U ranu zoru, 14. travnja 1945. godine, s dvije strane grada – iz pravca Josipovca i Sarvaša – u Osijek ulaze partizanske jedinice. U službenim izvješćima navodi se kako su to bile snage Osječke brigade, 51. divizije Jugoslavenske armije i 8. brigade 36. divizije. Grad Osijek, kako kažu tadašnji službeni izvori, „oslobođen“ je od četverogodišnje fašističke okupacije. No, što se uistinu dogodilo tog dana?
Dok su partizani slavili pobjedu, narod Osijeka i okolice nije dijelio isti osjećaj. Naime, u mnogim selima i mjestima koje su partizanske postrojbe „oslobodile“, ostao je zabilježen trag straha, nasilja i smrti. Tako kotarski Narodnooslobodilački odbor iz Vinkovaca 10. svibnja 1945. godine izvještava: „Narod je i dalje u strahu, jer je bilo nepravilnosti od strane naše vojske pri dolasku u sela. U pojedinim selima poubijano je dosta ljudi, pa čak i oni koji nisu bili loši ljudi.“ Kakva je to bila sloboda?
Samo dva dana prije „oslobođenja“ Osijeka, 12. travnja 1945., partizanske su snage ušle u Vukovar. Cijena te „slobode“ bila je stravična – prema procjenama, u tom je mirnom gradu na Dunavu likvidirano gotovo 900 civila. Vinkovci, Županja, Valpovo, Đakovo… redom su dolazili pod „slobodarsku“ čizmu, a za sobom su partizani ostavljali grobove, suze i tišinu.
U selu Krndija, nakon pada Đakova 17. travnja, uspostavljen je logor u kojem je prema dokumentiranim podacima ubijeno ili umrlo najmanje 3.500 ljudi. U osječkom zatvoru, samo nekoliko mjeseci kasnije – 25. listopada 1945. – članovi OZNA-e ubacili su bombe u ćelije prepune hrvatskih ratnih zarobljenika. Preživjele su potom dokrajčili strojnicama. Četrdeset i osam ljudi nije dočekalo suđenje, pravdu ni grob dostojan čovjeka. Počinitelji? Nikada nisu odgovarali.
U Osijeku su nakon rata uklonjena vojna groblja – ne samo ona iz Drugog svjetskog rata, već i groblja iz Prvog svjetskog rata te srednjovjekovni grobovi. Na njihovim kostima podignute su stambene zgrade. Povijest nije imala pravo glasa, a mrtvi nisu dobili ni križ, ni ime.
Slučaj donjogradskog i daljskog župnika Josipa Astaloša još je jedan u nizu montiranih komunističkih procesa. Osuđen zbog “ustaštva”, obješen na blagdan Snježne Gospe 5. kolovoza 1945. u Dalju. Tijelo mu je bačeno u kanal. Zašto? Zato što je bio svećenik. Hrvat. Neistomišljenik.
O sudbini 12.000 Hrvata bačenih u šaht rudnika Pečovnik kod Celja, dubok 240 metara, nitko ne uči u školama. O sudbinama 60.000 njemačkih civila – Folksdojčera – koji su stradali u Jugoslaviji nakon rata, nema udžbenika. I dok se o svakom detalju zločina u NDH raspravlja na konferencijama, simpozijima, na televizijama i sveučilištima, zločine Titovih partizana otkrivaju – pojedinci. Entuzijasti. Ljudi koji još vjeruju da istina ima smisla.
Prema dostupnim podacima, jugoslavenski vojni sudovi su 1945. izrekli 5.484 smrtne kazne, od čega je čak 4.864 bilo civilima. No to je samo službeni broj. Procjene govore da je između 1944. i 1987. godine u komunističkom režimu život izgubilo više od 1.7 milijuna ljudi. A danas? Danas Hrvatska broji čak 1.517 prikrivenih grobišta, većina ih je iz poraća. Većinu je kreirala ista „oslobodilačka“ vojska koju neki i dalje slave bez propitivanja.
U 21. stoljeću imamo svoju državu. Krvavo izborenu u Domovinskom ratu. Ipak, sloboda nije samo zastava, ni himna, ni granica. Sloboda je pravo da se pita. Da se istražuje. Da se govori.
Zašto se o zločinima partizana ne smije govoriti kao o zločinima drugih režima?
Zašto o žrtvama Krndije, Šipovca, Pečovnika i stotina stratišta šute sveučilišta i javne institucije? Zašto su profesori koji istražuju NDH stalno prisutni u medijima, dok oni koji se bave komunističkim zločinima bivaju marginalizirani?
Na kraju, ostaje pitanje koje boli više od svih brojeva i izvještaja:
Je li danas teško biti Hrvat u slobodnoj Hrvatskoj?
Ako vam ne dopuštaju da postavljate pitanja, ako vam nameću što smijete reći, ako vam zabranjuju obilježavanje vlastitih tragedija i veličaju one koji su vas uništavali – onda to nije sloboda.
Na današnji dan prisjećamo se ne samo trenutka kada je Osijek promijenio vlast, nego i kada je počela duga tišina. Tišina koja traje sve dok se ne usudimo reći – dosta je šutnje.
