Na današnji dan, 8. ožujka 1943. godine, u sumrak, sumorno poglavlje hrvatske povijesti ispisano je na otoku Molatu. Časna sestra Agneza (Matija) Petroša, školska sestra franjevka, nasilno je odvedena iz obiteljskog doma u Brguljama od strane mjesnih partizana – SKOJ-evaca, koji su joj pripremili strašnu smrt.
Njezin jedini “grijeh” bio je činjenje dobra svima, bez obzira na nacionalnost ili političko opredjeljenje. Pomagala je potrebitima, a to nije odgovaralo komunističkoj ideologiji koja se nije libila posegnuti za najgorim zločinima nad nevinima. Brutalno je mučena – silovana, pretučena, čeljust joj je slomljena, zubi izbiveni, jezik iščupan, a na kraju je naopačke obješena na maslinu pored mjesnog groblja. Njeno unakaženo tijelo ujutro je pronašla majka. Imala je samo 41 godinu.
S. Agneza, rođena je 7. veljače 1901. godine u malom mjestu Brgulje na otoku Molatu u težačko-ribarskoj obitelji oca Nikole i majke Marije rođ. Maras. Na krštenju je dobila ime Matija. Imala je tri sestre i brata. Matija kao 23-godišnja djevojka odlučuje Bogu služiti kao redovnica te po savjetu svojeg župnika odlazi u samostan benediktinki sv. Marije u Zadru, gdje se kratko zadržava. U jesen 1924. godine Matija prelazi kod sestara klarisa u samostan sv. Antuna na Rabu te dobiva redovničko ime – s. Agneza. U samostanu na Rabu je, kao sestra klarisa, provela 15 godina obavljajući razne kućanske poslove. Samostan godine 1936. preuzimaju naše Školske sestre franjevke Mariborske provincije te s. Agneza prelazi u zajednicu Školskih sestara. Iz Raba je premještena u Maribor gdje je naučila strojno pletenje.
O daljnjem životu s. Agneze poznati su nam tek šturi podaci. U knjižici zadarskog svećenika don Rozarija Šutrina, Žrtve bogoljublja i čovjekoljublja čitamo kako je s. Agneza bila veoma zauzeta u radu ženske obrtne domaćinske škole koju su sestre otvorile na Rabu. Nadalje bilježi kako je s. Agneza boravila i u našoj Provinciji, točnije nekoliko mjeseci u Čitluku kod Sinja gdje je njegovala bolesnike. Početkom Drugog svjetskog rata, prema svjedočenju nećaka, s. Agneza se na inzistiranje obitelji, vraća na rodni Molat u Brguljama. U rodnoj kući živi povučeno i uz kućne poslove posebno brine za župnu crkvu u Brguljama gdje je svojim sviranjem uveličavala liturgijska slavlja.
Na karnevalski utorak 8. ožujka 1943. godine u sumrak, mjesni partizani nasilno odvode s. Agnezu iz rodne kuće.
Prema svjedočanstvima s. Agnezu su obeščastili, izbili joj zube, iščupali jezik i za noge je objesili o stablo masline pored groblja. Kad se razdanilo, mučenu i tako ubijenu našla ju je njezina majka Marija. Dva hrabra sumještanina, umirovljenici Dominik Maras i Petar Božić, hrabro su se usprotivila odvođenju s. Agneze te su zbog toga i sami bili ubijeni. Dana 11. ožujka 1943. godine mještani otoka Molata dostojanstveno su ih ispratili i pokopali uz molitvu župnika don Eugena Šutrina koji je i sam dvije godine kasnije, 26. studenog 1945. godine, postao žrtva nasilne smrti od partizanske ruke u malom mjestu Privlaka kod Zadra. Jedina krivnja s. Agneze bilo je dobro koje je činila svakome, bez obzira na nacionalnost i političko opredjeljenje, pa tako i talijanskim okupatorima koji su tada bili na Molatu. Stoga smo na ovom hodočašću molili za sve žrtve fašističkog koncentracijskog logora smještenog na otoku Molatu, kroz koji je prošlo oko dvadeset tisuća i ubijeno tisuću ljudi. Kao simboličan čin, tom je prigodom blagoslovljena maslina koja će biti posađena sa željom da se nikada više ne ponove tako okrutna zločinačka djela
I nije bila jedina.
Po završetku rata, isti progonitelji likvidirali su i don Eugena Šutrina, tadašnjeg župnika, podmuklo ga namamivši pod izlikom dijeljenja sakramenata umirućem. Ustrijeljen je s dva metka u glavu 26. studenoga 1945., u 31. godini života.
Časna sestra Agneza i don Eugen samo su dio duge liste mučenika koje je komunistički režim dao smaknuti zbog njihove vjere i ljubavi prema bližnjemu. S istom je sudbinom suočeno mnoštvo svećenika, redovnika i laika:
Don Ante Adžija – četnici ga strijeljali 1944.
Don Mirko Didović – uhićen od OZNA-e, strijeljan 1945.
Don Ante Čotić – pogubljen 1945.
Don Ivan Kranjc – zaklan i ispečen na ražnju na Badnjak 1941.
Don Ante Letinić – ubijen početkom 1945.
Don Srećko Lovretić – obješen na jarbol i bačen u more 1942.
Don Ljubo Magaš – zlostavljan i strijeljan 1943.
Don Ivan Manzoni – ubijen 1942.
Ivo Mašina – laički mučenik, ubijen 1961. nakon godina torture.
Don Ivan Tičić – strijeljan 1943.
Njihova imena ne smiju pasti u zaborav. Hrvatska povijest ispisana je krvlju mučenika čiji se glas nije dao utišati ni pred najgorim zločinima. Zbog njih i svih nevinih žrtava, imamo dužnost svjedočiti istinu.
Za s. Agnezu je, zajedno s još 15 stradalih iz mržnje prema vjeri (In odium fidei) Zadarska nadbiskupija pokrenula postupak pred Dikasterijem za kauze svetaca.
Neka im je vječni mir u Kraljevstvu Božjem.
