ZAGREB – Na sedmom Javnom pozivu za dodjelu nagrada za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola Republike Hrvatske, te trećem takvom pozivu za učenike iz Bosne i Hercegovine, mladi autor Ivo Bjelić osvojio je treću nagradu s duboko emotivnom i zrelom pričom pod naslovom “U sredini magle”. Riječ je o literarnom natječaju Ministarstva hrvatskih branitelja kojim se potiče njegovanje kulture sjećanja, domoljublja i stvaralaštva mladih naraštaja.
Na ovogodišnji natječaj pristiglo je ukupno 150 kratkih priča – čak 125 iz Republike Hrvatske i 25 iz Bosne i Hercegovine. Prijave su stigle iz 39 gradova Hrvatske te iz sedam gradova u BiH, što svjedoči o velikom interesu mladih za temu Domovinskog rata, ali i o dubokoj povezanosti dviju država kroz zajedničku povijest i iskustvo ratnih stradanja.
Priča o tišini djetinjstva u vihoru rata
Kratka priča “U sredini magle” Iva Bjelića izdvaja se svojom introspektivnošću, poetskim stilom i dojmljivim opisima koji nadilaze godine autora. Smještena u sivilu i ruševinama ratnog grada, priča se oslanja na osobni pogled dječaka koji gubi oca, a zatim i majku – i to ne samo fizički, već i emocionalno, kako se i njezin duh lomi pod težinom svakodnevice ratne stvarnosti.
Bez imena, bez političke retorike, priča ne moralizira, već svjedoči. Dječak koji je “malen i tih, neprimjetan” – postaje simbol mnoge djece koja su, često bez glasa, nosila težinu rata i gubitka. U središtu je obitelj – otac koji odlazi, majka koja pokušava preživjeti i zaštititi sina, i dijete koje u svojoj nemoći mora prerano sazrijeti.
Motivi smrti, ruševina, nedostatka hrane i neizvjesnosti utkivani su u tekst s nevjerojatnom literarnom snagom. Posebno dirljiv trenutak jest onaj kada dječak pronalazi mrtvu majku, čiji stisak oko vrećice s kruhom i vodom postaje najsnažniji simbol majčinske ljubavi – neumorne, sve do kraja.
U čast hrabrosti djece rata
Ova nagrada nije samo priznanje književnom talentu mladog autora, već i snažan podsjetnik na sve one koji su, iako djeca, proživljavali i preživljavali Domovinski rat. Bjelić svojom pričom uspijeva progovoriti ne samo o individualnoj boli, već i o kolektivnoj traumi koju nosi cijela jedna generacija.
Nagrada koju je Ivo Bjelić primio za svoju priču svjedoči o važnosti očuvanja sjećanja kroz pisanu riječ. Dok su učitelji povijesti i udžbenici nositelji službene naracije, upravo mladi autori poput njega unose život u povijest, dajući joj emociju, sjećanje i dubinu.
U sredini magle
Sive ruševine mrtvih zidova. Miris dima i propadajuće cigle koji je ispunio grad. Svaki dan čuo sam gacanje čizama po blatnim kamenim kockama na ulici. Tihi govor preživjelih, zaglušen nebom koje paraju pucnjevi. Naučio sam živjeti u svojoj novoj svakodnevici oslikanoj izmučenim i ušutkanim motivima. Provodio sam vrijeme sam. Bio sam malen i tih, neprimjetan. Nisam se trebao brinuti o osnovnim potrebama, napravama poput štednjaka nisam se ni znao koristiti, jedva sam ih mogao i doseći.
Svaki dan pogledom izbjegavam očev krevet koji sada prazan hladan leži pored moga. Jedva korišten. Moj otac bio je sjevernog podrijetla, čovjek miješane krvi, no čvrstih uvjerenja. Veći od samog postojanja i čvršći od bedema koji me čuvaju, bio je među prvim braniteljima. Tih i smiren po naravi, takva je bila i priroda njegova odlaska. U rukama mu nikada nisam vidio političke pozive na borbu, zidovi su nam bili čisti od znakovlja i simbola. No, svejedno je znao što treba činiti. Nije bilo vrijeme za premišljanja i uvjeravanja. Jednostavno je jednog dana izišao; tako ga se sjećam i tako ću ga se i sjećati.
U ratu sam se morao okrenuti majci. Svakoga dana nastavila mi je čitati priče prije spavanja. Tješila me šapatom dok smo slušali padanje bombi. Rat joj nije budio gorući plamen za jedinstvom i za samostalnosti. Provodila je dane u strahu, listajući novine i slušajući radio dok joj je znoj tekao niz čelo do njezinih svijetlih očiju. Pitala bi mog oca općenita i velika pitanja koja su služila kao njezin izvor mira a ne informacija. Krivila ga je zbog odlaska. Osjetio sam to u njezinim zagrljajima koji su svakoga dana postajali drhtaviji i nesigurniji. Njezin nekada glasan smijeh ,sada je bio tih i usiljen. Gledao sam kako se smanjivala u stasu i u umu tijekom dana koji su slijedili. Njezin vodič nestao je i uzeo dio nje sa sobom.
Umjesto da bude zaštićena našla je sreću u zaštiti drugih. Podupirali smo jedno drugo, brinuli smo se za nas i samo nas. Bili smo sigurni u tijelu, srcu i umu no sigurnost se nije pružala i na širinu svjetla naše besmrtne duše. Izazivali smo sudbinu, moja majka i ja. Redovito je odlazila izvan podruma po osnovne potrepštine. Vratila bi se svaki put s malo manje stvari. Ponestajalo je zaliha i to smo znali ali problem smo izbjegavali. Nespominjanjem naših muka ogradili smo se od rata. Vrijeme je bilo ispunjeno ničime i nismo ni sami znali čekamo li spasenje ili smrt. Povratci moje majke bili su sve dulji i dulji, a moj je strah rastao i rastao. Sve manje se smijala, njezine iscrpljene riječi, usmjerene nikomu, rušile su naše utočište.
Sam sam provodio dane zatvoren u podrumu, bez ikoga. Prvi dan bez nje nisam se brinuo. Kasnila je više puta. Drugi dan probudio sam se bez hrane u skloništu. Želudac mi se prevrtao od gladne brige.
Trećega dana tišina podruma postala je preteška. Glad i žeđ miješali su se sa zebnjom. Srce mi je udaralo u ritmu neizvjesnosti. Konačno sam odlučio. Izići ću.
Gurnuo sam teška, čelična vrata i izvukao se iz svojega utočišta. Ulice su bile puste, prekrivene sivim slojem pepela i zemlje. Kuće bez krovova i zidova stajale su poput polomljenih kostiju, razbacane bez reda. Povremeni zvukovi eksplozija daleko u gradu, odzvanjali su kao prijetnja. Dim se vukao između zgrada, kao da skriva posljednje ostatke života. Koraci su me vodili putem kojim bi majka obično išla.
U hodu sam izbjegavao lokve crne vode i razbacane krhotine stakla. Sjena nepoznatog tijela ležala je pored slomljenog stupa. Nisam se usudio prići. Glava mi je pulsirala od straha i spoznaje da možda znam što ću pronaći. I onda, u zavoju ulice, ugledao sam je.
Ležala je potrbuške, a njezina ruka bila je još uvijek stisnuta oko platnene vrećice s nešto malo kruha i staklenkom vode. Haljina joj je bila razderana, izblijedjela, prekrivena prašinom i tamnim mrljama. Haljina – svjedok sretnog života, sada dokaz ovoga pakla. Kroz njezin trup bila je otvorena tamna rupa uništene sreće. Smogao sam snage i okrenuo ju na leđa. Njezino hladno tijelo probijalo me iznutra. Gledao sam u nebo. Kroz suze silio sam samog sebe da sporo spustim pogled na njezino lice.
Čim samo ju ugledao, obuhvatile su me njezine zamagljene oči. Ispred mene otvorio se sam svemir. U magli sam vidio crnu spiralu pogibelji i izumiranja, na čijem je kraju posljednje svjetlo zamrlo zajedno s mojim životom. Osjetio sam i početak postojanja i smrt zadnje zvijezde u našoj galaksiji. Vrijeme i stvarnost spojile su se u jedno.
I onda je sve bilo oduzeto od mene. Vidio sam svoju samoću. Nisam više čuo eksplozije ni pucnjavu.
Ostao sam samo ja, malen i tih, neprimjetan kao uvijek, sasvim sam.
Naslijeđe kroz pisanu riječ
Njegova priča osvaja ne samo književnom kvalitetom već i dubokom emotivnom istinitošću. “U sredini magle” nije priča o borbi na prvoj crti, nego o ratovanju tišinom i samoćom, o onima koji nisu nosili oružje, ali su svakodnevno preživljavali rat.
- TRUMP: Hormuški tjesnac je otvoren! Oštre poruke Izraelu i NATO-u
- Miletić i Peternel: Zagreb je pod okupacijom ideološke sekte!
- Sabor o GMO-u i biosigurnosti: Hrvatska ostaje slobodna od uzgoja
- Most i Jurčević o strateškim interesima Hrvatske
- Hrvatski strateški iskorak prema jugoistočnoj Aziji: Saboru predstavljen Ugovor o prijateljstvu s ASEAN-om
“Za dom – Spremni!”: Glas bojišta, pjesma naroda, znak otpora
