Maloljetni branitelji su bili mladići i djevojke koji su se uključili u obranu Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Mnogi od njih su otišli u rat iz školskih klupa, bez ikakve vojne izobrazbe, stavljajući se na raspolaganje hrvatskim snagama. Iako je njihova želja da uzmu oružje u ruke u većini slučajeva ostala neuslišana, u nekim krajevima napadnute Hrvatske okolnosti su bile takve da su zapovjednici u vojne i policijske jedinice, zbog nedostatka ljudstva, prihvaćali maloljetnike koji nisu bili vojni obveznici .
Stotinjak maloljetnih branitelja izgubilo je život. Dječaci Antonio Vidaković i Josip Bandić heroji su bitke za svoj Vukovar ubijeni 2. studenog 1991. kada je okupiran Lužac. Josip Zvono poginuo je braneći svoj Dubrovnik na Pobrežju, imao je 16 godina, baš kao i Josip Szarvaš koji je poginuo braneći rodni Pakrac. Širokoj javnosti nepoznat, ali poznat onima koji su časno stali na branik Domovine kada je to bilo presudno, Dario Tomašević iz Osijeka i još mnogi iz ranih krajeva Hrvatske.
Mnogi maloljetni branitelji su išli braniti i “tuđe domove”. Mnogi dečki ostavili su praznu klupu u sigurnostima zagrebačkih škola i otišli na front. Prijatelji iz 4. razreda 13. gimnazije Nikola Ivušić i Jure Vujević poginuli su u listopadu 1991. kod sela Bujavica na novljanskom bojištu .
Danas, rijetko se spominju, jer nisu dovoljno “glasni”. Njihov doprinos u Domovinskom ratu je neupitno velik, jer u vrijeme kada su stariji s vojnom obvezom bježali iz gradova i napadnutih naselja preoblačeći se u žensku odjeću s perikom na glavi, oni su odvažno zauzimali njihova mjesta i popunjavali linije bojišnice. Dječačke filmske iluzije, i igre kauboja i Indijanaca zamijenili su pravom puškom, pravih ubojitim puščanim zrnom i topničkim gelerima. Gledajući danas, s odmakom od strahota rata, danas u djeca zaštićena, od svih mogućih oblika nasilja.
U Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 2017, 67, 439 – 464, autorica Izv. prof. dr. sc. Sandra Fabijanić Gagro, kaže;
–U prvoj usvojenoj rezoluciji Vijeće sigurnosti strogo je osudilo (među ostalim i) novačenje djece u oružanim sukobima, upozorilo na potrebu zaustavljanja novačenja djece u skladu s relevantnim međunarodnim dokumentima i naglasilo činjenicu da i Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda novačenje djece mlađe od 15 godina u nacionalne oružane snage ili njihovo korištenje u aktivnom sudjelovanju u neprijateljstvima smatra ratnim zločinom.
Naravno, u ovome slučaju smatra se prisilno novačenje ili općenito novačenje maloljetnika u oružanim sukobima. U Hrvatskoj nije bilo novačenja po pitanju maloljetnika, štoviše, dr. Franjo Tuđman, kao vrhovni zapovjednik OSRH i predsjednik RH, u 12. mjesecu 1991. godine donosi zapovijed o hitnoj demobiliziji svih maloljetnih branitelja. Jedan dio maloljetnih branitelja, ili bolje da se izrazim dragovoljaca, ostalo je u pričuvnim Oružanim snagama do svoje punoljetnosti, a poneki su svoju punoljetnost dočekali i pred sami kraj rata. Dakle, nakon rata, djeca, sada već punoljetni mladići i djevojke, naučeni na vojnu disciplinu i hijerarhiju, sa usađenim instinktom za preživljavanje, suočeni sa smrću svojih suboraca, dolaze u jedan normalan svijet, koji je za njih nepoznat, a tako i tom normalnom društvu. Problem dolazi iz vrha države, jer imali su informaciju da je 2600 djece sudjelovalo aktivno u oružanom sukobu, a nisu razmišljali niti nisu organizirali stručnu i zdravstvenu skrb radi prilagodbe. Tko je za to kriv ?
Danas, prošla je 28 godina od završetka Domovinskog rata, a Ministarstvo hrvatskih branitelja vodi brigu o veteranima. Uvode Zakone i ažuriraju ih s nadolazećim problemima. Ali i dalje ne prema maloljetnim braniteljima, jer njih kao da nema, kao da 2600 maloljetnika nije postojalo, i da je 10% od njih dalo život u obrani Domovine.
U zborniku profesorica Fabijanić-Gagro dalje navodi u svom zaključku;
–Nesporno je da aktivnostima na sprečavanju novačenja djece te učinkovitoj demobilizaciji i reintegraciji bivše djece vojnika treba posvećivati posebnu pozornost i dalje ih poticati, podržavati i usmjeravati. Takva djeca nose specifičan i težak teret. Rasli su odvojeni od sigurnosti doma i obitelji te time bili uskraćeni za dobrobiti zdravog psihičkog, emotivnog, fizičkog i intelektualnog razvoja. Programi reintegracije moraju prije svega omogućiti kontakt djeteta s vlastitom obitelji. Međutim, to je tek prvi korak “ozdravljenja” djeteta. Čak i dijete koje je uspješno vraćeno u svoju biološku obitelj mora se vrlo oprezno
prilagođavati i vraćati mirnodopskom načinu života. Dijete koje je proživjelo zlostavljanja, silovanja, svjedočenja ubojstvima, živjelo u strahu i prilagodilo mu se, sigurno će se teško reintegrirati u način života koji (više) ne poznaje.
Poseban su izazov situacije u kojima je uopće nemoguće dijete vratiti u njegovu obitelj (obitelj je ubijena, razdvojena ili je pobjegla iz zemlje i ne može je se pronaći). U takvim situacijama nužan je mehanizam tzv. kolektivne skrbi, a društvo mora biti spremno i sposobno preuzeti brigu i za takvo dijete.
Smatram da je Hrvatska zakazala po pitanju tih oblika pomoći, odnosno, reintegracije djeteta vojnika u jedan normalan život. Bili su prepušteni sami sebi i samo uz podršku svoje obitelji uspjeli, a jedan dio te djece ratnika ipak nisu imali te sreće.
Kolektivno sjećanje na poginule maloljetne branitelje u hrvatskoj javnosti ne postoji no postoje inicijative koje pokazuju da bi se stvari ipak mogle promijeniti. Veteranska udruga maloljetnih dragovoljaca Domovinskog rata Hrvatske pokrenula je niz inicijativa, a jedna od njih je izrada spomenika svim maloljetnim braniteljima koji su poginuli u Domovinskom ratu.
Važno je napomenuti da se poštovanje prema braniteljima odaje spominjanjem njihovih imena i sjećanjem na njihovu hrabrost, žrtvu i doprinos svojoj zemlji.
