Na današnji dan, 23. veljače 1922. godine, rođena je Kata Šoljić – žena čija je sudbina utkana u same temelje hrvatske povijesti. Majka četvorice poginulih vukovarskih branitelja, Kata je postala simbolom majčinske boli, neizmjerne hrabrosti i nepokolebljive ljubavi prema domovini.
“Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. Imam 79 godine, rodila sam i odgojila šestero djece, četiri sina i dvije kćeri. Moja četiri sina i zet darovali su svoje živote za slobodu i obranu svoje Domovine Hrvatske od srpskog agresora u ovom Domovinskom ratu 1991. godine. Od istih neprijatelja stradala su mi četiri nedužna brata u Drugom svjetskom ratu, a suprug mi je čudom ostao živ. Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.“
Njezina patnja nije započela u Domovinskom ratu. Još u Drugom svjetskom ratu izgubila je četiri brata – strijeljana jer su bili hrvatski domobrani. S 13 godina ostala je bez oca, a nakon rata i bez majke i dvije sestre. No, život je nije slomio – s 18 godina udala se za Antuna Šoljića i krenula graditi obitelj.
Unatoč siromaštvu, bez struje, bez bunara, s tek osnovnim uvjetima za život, Kata je s ljubavlju odgajala šestero djece. Govorila je: “Djeca ne donose siromaštvo, ona ispunjavaju tri ljubavi: prema majci, Bogu i domovini.”
Ali kada je Hrvatska napadnuta, njezini sinovi Niko, Ivo, Mijo i Mato krenuli su u obranu Vukovara – i nikad se nisu vratili. Najstariji Niko ubijen je u Srijemskoj Mitrovici, Mijo u kukuruzištu, Ivo je nestao u proboju preko Dunava, a Mato je poginuo u borbi za vojarnu. U ratu su sudjelovali i njezina kći Marija, zetovi i unuci – cijela obitelj dala je sebe za domovinu.
Suze ove majke suze su svih hrvatskih majki. Njezina snaga i dostojanstvo, unatoč nezamislivoj boli, postali su svjetionik istine i podsjetnik na cijenu slobode. “Hvala Bogu što sam imala što dati Hrvatskoj”, znala je reći.
Kata Šoljić napustila nas je 2008. godine, ali njezina priča živi i danas – kao trajni spomen na hrabrost, žrtvu i ljubav prema domovini koja ne poznaje granice.
Počivala u miru, Majko. Hrvatska te neće zaboraviti.
