U sjeni potpisanog mira – nož u leđa savezništvu: masovne ofenzive, progoni civila i strijeljanja Hrvata samo su dio mračne kronike 15. travnja 1993.
Dok je međunarodna zajednica s opreznim optimizmom promatrala potpisivanje Vance-Owenova mirovnog plana u Ženevi, daleko od očiju svjetske javnosti u Srednjoj Bosni odvijao se krvavi plan eliminacije Hrvata iz prostora koji su dotad dijelili s Muslimanima kao formalni saveznici u ratu protiv srpskog agresora.
Nakon što su Bošnjaci i Hrvati u Bosni i Hercegovini, 4. siječnja 1993. godine u Ženevi potpisali Vance-Owenov mirovnog plana, Srbi su taj plan odbili potpisati, a nakon samo par dana krenula je iznenadna ofenziva Armije BiH na HVO i hrvatske prostore u Lašvanskoj dolini.
U siječnju 1993. godine tzv. Armija BiH, pod krinkom političke neutralnosti i prividnog savezništva, započinje iznenadne i koordinirane napade na položaje Hrvatskog vijeća obrane (HVO) kod Gornjeg Vakufa/Uskoplja. Samo nekoliko dana nakon međunarodnog mirovnog sporazuma, pokrenuta je kampanja koja je imala jasan cilj – razbijanje hrvatskih enklava, presijecanje komunikacija i fizička eliminacija prisutnosti HVO-a iz strateških dijelova Srednje Bosne.
Pakleni travanjski četvrtak
Vrhunac ove ofenzive dogodio se 15. travnja 1993., u danu koji će ostati zapamćen kao jedan od najmračnijih trenutaka rata u BiH. Prema izvještajima iz operativne zone HVO-a Srednja Bosna, napadi su počeli već u 5:30 sati ujutro. Grad Vitez, srce Lašvanske doline, pogođen je granatama. Zgrade Zapovjedništva HVO-a, općine i pošte pretvorene su u mete. Istovremeno, šest brigada tzv. Armije BiH iz Zenice i Kaknja pokrenulo je silovit topničko-pješački napad na Busovaču.
Zastrašujuće scene odvijale su se u Zenici: hrvatsko stanovništvo bilo je izloženo masakru, civili i zarobljeni vojnici strijeljani su ispred crkve u Čajdrašu, a čak 424 pripadnika HVO-a uhićeno je i zatvoreno u zloglasni KPD Zenica i rudarske jame.
Masovna stradanja i progon
U svega nekoliko sati tog dana, prema dokumentima HVO-a, iz Zenice je protjerano 15 tisuća Hrvata. Njih 1986 prošlo je kroz 25 logora, od kojih su “Muzička škola” i KPD Zenica postali simboli stradanja i mučenja. Brutalno je ubijeno 48 civila, dok je poginulo 78 pripadnika HVO-a. Među žrtvama je i šestoro djece. Jedna od najupečatljivijih tragedija toga dana bila je smrt Slavka Miletića, predsjednika HDZ-a Zenica, koji je preminuo od posljedica premlaćivanja u logoru.
Napadi su obuhvatili gotovo cijelu Središnju Bosnu – Busovača je gorjela pod granatama, Kiseljak i Novi Travnik neprekidno su napadani, a Fojnica i Kakanj pretvoreni u nove bojišnice. U Travniku i Zenici pucalo se po svim objektima u kojima je bio smješten HVO, dok su civilni objekti i crkve često postajali mete umjesto skloništa.
Pokušaj izolacije i konačnog sloma Hrvata
Krajnji cilj ovih operacija bio je jasan: podijeliti hrvatske enklave, izolirati ih jedne od drugih i slomiti bilo kakvu organiziranu obranu. Prometnice koje su povezivale ključna mjesta – Travnik, Busovača, Vitez, Kiseljak – sustavno su blokirane. Mostovi su minirani, konvoji presretani, a humanitarna pomoć onemogućena.
Druga ofenziva koja je uslijedila imala je za cilj ono što prva nije u potpunosti uspjela – prekid svih veza s Hercegovinom. Napadnuti su Kakanj, Žepče i Vareš, a postrojbe iz Visokog i Kaknja pokušale su u potpunosti presjeći kiseljačku enklavu i tako sasjeći posljednju žilu kucavicu HVO-a u tom dijelu Bosne.
Unatoč svemu – otpor nije slomljen
Iako teško pogođene i svedene na obranu ostataka enklava, hrvatske brigade iz Zenice povukle su se prema Vitezu gdje su nastavile pružati otpor, braneći Lašvansku dolinu koja je, unatoč svemu, ostala neosvojena.
Krvavi 15. travanj 1993. ostaje kao svjedočanstvo o brutalnosti rata, ali i o izdaji koja je došla iz redova onih koji su do jučer stajali u istim rovovima. To nije bio samo vojni sukob – bio je to sustavni napad na narod, njegov identitet, vjeru i pravo na postojanje.
Danas, više od tri desetljeća kasnije, ova priča još uvijek čeka svoje mjesto u udžbenicima povijesti i savjesti svijeta. Jer šutnja o ovim zločinima znači pristati da se povijest ponovi.
