Vukovar, 20. svibanj 2025. – U organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja, u Vukovaru je danas održana još jedna tužna, ali važna identifikacija posmrtnih ostataka dviju civilnih žrtava iz Domovinskog rata, bračni par Anastazija( 55) i Ilija ( 61) Hladun. Bračni par Hladun zadnji put je živ viđen u listopadu 1991. godine, kada su početkom listopada 1991. zajedno s grupom ljudi odvedeni iz podruma kuće u ul. Save Kovačevića u Vukovaru na Petrovu Goru, gdje im se gubi trag. Na današnjoj identifikaciji sudjelovala je i kćer Dubravka, udana Hluško, koja je u obrani Lušca, 2. studenog izgubila supruga. Ekshumiran je na Novom groblju, a identificiran 1998. godine.
Vukovar danas ne plače samo zbog jednog bračnog para. On plače zbog svih onih koji još uvijek nemaju grob. Zbog svih majki koje su otišle bez odgovora. Zbog očeva koji su posljednje godine života proveli s albumom slika i pogledom u prazno. I zbog djece, koja su odrasla bez roditelja, ali s misijom – da istina ne bude zatrpana šutnjom, kao što su njihovi najmiliji bili zatrpani smećem.
Obrada posmrtnih ostataka je provedena u NMB “Dr. Juraj Njavro” u Vukovaru, a DNA analiza u Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Med. fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su na Petrovačkoj doli, nekadašnjem odlagalištu otpada koje se pretražuje već tri godine s ciljem pronalaska posmrtnih ostataka žrtava iz Domovinskog rata.
Uz obitelj žrtava, današnjoj identifikaciji nazočili su potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, o. d. ravnateljice Uprave za zatočene i nestale Ana Filko, prof. Milovan Kubat, voditelj DNA laboratorija na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu i dr. Anto Blažanović, ravnatelj Nacionalne memorijalne bolnice „Dr. Juraj Njavro“ Vukovar u kojoj je održana identifikacija, te predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir i predsjednica Udruge „Vukovarske majke“ Manda Patko.
Nakon identifikacije, ministar Medved i glavni državni odvjetnik ponovno su obišli Petrovačku dolu, najzahtjevniju i najduže istraživanu lokaciju masovne grobnice iz Domovinskog rata, na kojoj je dosad iskopano, pregledano i izveženo oko 122,5 tisuće kubnih metara raznog smeća dubine do 17 metara.
Tišina nakon krika: svjedočanstvo koje para dušu
Mato Gombović, član obitelji žrtava, dirnut i uzdrman, ispričao je svoje potresno svjedočanstvo o događanjima iz 1991. godine. Bio je zatočen u logorima na Veleprometu i Sajmištu, provevši gotovo osam mjeseci u nečovječnim uvjetima. Gledao je kako mu pred očima tuku sina – mladića od 21 godinu. Tukli su i njega. Razdvojili su ih. Njegova je sudbina nepoznata.
„Bio je uz mene… tada je rekao da je kroatist… nije znao što ga čeka. Tukli su ga, udarali pendrekom po nozi, a onda ga odvukli. Tko zna gdje,“ prisjeća se Gombović, kroz suze koje su jedva uspijevale pronaći put kroz riječi.
U njegovom glasu čula se gorčina prošlih vremena, ali i današnje boli: „Sestrin sin i njegova žena – ubijeni. Imali su dvoje male djece. Ona je pokušavala naći istinu. I ja sam. Ali on… on nikad nije bio upisan. Kao da nije postojao.“
Petrovačka dola – simbol patnje, ali i ustrajnosti
Na lokaciji Petrovačke dole, gdje su otkriveni posmrtni ostaci, do danas je identificirano ukupno 33 žrtve. Među identificiranima je 19 hrvatskih branitelja i 14 civila, od kojih su četiri žene, a žrtve su u dobi od 22 do 68 godina. Masovna grobnica bila je prekrivena slojem opasnog otpada – azbesta – koji je sprječavao daljnja iskapanja. Danas, zahvaljujući naporima Ministarstva hrvatskih branitelja, Ministarstva zaštite okoliša i brojnih drugih nadležnih institucija, radovi na uklanjanju otpada teku brže od očekivanog. Cilj je jasan – pronaći svakog nestalog, vratiti ime i dostojanstvo svakoj žrtvi.
Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja, Tomo Medved, koji je danas obišao mjesto tragedije, jasno je poručio:
„Nastavljamo s potragom za svim nestalim osobama iz Domovinskog rata. Ova identifikacija podsjetnik je da ni nakon više od 30 godina nismo zaboravili niti ćemo stati. Ispod sloja azbesta možda leže još neotkrivene sudbine. Nastavljamo dalje – za obitelji, za pravdu, za istinu.“
Država neće odustati: poruke iz Odvjetništva i Saveza obitelji nestalih
Glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, koji je također prisustvovao na lokaciji, naglasio je da ratni zločini ne zastarijevaju.
„Počinitelji i oni koji su prikrivali zločine moraju odgovarati. Žrtve koje smo danas identificirali – rođene 1930. i 1936. godine – ubijene su samo zato što su bile Hrvati. To nikada ne smijemo zaboraviti.“
Predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Ljiljana Alvir, poručila je kako ova lokacija pokazuje svu monstruoznost zločina koje su počinili srpski agresori:
„Ovdje su ubijani ljudi samo zato što su voljeli svoj dom, svoj grad, svoju Hrvatsku. Obitelji više od tri desetljeća tragaju, a mnoge su umrle ne dočekavši istinu. Ostali su – žive – zahvaljujući samo nadi da će jednog dana pronaći svoje.“
Pogled prema Ilači – nova nada, nova bol
Dok se uklanjanje azbesta na Petrovačkoj doli privodi kraju, timovi Ministarstva preusmjereni su na novu lokaciju – Ilaču. Radi se o izuzetno zahtjevnoj točki, za koju se pretpostavlja da je sekundarna ili tercijarna masovna grobnica. Tijela su, kako se vjeruje, ubijena drugdje i potom dovezena ovamo. Da bi prikrili tragove zločina, agresori su preko posmrtnih ostataka bacali životinjski i građevinski otpad.
Ali – nisu uspjeli.
Sjećanje, nada, i borba za istinu
Upravo Petrovačka dola, nekoć odlagalište otpada, danas je jedno od najpotresnijih mjesta sustavnog pretraživanja. Njena prošlost i sadašnjost sudaraju se u tragovima kostiju, šutnji tla i glasovima onih koji još čekaju istinu. “Petrovačka dola za nas je najveći izazov dosad, ali rezultati koje imamo ohrabruju nas da nastavimo jer vjerujemo kako se upravo ovdje kriju još mnoge nerazjašnjene sudbine”, poručio je ministar Medved.
Trenutačno Hrvatska traga za još 1755 osoba nestalih u Domovinskom ratu. Od toga, 465 ih se vodi kao nestale ili smrtno stradale osobe s područja Vukovarsko-srijemske županije, a njih 342 s područja Vukovara – grada koji je postao simbol stradanja, ali i ustrajnosti i nade.
Petrovačka dola možda je odlagalište otpada u fizičkom smislu, ali u svojoj utrobi čuva ono najvrjednije – uspomene, ljude, patnju i neispričane priče. I dok traje tišina terena, odzvanja snažno obećanje države – da nijedna žrtva neće ostati bez imena.
Svaka identifikacija otvara novu ranu, ali je i korak bliže zatvaranju najcrnje stranice hrvatske povijesti.
Jer Domovina ne zaboravlja.
