Jeffrey David Sachs, američki ekonomist, politički analitičar i profesor na američkom Sveučilištu Columbia, javno progovara o napetostima koja trenutno vlada u cijelom svijetu, a ponajviše u Europi i Ukrajini. Dakle, radi se o ratu u Ukrajini, koji, kako on navodi, nije jednostavna agresija Vladimira Putina na tu zemlju, kako se to često prikazuje. Njegovi korijeni sežu daleko unatrag, još u 1990. godinu.
Godine 2021. imao sam jednosatni razgovor s Jakeom Sullivanom u Bijeloj kući, moleći ga: “Jake, izbjegnite rat. Možete ga izbjeći. Sve što trebate učiniti jest javno reći da se NATO neće širiti na Ukrajinu.”
Sullivan mi je odgovorio: “Oh, NATO se neće širiti na Ukrajinu. Ne brini zbog toga.”
Rekao sam mu: “Jake, recite to javno.”
On je odgovorio: “Ne, ne, ne, to ne možemo reći javno.”
Ponovio sam: “Jake, imat ćete rat zbog nečega što se ionako neće dogoditi.”
Sullivan me uvjeravao: “Ne brini, Jeff, rata neće biti.”
Danas znamo kako se situacija razvila nakon tog razgovora.
Dana 9. veljače 1990., američki državni tajnik James Baker III rekao je tadašnjem sovjetskom vođi Mihailu Gorbačovu da se NATO “neće pomaknuti ni pedalj istočno” ako Sovjetski Savez pristane na ujedinjenje Njemačke. Gorbačov je na to pristao, smatrajući to ključnim sigurnosnim jamstvom. No, već 1994. godine SAD je počeo kršiti ovo obećanje, kada je administracija predsjednika Billa Clintona započela proces širenja NATO-a.
Prvo proširenje NATO-a dogodilo se 1999. godine, uključujući Poljsku, Mađarsku i Češku. U to vrijeme Rusija nije smatrala da to predstavlja izravnu prijetnju. Međutim, iste godine NATO je bombardirao Beograd 78 dana, što je značajno pogoršalo odnose s Moskvom.
Putin je, preuzevši vlast, prvotno bio prozapadno orijentiran te je čak predlagao mogućnost ruskog pridruživanja NATO-u. No, ključna promjena dogodila se 2002. godine, kada su Sjedinjene Američke Države jednostrano napustile Sporazum o antibalističkim projektilima (ABM), što je dovelo do postavljanja američkih raketnih sustava u istočnoj Europi. Rusija je to smatrala izravnom prijetnjom svojoj sigurnosti.
Sljedeći preokret dogodio se 2004. i 2005. godine, kada su SAD aktivno sudjelovale u “Obojenoj revoluciji” u Ukrajini, podržavajući prozapadne političke snage. Kada je 2010. godine na vlast došao Viktor Janukovič, koji je zagovarao neutralnost Ukrajine, napetosti su se privremeno smanjile. No, 2014. godine, uz snažnu potporu SAD-a, Janukovič je svrgnut u prozapadnim prosvjedima, što je Moskva doživjela kao direktno američko miješanje.
Od tada, SAD je nastavio zagovarati daljnje širenje NATO-a, uključujući Ukrajinu, što je Putin uporno odbacivao. U prosincu 2021. Rusija je predložila nacrt sigurnosnog sporazuma sa SAD-om, zahtijevajući jamstva da se NATO neće širiti dalje na istok. Međutim, Washington je odbio pregovore, inzistirajući na politici “otvorenih vrata”.
Događaji koji su uslijedili eskalirali su u rat koji danas gledamo, a koji nije jednostavan sukob između agresora i žrtve, već rezultat desetljeća geopolitičkih odluka i kršenja međunarodnih obećanja.
Ovo je samo jedan drugačiji pogled na početak rata koji, ako malo bolje razmislimo, nema puno veze s onim što nam se svakodnevno prezentira kroz mainstream medije, a to je da je Putin 24. veljače 2022. godine dok je pio kavu odlučio napasti Ukrajinu, pa onda Europu ničim izazvan.