Ivan Gregurić iz Gornjeg Viduševca od silnih batina preminuo je u glinskom logoru 6. listopada 1991. godine. Njegove posmrtne ostatke još nisu pronašli, a majka mu je u međuvremenu preminula.
Ivan Gregurić, rođen 24. veljače 1956. godine u Gornjem Viduševcu, sin Ivana i Kate.
Do početka agresije bavio se poljoprivredom, neoženjen i živio je s majkom, imao je brata koji je ranije preminuo.
Početkom agresije na Hrvatsku priključuje se kao pričuvni policajac MUP-a RH u obranu Domovine.
U vrijeme napada četnika na njegovo selo Gornji Viduševac, Ivana zarobljavaju četnici. Odmah je fizički i psihički mučen, tučen i maltretiran, zatim odveden u logor Glina.
Logoraš Pavao Štajdohar svjedoči: Ivan je doveden u jadnom i teškom fizičkom i psihičkom stanju u logor.
Komadi mesa visjeli su mu na koži lica.
U logoru Glina nastavljeno je njegovo tučenje, mučenje, zlostavljanje i maltretiranje sve dok nije podlegao premlaćivanju 6. listopada 1991. godine.
Drugi logoraš, Josip Čaćić također svjedoči o Ivi i njegovom zadnjem danu na životu : Jednog jutra ugledali smo novog zarobljenika. Nitko ga nije poznavao niti je znao odakle je. Na sebi je imao radno odijelo gotovo jednako onakvo kakvo sam i ja nosio i prljavu košulju zasukanih rukava. Na nogama je imao obuvene stare cipele, poprskane krećem. Bijaše sav crn od udaraca, izranjavan po glavi i licu. Izgledao je kao da je stigao iz samog pakla. Stražari nam rekoše da je iz Viduševca i da je lud. I bio je lud, lud od njihovih batina.
Jednostavno nije reagirao ni na što. Uopće se nije pridržavao njihovih pravila, niti je odgovarao na njihove upite. Zato su ga brutalno nagrađivali batinama.
Stanje mu se pogoršavalo iz sata u sat.
Skinuo se gol i izvršio nuždu na pod, a zatim je plazio po tome tako da je cijela samica bila uneređena.
Ništa mu nismo mogli objasniti ni smiriti ga da zaspi.
Na sve ono što nam se već dogodilo ovo je bila kap od koje nam se čaša počela prelijevati.
Čovjek poželi da ga nema, da jednostavno nestane kako ne bi morao gledati sve te strahote. Ujutro se konačno malo smirio.
Jedan od dečki dao mu je cigaretu ,pa još jednu i tek tad je malo zadrijemao. Kada se probudio, pokušali smo ga malo urediti i on nam je to dopustio. Oprali smo ga koliko smo mogli, s lica smo mu očistili ostatke osušene krvi, počešljali smo ga.
Tada je s nama počeo normalno razgovarati. Rekao je da se zove Ivan Gregurić, da ima jedino majku i da je iz Viduševca. Kada smo tog jutra išli na doručak, objasnili smo stražaru što se dogodilo i zamolili ga da donese Ivi odjeću. Nismo se puno nadali ali smo uspjeli u toj ozloglašenoj tamnici doživjeti jednu pozitivnu stvar.
Stražar je donio čiste gaće, košulju i hlače.
Nažalost hlače su bile male pa smo mu morali obući njegove prijašnje hlače.
Cijelo je prijepodne ležao i tražio da mu damo cigaretu i malo vode. Nije otišao na ručak govoreći da ne može jesti, da se ne osjeća dobro.
Naša uobičajena šetnja. Automati stražara s metkom u cijevi, što su nam repatriranjem i zorno prikazali, bili su upereni u nas, kao i svaki put. Čekanje dok se jedna grupa najede, na kiši i vjetru, slabo odjeveni. Nas nekoliko ima samo majice kratkih rukava.
Dršćemo i cvokoćemo od zime. Konačno naš red za ručak. Nastojimo zauzeti što bolje mjesto pod šatorom koji prokišnjava. Konačno nas vraćaju u sobu.
Ivo je ponovo gol i čuči na zahodu. Vidimo da je ponovo “odlutao”, teškom mukom podižemo ga na krevet, oblačimo mu gaće i košulju.
Ivo se ruši u krevet i umire. Upravo toliko brzo kao što sam opisao. Lupamo po vratima, zovemo stražara ne znajući što dalje učiniti. Konačno dolazi stražar i ne uzbuđuje se previše što je čovjek umro. Savjetuje da ga ispružimo na krevet i da sačekamo dok se on ne vrati.
Izravnamo Ivu na tvrdom krevetu od dasaka, pokušavamo mu prekrižiti ruke, ali ne možemo.
Trebalo bi mu podvezati bradu, ali nemamo čime. Na usta mu izbija pjena, a poluotvorene oči još gledaju u nas. Strahota.
Neminovno pitanje sijevne mi kroz glavu: Je li to i mene čeka? Vrlo vjerojatno! Pa i ja sam jedva živ.
Bespomoćno gledamo u mrtvog Ivu zadubljeni svaki u svoje misli. Nedugo zatim odvode nas u drugu prostoriju. Ostavljamo Ivu samo u gaćama prekrivenog njegovim smrdljivim hlačama. Ostavljamo čovjeka, Hrvata čije tijelo nije moglo izdržati četnička zvjerstva.
Kad su Ivu odnijeli ,a nas vratili u našu zatvorsku sobu, na krevetu gdje je ležao Ivo ostao je, ni sam ne znam kako njegov prsten. Uzeo sam ga i spremio u đep košulje. Znao sam da će mu majka iako beskrajno tužna, biti sretna dobije li bar nešto od svog mrtvog sina.
Sljedeće jutro kada su nas odveli u šetnju. Šetali smo kao i uobičajeno – dvojica po dvojica držeći ruke na leđima, a glave sagnute. Sada sam se već privikao na ovaj stav.
Prvih dana imao sam osjećaj da će mi vrat puknuti od bolova. Tumarajući tako krugom dozvoljenim za kretanje, prolazim pokraj hrpe cipela u uglu dvorišta.
Tijelom mi prođoše trnci. Jesu li moje lutnje i nagađanja ostalih bile točne? Na hrpi sam ugledao stare Ivine cipele koje sam prepoznao jer su bile poprskane krećem. Bože moj, jeli moguće sa su to cipele nama sličnih nesretnika koji su kao i mi pali u ruke ovih četničkih ruku? Ako je ta pretpostavka točna, onda se broj mrtvih u logoru Glina može računati u stotinama.
Cijelo tijelo mi je obuzeo neki grč, što od polomljenih rebara, modrica i rana, ali i od groznog saznanja i pomisli da možda i mene čeka ista sudbina.
Jednog me je dana posjetio u Krapinskim toplicama župnik iz Viduševca, Jurica Jerneić, rekavši da je čuo da tražim majku Ivana Gregurića.
Rekao mi je da je Ivina majka smještena u izbjegličkom naselju Čiče, s ostalim Glinjanima , gdje je smješteno dosta Viduševljana.
Ispričao sam župniku kako je preminuo Ivo i dao mu Ivin prsten da odnese Ivinoj majci. Kasnije sam i sam obišao Ivinu majku i s njom razgovarao.
Ovu izjavu dao je logoraš Josip Čačić iz Petrinje, kojemu je Ivo umro na rukama.
Nedugo poslije, umrla je i Ivina majka. Sad od njihove obitelji nema nikoga živoga.
Četnici su svojim postupcima mnoge obitelji uništili da nitko nije osta živ.
Tijelo pokojnog Ivana Gregurića nikad nije pronađeno.
Izvor : Svjedočanstvo Glinskih logoraša 2017/str-112-113.
