Križevci, 9. veljače 2025. – Paraglajding je sport slobode i adrenalina, ali nosi i ozbiljne rizike. To najbolje zna Franjo Kuzmić, među kolegama letačima poznat kao Franko, koji podržava vježbu okupljanja pripadnika hitnih službi Varaždinske i Koprivničko-križevačke županije. Njegovo vlastito iskustvo potvrđuje važnost ovakvih inicijativa – zbog nezgoda pri slijetanju dobro je poznat gorskim službama spašavanja, i u Hrvatskoj i u susjednoj Sloveniji.
Iako je sigurnost letenja u posljednjih 20 godina znatno unaprijeđena, nesreće nisu rijetkost. Najčešće su uzrokovane ljudskim faktorom, posebno prilikom uzleta i slijetanja. U rijetkim slučajevima, opasnost dolazi iz prirode – poput udara groma u letu.
Za ulazak u svijet paraglajdinga, osim strasti prema visinama, potrebna su i ozbiljna znanja. Meteorologija, prepoznavanje vremenskih uvjeta i ovladavanje tehnikama polijetanja, manevriranja i slijetanja ključni su za sigurnost svakog letača. „Ljudi misle da je jednostavno poletjeti, no iza svakog letača su godine teorijske i praktične obuke“, ističe 65-godišnji Franko, koji se paraglajdingom bavi od 2000. godine i još uvijek se smatra početnikom.
Nakon ozljede kralježnice pri slijetanju, trenutno je na prisilnoj pauzi, ali vjeruje da će ponovno poletjeti. Objašnjava i jednu od osnovnih zabluda: paraglajderi ne lete pomoću vjetra, već koriste termiku – stupove toplog zraka koje stvara sunce zagrijavajući tlo. Ti stupovi mogu biti i zamka – nekontrolirani razvoj oblaka može stvoriti opasne kumulonimbuse koji mogu uvući paraglajdera u oluju.
Manje opasan od motociklizma, ali sa stotinama nesreća godišnje
U Hrvatskoj paraglajding prakticira oko 600 ljudi, dok u alpskim zemljama poput Slovenije, Italije i Švicarske broje desetke tisuća letača. Iako se godišnje u tim regijama dogodi između 300 i 500 smrtnih slučajeva, statistike pokazuju da je paraglajding i dalje sigurniji od motociklizma.
Franko je preletio gotovo cijeli svijet, od Australije do Kube i Brazila. Njegov najduži let iznosio je 60 kilometara, dok je njegov sin preletio čak 160. Smatra da je Brazil najbolja destinacija za ovaj sport, gdje iskusni piloti prelete i do 600 kilometara, a rekord u postignutoj visini iznosi nevjerojatnih 5500 metara.
Spašavanje: kada strpljenje znači preživljavanje
Franko se često našao u situacijama gdje je gorska služba spašavanja bila ključna za njegov opstanak. Posljednji pad u Sloveniji doveo ga je u situaciju da dva sata visi sa stabla prije nego što je stigla pomoć. „Najčešće greške događaju se kada piloti pokušaju sami osloboditi opremu i padnu s visine. Najsigurnije je ostati na mjestu i čekati spasioca“, savjetuje.
Podsjeća i na tragičan slučaj u Triblju kada je mađarski pilot pao na kamenje nakon što se sam oslobodio s dalekovoda. Da je pričekao pomoć, nesreća bi možda imala sretniji ishod.
„Ne idite letjeti sami, uvijek imajte nekoga uz sebe“, upozorava Franko. Kao što ronioci zaranjaju u paru, tako i paraglajderi trebaju letjeti u društvu. Jer u sportu gdje visine nude slobodu, sigurnost treba ostati prioritet. je sport slobode i adrenalina, ali nosi i ozbiljne rizike. To najbolje zna Franjo Kuzmić, među kolegama letačima poznat kao Franko, koji podržava vježbu okupljanja pripadnika hitnih službi Varaždinske i Koprivničko-križevačke županije. Njegovo vlastito iskustvo potvrđuje važnost ovakvih inicijativa – zbog nezgoda pri slijetanju dobro je poznat gorskim službama spašavanja, i u Hrvatskoj i u susjednoj Sloveniji.
Iako je sigurnost letenja u posljednjih 20 godina znatno unaprijeđena, nesreće nisu rijetkost. Najčešće su uzrokovane ljudskim faktorom, posebno prilikom uzleta i slijetanja. U rijetkim slučajevima, opasnost dolazi iz prirode – poput udara groma u letu.
Za ulazak u svijet paraglajdinga, osim strasti prema visinama, potrebna su i ozbiljna znanja. Meteorologija, prepoznavanje vremenskih uvjeta i ovladavanje tehnikama polijetanja, manevriranja i slijetanja ključni su za sigurnost svakog letača. „Ljudi misle da je jednostavno poletjeti, no iza svakog letača su godine teorijske i praktične obuke“, ističe 65-godišnji Franko, koji se paraglajdingom bavi od 2000. godine i još uvijek se smatra početnikom.
Nakon ozljede kralježnice pri slijetanju, trenutno je na prisilnoj pauzi, ali vjeruje da će ponovno poletjeti. Objašnjava i jednu od osnovnih zabluda: paraglajderi ne lete pomoću vjetra, već koriste termiku – stupove toplog zraka koje stvara sunce zagrijavajući tlo. Ti stupovi mogu biti i zamka – nekontrolirani razvoj oblaka može stvoriti opasne kumulonimbuse koji mogu uvući paraglajdera u oluju.
Manje opasan od motociklizma, ali sa stotinama nesreća godišnje
U Hrvatskoj paraglajding prakticira oko 600 ljudi, dok u alpskim zemljama poput Slovenije, Italije i Švicarske broje desetke tisuća letača. Iako se godišnje u tim regijama dogodi između 300 i 500 smrtnih slučajeva, statistike pokazuju da je paraglajding i dalje sigurniji od motociklizma.
Franko je preletio gotovo cijeli svijet, od Australije do Kube i Brazila. Njegov najduži let iznosio je 60 kilometara, dok je njegov sin preletio čak 160. Smatra da je Brazil najbolja destinacija za ovaj sport, gdje iskusni piloti prelete i do 600 kilometara, a rekord u postignutoj visini iznosi nevjerojatnih 5500 metara.
Spašavanje: kada strpljenje znači preživljavanje
Franko se često našao u situacijama gdje je gorska služba spašavanja bila ključna za njegov opstanak. Posljednji pad u Sloveniji doveo ga je u situaciju da dva sata visi sa stabla prije nego što je stigla pomoć. „Najčešće greške događaju se kada piloti pokušaju sami osloboditi opremu i padnu s visine. Najsigurnije je ostati na mjestu i čekati spasioca“, savjetuje.
Podsjeća i na tragičan slučaj u Triblju kada je mađarski pilot pao na kamenje nakon što se sam oslobodio s dalekovoda. Da je pričekao pomoć, nesreća bi možda imala sretniji ishod.
„Ne idite letjeti sami, uvijek imajte nekoga uz sebe“, upozorava Franko. Kao što ronioci zaranjaju u paru, tako i paraglajderi trebaju letjeti u društvu. Jer u sportu gdje visine nude slobodu, sigurnost treba ostati prioritet.
Izvor: Hina Foto: Ozren Špiranec
