Hrvatska je svoju neovisnost zaslužila krvlju Hrvatskih branitelja.
Hrvatska kao samostalna i neovisna država, članica je NATO saveza te punopravna članica Europske unije, koju čine; Austrija, Belgija, Bugarska, Cipar, Češka Republika, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunjska, Slovačka, Slovenija, Španjolska i Švedska. Uz redovne članice postoje i zemlje kandidatkinje na putu ka članstvu u EU i to su ; Albanija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Srbija, Turska i Ukrajina.
Hrvatska je po veličini broja stanovnika u EU, tek 19.-ta zemlja, od 26 članica.
Da se vratim na Hrvatsku, kao neovisnu i samostalnu državu.
Kako je došlo do Hrvatske samostalnosti?
Iako je puno ispravnije da se ide s opširnim dijelom činjenica hrvatske kroz povijest, ja ću krenuti od one nama skoro poznate svima.
Rekao bih da je sve krenulo dolaskom Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji 1987. godine, a koji odmah pravi čistku u srbijanskom političkom vrhu. Sami politički vrh SR Srbije organizira demonstracije radi smjenjivanja rukovodstava drugih Socijalističkih država, a sve radi toga da dobije potrebnu većinu u predsjedništvu Jugoslavije.
Od 20. do 22. siječnja 1990. godine, u beogradskom centru “Sava”, održan je 14. izvanredni kongres Saveza komunista Jugoslavije u kojem se nisu mogle usuglasiti Slovensko i Hrvatsko izaslanstvo te oni napuštaju Kongres. Napuštanju su se pridružili i izaslanstva Makedonije i Bosne i Hercegovine, te je na taj način došlo do faktičnog raspada SKJ.
Nakon raspada SKJ, dolazi do raspisivanja slobodnih demokratskih izbora. Predsjednik SR Srbije Milošević preoblikuje Jugoslavensku narodnu armiju u srpsku vojsku, a u listopadu 1991. dolazi do promjena simbola komunističkog obilježja JNA, “Namjesto petokrake na kapama je, kao i na vojničkim zastavama, pečatima, dokumentima, od prvih dana 1992. trebalo da se nalaze trobojne oznake (štitovi, kokarde) u jugoslavenskim bojama“.
Početkom 1990-ih godina je JNA – čiji je zapovjedni kadar bio nad proporcionalno popunjen etničkim Srbima – u cijelosti preuzela ulogu instrumenta agresivne velikosrpske politike i odigrala ključnu ulogu u agresiji na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu.
Još 1986 godine došlo je do preustroju JNA pod kodnim imenom vojišne organizacije Jedinstvo, a preustroj Generalštaba JNA dogodio se 29. rujna 1989. u Generalštab Oružanih snaga SFRJ.
Ako gledamo uporabu pisma i jezika, treba istaknuti da je službeni jezik od 1945 do 1971. goidne bio “srpskohrvatski” jezik – što se provodi uglavnom na način da se koristi srpska ekavica pri pisanju službenih dokumenata, izdavanju zapovjedi te u vojnim tiskovinama. Ustavnim amandmanom XlI, točkom 4. od 8. srpnja 1971. godine se uvodi nova uporaba pisma i jezika, a to je da se postupno oslobađanje od stege srpskohrvatskoga jezika tako što je omogućeno zapovijedanje na slovenskome jeziku i makedonskome jeziku.
Nacionalna struktura zapovjednog kadra u JNA bila je u većinskom dijelu Srpska i to sa 63,2 %, Hrvati 12,6 % , Jugoslaveni 3,6 %, Crnogorci i Makedonci po 6,2 %, Slovenci 2,8 % i ostali narodnosti po ispod 1%. Od 1986. godine došlo je i do porasta udjela Srba na 70 %. Ovo je jako bitno jer je ekonomska moć republika bila različita, tako da su Slovenija i Hrvatska kao ekonomski nadmoćnije izdvajale puno više novca za tu “zajedničku” vojsku, dok je njom zapovijedala Srbija kroz svoj zapovjedni kadar koji je bio srpski.
Snažnu polugu svoje moći, generali JNA su imali u KOS-u, tajnoj vojnoj službi sigurnosti, koja je provodila operacije nadzora nad čimbenicima političkog i javnog života. KOS je imao široku mrežu konfidenata.
Ono što se mora priznati je zasluga Ivice Račana, tada sekretar Saveza komunista Hrvatske. Zasluga je Ivica Račana to što su prihvaćeni izborni zakoni, što je prihvaćeno da se raspišu demokratski izbori i to 10. prosinca 1989. kada SKH donosi odluku o raspisivanju izbora na svim razinama koji se održavaju u travnju i svibnju 1990. godine. Na njima pobjeđuje Hrvatska demokratska zajednica, a SKH s oko 35% glasova osvaja 72 zastupnička mjesta u Hrvatskom saboru. SKH mirno predaje vlast HDZ-u.
Hrvoje Šarinić je citirao dr. Franju Tuđmana riječima “Račana je, rekao bih, u toj plejadi bivših, preobučenih, reformiranih komunista najviše cijenio. Govorio je da je Račan u Beogradu svojim ponašanjem branio hrvatske interese, kao što je Kučan branio slovenske, te da je uvijek bio umjeren i staložen.”
Ona negativna okolnost koja je uvelike dovela Hrvatsku, a kasnije njene branitelje u velike probleme je predaja oružja TO, JNA. Odnosno, to što je dopustio oduzimanje oružja Teritorijalne obrane Hrvatske, kad je između dva kruga prvih demokratskih izbora u tadašnjoj SFRJ 1990. SKH-SDP predala JNA oružje Teritorijalne obrane temeljem odluke koju je donio Generalštab JNA, tj. potpisao je ratni zločinac Blagoje Adžić.
Druga okolnost dogodila se na dan 25. ( 26.) lipnja 1991.,kada je Sabor donosio Odluku o suverenosti i samostalnosti Hrvatske. Tada je Ivica Račan rekao da oni neće prihvatiti tu odluku jer nije prihvaćen njihov prijedlog. Dio zastupnika SDP-a otišao je iz sabornice, 49 njihovih zastupnika glasalo je protiv te odluke, a samo jedan je glasao za. Ali zato je 8. listopada 1991., na onoj bitnoj sjednici kad su raskidane državno-pravne sveze s Jugoslavijom, bio i on i SDP čvrsto na liniji hrvatskog zajedništva i jedinstva.
Tako je Hrvatska postala samostalna i neovisna Republika Hrvatska, ali bez oružja i vojske.
Srbi nikako nisu željeli da Hrvati budu jedini konstitutivni narod u Republici Hrvatskoj. Srbi su željeli da budu ravnopravan narod s Hrvatima, a ne da budu nacionalna manjina, kao što su danas. U isto vrijeme, Slobodan Milošević pokrenuo je ideju o Velikoj Srbiji i tako su po Hrvatskoj u mjestima gdje je bilo pretežno više srpskog stanovništva, podizali ustanke i barikade. JNA ih je naoružavala, uglavnom s oružjem koje je oduzeto od TO Hrvatske.
Zaslugom velikog dijela iskrenih domoljuba koji nisu imali interes moći, novca i vlasti, stali su u obranu napadnutih ili privremeno okupiranih dijelova hrvatskog teritorija.
Hrvatski problem seže u dublju povijest, a valja istaknuti kraj Drugog svjetskog rata,kada su srbi smatrali da nisu u ravnopravnom položaju.
Za Drugo zasjedanje AVNOJ-a vijećnici su birani iz srpskih vojnih jedinica i članova Vrhovnog štaba, koji su se zatekli na teritoriju Bosne i Hercegovine, za razliku od vijećnika nekih drugih republika koji su došli na zasjedanje sa svojeg teritorija i koji su iza sebe imali nacionalne političke organizacije s izgrađenim stavovima i programima.
Također, smatrali su, a vjerujem da je tako i danas, da nisu u ravnopravnom položaju : srpska nacija, npr., nije dobila pravo na vlastitu državu. Dijelovi srpskog naroda, koji u znatnom broju žive u drugim republikama, nemaju prava, za razliku od nacionalnih manjina, služiti se svojim jezikom i pismom, politički i kulturno se organizirati, zajednički razvijati jedinstvenu kulturu svoga naroda.
Miloševićeva propaganda je koristila i potpaljivala neosnovan i izmišljen strah među srpskim narodom od “nove ustaške države”, a cilj je bio uspostava Republike Srpske Krajine (RSK) na znatnom dijelu područja Hrvatske. Milan Babić, jedan od osnivača RSK, kasnije je pred MKSJ-om priznao svoju krivicu i potvrdio da ga je Milošević prevario lažnim navodima o opasnosti. Zabilježeno je 200 bombaških incidenata i napada na hrvatsku policiju, dok je JNA do sredine srpnja 1991. premjestila dodatnih 70.000 vojnika u Hrvatsku. JNA i srpska paravojska napadali su civilno stanovništvo u područjima koja bi trebala tvoriti Veliku Srbiju: odsjekli su Zagreb od Slavonije, Banije i Dalmacije, a potom su ta područja etnički očišćena kako bi se istjeralo nesrpsko stanovništvo i osigurao teritorij. Otprilike 12.000 pripadnika paravojske iz Srbije borilo se zajedno s JNA u Hrvatskoj.
Jedna od najznačajnijih epizoda iz Domovinskog rata bila je bitka za Vukovar u kojoj je JNA nakon 87-dnevne opsade na kraju zauzela i potpuno razorila grad, prema procjenama otprilike 700.000 topovskih metaka je ispaljeno na grad dok je 17. listopada 1991. godine započela “evakuacija” oko 4.500 građana Iloka, većinom Hrvata i Mađara, kako bi se otvorio put za zauzimanje što više istočnog dijela Hrvatske.
Druga najznačajnija epizoda, koja je privukla pozornost svjetskih medija, bila je opsada Dubrovnika u kojoj je oštećen slavni pomorski povijesni grad, demilitariziran i zaštićen poveljom UNESCO-a. U jednom trenutku čak je i princ Charles pozvao na prestanak bombardiranja grada.
Nakon okupacije dijela Hrvatskog teritorija, Srpske snage počinile su teške i neljudske zločine.
Istaknuto neljudski zločini s mučenjem masakriranjem i klanjem žrtava počinjeni su u Dalju, Škabrnji, Širokoj Kuli, Voćinu i u Lovasu te u svakom mjestu pod privremenom okupacijom stoji Spomen obilježje koje simbolizira masovnu grobnicu, uglavnom civilnih žrtava od strane okupatora.
Srbi, veliki dio njih, podržavali su tu ideju o Velikoj Srbiji, a tako i režim koji je potpomogao prilikom okupacije Hrvatskih teritorija.
Danas kada gledamo, Hrvati su prihvatili te pobunjene Srbe, koji su ubijali i mučili civile u okupiranim dijelovima da bi ih na kraju na najgori način i likvidirali, kao što su Stjepana Jurmanovića u Voćinu, moga dedu po ocu. “Dana 13. prosinca 1991. godine, na cesti prema Voćinu četnici su uhvatili Stjepana Jurmanovića i ranili ga. Stjepan je nekako dopuzao do svoga dvorišta, gdje ga hvataju Obrad i Mitar Simić, te Rade i Milan Ivković, koji su Stjepana zaklali, odrezali mu grkljan, iskopali oba oka i nožem razvalili usta. Takvog ga je pronašao sin Miroslav sva dana kasnije, kada je Voćin oslobođen. “
Da li su Srbi ikada zatražili oprost za sve što su učinili protiv Hrvatskog naroda? Kako se može nekome oprostiti ako taj isti oprost ne traži?! Ma ne samo da ne traži oprost, nego rijetki građani Srbije znaju pravu istinu, jer je još uvijek na snazi propaganda kojom se srpski narod predstavlja kao žrtva.
Da pričamo o zločinima u Srbiji? O koncentracijskim logorima i preko 30.000 logoraša koji su prošli te logore, a oko 300 ih nije izdržalo zlostavljanje, mučenje i izgladnjivanje. Da li se itko od srpskih vlasti za to ispričao?
Postoji još uvijek 1800 osoba za kojima se traga. Da li su ti koji su ih odvodili, ili su vidjeli da ih se odvodi i gdje ih se vodi i hladno likvidira, ikada rekli hrvatskim institucijama gdje su im grobišta?
Da pitam, koliko je tih pobunjenih srba odgovaralo za zločin protiv čovječnosti?
Ima li smisla da navodim dalje? Slažem se, neću dalje …
I evo nas danas. Hrvatska je samostalna i neovisna država. Imamo Predsjednika države koji ne priča s predsjednikom Hrvatske vlade i Sabora, imamo predsjednika Vlade koji je uvijek u pravu i nikada mu se ne smije sugerirati nešto da je rekao ili napravio, u krivo. On sve zna … To mi više liči na onaj period druga Tita nego na demokraciju, ali dobro …
Imamo vrhunske glazbenike koji su priznati u svijetu, primjerice Marko Perković Thompson, Hrvat, domoljub, dragovoljac i branitelj iz Domovinskog rata, nije u mirovini, ne uvlači se u g….u , nego pjeva. A što to točno on pjeva? On pjeva Hrvatske domoljubne pjesme. Zamislite vi to!!! I to u Hrvatskoj! Nazivaju ga Ustašom. A zašto? Zato što je 91. branio svoj dom od Srba i komunista, odnosno JNA. U toj agresiji gdje nismo imali čime da se branimo, ginuli su mladići, civili, djeca., starci. A Srbi, oni su nas prozvali Ustašama, ( tako je i dan danas). Među prvim pjesmama koja je ispjevana i koja je dizala moral mladićima u rovovima bez oružja, na braniku Domovine, svim onima na prvim linijama u obrani Domovine, bila je pjesma Čavoglave. Evo kako ide tekst pjesme, za one koji ne znaju:
Za Dom Spremni!
U Zagori na izvoru rijeke Čikole
Stala braća da obrane naše domove
Stala braća da obrane naše domove
Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi
Tuče thompson, kalašnjikov a i zbrojevka
Baci bombu, goni bandu preko izvora
Baci bombu, goni bandu preko izvora
Korak naprijed, puška gotovs i uz pjesmu svi
Za Dom braćo, za slobodu borimo se mi
Za Dom braćo, za slobodu borimo se mi
Čujte srpski dobrovoljci, bando četnici
Stići ce vas naša ruka i u Srbiji
Stići ce vas naša ruka i u Srbiji
Stići ce vas Božja pravda, to već svatko zna
Sudit’ će vam bojovnici iz Čavoglava
Sudit’ će vam bojovnici iz Čavoglava
Slušajte sad poruku od Svetog Ilije
Nećete u Čavoglave, niste ni prije
Nećete u Čavoglave, niste ni prije
Oj Hrvati, braćo mila iz Čavoglava
Hrvatska vam zaboravit neće nikada
Hrvatska vam zaboravit neće nikada
Neće nikada
Neće nikada
Neće nikada
Kažu da ta pjesma vrijeđa sve one ubijene iz vremena NDH. Hm… po čemu to? Koja je poveznica s NDH .. Naslov pjesme ili??
Eto malo se zamislimo svi, dok nam dolaze one muzike što su pevali po okupiranim selima 90-tih kada su se Hrvati odvodili na strijeljanje, a i danas im se ne zna grob, njihove pesme su ljubavne i vrlo prihvatljive, a naše su Ustaške i neprihvatljive.
Neki dan je bila godišnjica smrti Olivera Dragojevića, Hrvatskog glazbenika iz Vela Luke s otoka Korčule. Njegove pjesme su se pjevale po cijeloj Europi, pa i u Srbiji. Oliver za života nikada nije otišao u Srbiju pjevati, zašto? Ne zato što nije mogao. Mogao je nudili su mu veliki novac, pozivali su ga više puta. Nije želio pjevati pred publikom, pred narodom koji je podržavao režim i vojsku koji su ubijali, mučili, klali Hrvate. Vrlo jednostavan odgovor. Nema tog novca za koji se može prodati domoljublje i vjernost domovini i onoj krvi koja je natopila hrvatsku zemlju, da bi se po njoj sada pevale cajke, jer rat je završio, a vi hrvati, pa ionako ništa iz povijesti niste naučili.
