HEROJI NA PUTU PREMA SLOBODI: PRIČA O PROBOJU IZ OPKOLJENOG VUKOVARA

Domovinski rat Nove obavijesti Obljetnice Riječ branitelja Vijesti

U ranim jutarnjim satima, 17. studenog 1991., na rubu izdržljivosti, skupina branitelja i civila napustila je opkoljeni Vukovar, znajući da su šanse za preživljavanje minimalne. Pod vodstvom Antuna Petrića-Frenkija, 37 hrabrih duša, među kojima su bile žene, djeca i ranjenici, krenulo je kroz minska polja, šume i razorene ulice, vođeni samo vjerom i željom za slobodom.

Njihov put započeo je kroz razrušene ulice Vukovara. Tišina je bila njihov saveznik, a svaki korak kroz ruševine nosio je opasnost – lom grana ili krhotina mogao je odati njihovu prisutnost. Kroz šumu Adice stigli su do mostića kod crkvice sv. Petke, gdje su ih dočekali rafali neprijateljske vatre. “Molio sam Boga da, ako pogode, neka pogode mene, a ne mog sina,” prisjeća se Marinko Babić, koji je na prsima nosio svog dvogodišnjeg sina u improviziranoj nosiljci.

Odluka za napuštanja donesena je dan ranije u večernjim satima, kada je zapovjedništvo obrane grada shvatilo da pomoć ne stiže i da je grad, nemoguće obraniti .

U jutarnjim satima , oko 4 sata u jutro 17.11.1991.godine u više skupina napuštaju Vukovar. Jednu od skupina koju je vodio Antun Petrić- Frenki, a Marinko Babić opisuje put i događaje prilikom proboja iz Vukovara prema slobodnoj Hrvatskoj teritoriji.
Došao sam u stan na Olajnici oko 23:30. Oko 3:00 čuo sam lupanje na vratima i Frenkijev glas: ,,Idemo, brzo!“. Tada mi još nije bilo jasno što se sprema jer su već tih dana JNA i četnici bili odmah iznad rijeke Vuke. Nisam znao jesu li probili našu obranu pa se povlačimo negdje prema bolnici u centar grada ili što? Na brzinu smo spakirali stvari za dijete. Na putu do zapovjedništva saznali smo da se planira krenuti u proboj iz grada.
Krenuli smo kroz Kidričevu ulicu (današnja Ulica 204. vukovarske brigade), koja je kao i svaka druga ulica bila u potpunosti razorena pa smo pazili kako stajemo da nas ne bi odao zvuk lomljave grana i stakla.
Došli smo do Adice te smo krenuli kroz nju. Frenki je tvrdio da zna izlaz i da će nas izvesti iz grada, a poslije kako nam Bog da. Ušli smo u šumu te smo gazili među protutenkovskim minama. Trebalo je proći kroz taj dio šume… Oprez je bio u svima, tišina, kolona se polako kretala, a Frenki je bio na čelu. Na kraju Adice nalazi se mostić preko rijeke Vuke iza kojeg se nalazi crkvica sv. Petke – Dobra voda. Došli smo do Dobre vode i zastali kako bismo vidjeli ima li koga. Frenki je otišao naprijed u izvidnicu, a mi smo trebali krenuti za njim za pet minuta. Našli bismo se kod voćnjaka na vrhu brda. Frenki je krenuo. Poslije toga smo krenuli i mi. Već na uzbrdici prije samoga vrha začula se pucnjava, rafali na sve strane… Frenki je viknuo: „Dolazite, brzo!“. Svi smo polijegali po zemlji, a neki su se sklonili iza stabala.
Ja sam bio u jako nezgodnoj situaciji jer sam od ruksaka napravio nosiljku za dijete. Naime, probio sam dvije rupe sa strane ruksaka kako bih mu mogao staviti noge te sam ga tako nosio na prsima. Nisam mogao leći na prsa zbog djeteta, a ni na leđa jer bih ga izložio neprijateljskim mecima, pa sam se samo skupio, čučnuo sam te ga pokušao što više zaštititi svojim tijelom. U tim sam trenucima molio Boga da dok oni pucaju po nama, ako i pogode, neka pogode mene, a ne moga sina.
Pucali su na nas iz smjera Lušca. Mi koji smo već prošli kroz takve situacije reagirali smo koliko-toliko mirno, ali s nama su bili i žene i mala djeca koji su se od straha razbježali u dubinu šume nadajući se da će im drveće pružiti zaštitu. Nastao je problem jer je neprijateljska vatra razbila skupinu, no uspjeli smo se ponovno okupiti.
U našoj je grupi od 37 ljudi bilo šestero djece, šest žena i jedan teži ranjenik koji je tek izašao iz bolnice. Nakon pucnjave na Dobroj vodi dvojica su se vratila u Vukovar po preostale i izašli su sa sljedećom grupom dok je dopukovnik iz Zagreba Vladimir Urban nestao.
Bilo je nezgodnih situacija. Prelazak ceste koja vodi prema Bogdanovcima nije bio veseo… Trebalo je prijeći čistinu od nekoliko stotina metara i doći do kukuruza s druge strane. Hvala Bogu, nije bilo nikoga jer je u tom trenutku neprijateljska vojska ulazila u grad. Doslovno smo prošli jedni pored drugih. Bilo je jako rano, svanulo je.

Nastavili smo dalje na način da smo pratili dalekovode. Cilj su nam bili Petrovci. Cijelim smo putem gledali kako pronaći zaklon u kukuruzu koji te godine nije bio obran. U jednom trenutku čuli smo brujanje motora. Nalazili smo se nekih deset metara od puta, legli smo u kukuruz te je pored nas prošla vojna kampanjola i transporter.
Umirili smo se, legli. Kada je sve bilo čisto, krenuli smo dalje. Razmišljali smo kako ćemo proći preko kanala koji je bio pun vode. Oni koji su bili spretniji uspjeli su ga nekako i preskočiti, a ja, koji sam nosio sina na prsima, morao sam ga pregaziti.
Nastavili smo se kretati prema Petrovcima. Usput smo na nekoliko mjesta naišli na minirane dijelove puta. Zahvaljujući oprezu i dobroj vidljivosti uspjeli smo ih zaobići. Kasnije smo naišli na žice od poljskog telefona, ali smo, iako je bio prijedlog da ih presiječemo, došli do zaključka da to ne bi bilo pametno. Oni bi znali da je netko ovuda prošao te bismo otkrili našu prisutnost. Neposredno prije dolaska do Petrovaca našli smo se na prirodnoj uzvisini iznad sela te smo odlučili sačekati mrak. Ogladnjeli smo pa smo jeli kupus s obližnjeg polja. U međuvremenu, vidjeli smo u udolini da se smjenjuje neprijateljska straža. Nedugo nakon toga prošlo je desetak borbenih transportera pa smo zaključili da su Petrovci u njihovim rukama. Zbog toga smo odustali od odlaska u Petrovce. Kad je pala noć, u koloni smo se spustili u udolinu, nadajući se da nećemo naletjeti na neprijateljske snage. Međutim, prošli smo desetak metara od njihovih zemunica. Vjerojatno su i oni nas čuli, ali je i njih bio strah pa nisu zapucali, nego su čekali da se mi udaljimo. Kad smo se udaljili stotinjak metara od njihovih položaja, počeli su nasumice pucati.
U toj pucnjavi ranjena je Jadranka Horvat. Imala je prostrijelnu ranu kroz bedro. Najgore od svega toga je što su oni kružili transporterom oko nas. Doslovno su nas tražili kao nekakve zvijeri.
Nastala je panika, u tom trenutku ljudi su se pogubili u kukuruzu, nije se znalo gdje je tko. Ja sam tada pazio gdje mi je supruga, gdje je njezina majka. Jako ružna situacija jer sam suprugu vidio, ali njezine majke nije bilo… Što sada? Kako da danas-sutra njezinom ocu, svom puncu, pogledam u oči i kažem: „Čuj, nje nema. Izgubili smo je u proboju. Poginula je.“.
U tom trenutku bio bih najsretniji da se meni nešto dogodi, ne mojoj supruzi, ne njezinoj majci, a ne daj Bože mom sinu. On mi je cijelo vrijeme bio na prvome mjestu. Mislim da sam se u tom proboju deset puta i pokajao. Situacije su bile takve da više nisam bio siguran što će biti s nama. Usprkos svemu uspjeli smo im pobjeći te smo se svi ponovno okupili u jednu grupu. Kiša je počela jako padati, nebo se otvorilo. Tada nam je kiša više pomogla nego odmogla. U cijelom tom paklu proboja ispalo je da je kiša koja je padala po kukuruzima stvarala šum koji nam je pomogao da ostanemo „nečujni“.
Došli smo do šume Petrovačka Dubrava. Htjeli smo proći kroz nju, no kako se čulo brujanje tenkova koji su prolazili, nismo se usudili krenuti dalje, pa je Branko Borković rekao da se zadržimo u šumi te da sačekamo duboku noć. Obično je tada vojska većinom umorna, pa im popušta pažnja. Vratili smo se u šumu te smo tamo proveli 4-5 sati.
Kada smo iz šume krenuli prema njivama, vidjela se svjetlost i obrisi vinkovačke bolnice. Rekao sam da ne smijemo nastaviti tim putem jer bismo ušli ravno u Mirkovce, morali smo se odbijati desno barem jedan kilometar te se nakon toga spuštati lijevo prema pruzi. Bilo nam je užasno hladno, bili smo gladni, žedni… Voda u čizmama teškim od blata po nekoliko kilograma. Već smo bili poprilično iznemogli i iscrpljeni.
Krenuli smo poljima i nakon sat-dva došli smo do pruge koja se nalazila 500 metara od željezničke stanice u Mirkovcima te smo uz prugu išli prema Vinkovcima. Bilo je oko pet sati ujutro. Odjednom dok smo išli prugom začulo se glasno: „Stoj! Ruke u vis!“. U tom smo trenutku poskakali i s lijeve i s desne strane pruge i repetirali oružje. Pomislili smo: „To je to! Otkrili su nas! Sada je gotovo! Nema više dalje.“. Čuli smo neke glasove. Netko razgovara. Tada je jedna od žena povikala: „Ne pucajte, idu Vukovarci!!!“. Ispalo je da su nas dočekali pripadnici HOS-a. Nikada ljepši doček nismo doživjeli. Ljudi su trčali prema nama, osobe koje nas ne poznaju grlile su nas, zajedno smo plakali od sreće. Ispostavilo se da smo neposredno prije tog susreta prošli kroz područje koje je bilo minirano, ali nas je sam dragi Bog čuvao. Kada smo došli do zapovjedništva, zapovjednik HOS-a Stojan Vujnović zvani Srbin probudio je sve svoje ljude da kuhaju čajeve, zapovjedio je čak da se mom sinu cijedi sok od mandarine u bočicu kako bi mogao piti. Pitali su što nam treba, što bismo jeli i pili. Doček i osjećaji koje jednostavno ne možete opisati.

Bili smo neko vrijeme tamo te su nas poslije odvezli do hotela „Slavonija“. Nakon što smo se okupali, došao je moj prijatelj koji je doveo mog brata. Svi smo se zagrlili i plakali od sreće.
Napokon… Dokopali smo se Vinkovaca! U tom trenutku nismo ni bili svjesni da smo uspjeli, da smo sada slobodni!”

POPIS OSOBA KOJE SU KRENULE U PROBOJ

  1. Babić, Ivan – 2 i pol godine (sin)
  2. Babić, Marija (supruga)
  3. Babić, Marinko
  4. Barbarić, Zorica
  5. Bilandžić, Duško
  6. Boban, Josip
  7. Borković, Branko – Mladi Jastreb (zapovjednik obrane grada)
  8. Brnas, Krešo
  9. Budim, Jozo
  10. Budim, Pero – 15 godina
  11. Čukelj, Zvonko – Jastrebov zamjenik
  12. Đumić, Edo
  13. Hodnik, Zdenko
  14. Horvat, Alen – 11 godina
  15. Horvat, Jadranka
  16. Horvat, Josip – Mađar
  17. Horvat, Sanja – 9 godina
  18. Horvat, Tina – 13 godina
  19. Kalentić, Danko
  20. Kalentić, Mirko
  21. Kavač, Zlatko
  22. Martić, Ilija
  23. Mihaljčuk, Ilija
  24. Milena, Putnik (majka Marije Babić)
  25. Mirković, Nenad
  26. Novak, Julije
  27. Oljača, (Miroslav)
  28. Oljača, Maja
  29. Oroz, Sandra – 14 godina
  30. Petrić, Antun – Frenki
  31. Petrić, Zdenka
  32. Poje, Saša
  33. Sabljak, Mirko
  34. Sabljak, Žarko
  35. Tilić, Hrvoje
  36. Urban, Vladimir
  37. Zahora, (ne znam ime)
    www.mcdrvu.hr/

U istom danu, u Zagrebu je održana sjednica Vlade sa temom o o Vukovaru. Sva pitanja su bila usmjerena na to “Kako zaštiti civile od brutalnosti neprijatelja? Pokušavalo se diplomatski doći do raznih kontakata, ali svi kanali su bili zatvoreni. U jedom trenutku Ivan Vekić, ministar unutrašnjih poslova RH rekao je “Sve naše kombinacije tko će s kim i kako pregovarati, gospodo moja, padaju u vodu pred našom dužnosti da spasimo ljude. Cilj ove Vlade, cilj Hrvatske ovoga trenutka treba biti spasiti ljude. Ja ću vam reći još nešto, a mislim da se to vrti u glavama sve gospode: budu li masakrirani civili u Vukovaru, gospodo moja, ni za jednog Srbina u Republici Hrvatskoj unutarnji poslovi više ne jamče. Nikome život zajamčiti više ne možemo, da budemo kratki. Meni je žao što to moram reći.

Skupine pripadnika obrane Vukovara koje su uspjele proći kroz pro­tivnički raspored nastavile su dolaziti noću 17. i 18. studenog. Borovo Naselje je tog 18. studenog još branilo tzv. Crni put, koji vodi do alatnice kombinata Borovo, a dan kasnije JNA stiže ispred hangara Borova te je izvukla velik broj ljudi koji su bili smješteni u podrumu, ranjenika koji se zadnjih dana nisu mogli odvoziti u Vukovar jer je komunikacija bila prekinuta i mnoštvo civila.

Skupine branitelja su pokušavale proboj ili su se predale 20. studenog, no tada prestaje svaki organizirani otpor herojskog Vukovara i Borovog Naselja, nakon čega je uslijedio masakr kakav Europa nije zapamtila od završetka Drugog svjetskog rata.

izvor : mcdrvu , Marinko Babić, Vukovar

Odgovori