Heroj trpinjske ceste Marko Babić

Domovinski rat Nove obavijesti Obilježavanja Obljetnice Vijesti

Marko Babić, rođen je na današnji dan 16. veljače 1965. godine  u Vukovaru. Najmlađi je od troje djece Ive i Stipana koji su 1958. doselili u Vukovar iz mjesta Potravlje kod Sinja.

Nakon pohađanja osnovne i srednje škole u Vukovaru, a sredinom 80. – tih, odlazi raditi u Švicarsku.

Početkom travnja 1991. godine, vraća se u rodini Vukovar i priključuje se samoj organizaciji obrane. Ubrzo postaje zamjenikom legendarnom zapovjedniku Trpinjske ceste, general- bojniku Blagi Zadri. Organizirao je iznimno uspješnu protuoklopnu borbu u zoni odgovornosti 3. bojne, posebno protuoklopne vodove “Žuti mravi” i “Pustinjski štakori”. Nakon Blagine pogibije 16. listopada 1991. godine, postaje  zapovjednikom obrane Borova Naselja, i zapovjednikom 3. bojne 204. vukovarske brigade.

Uništio je najviše, četrnaest, neprijateljskih tenkova na Trpinjskoj cesti. Jedan od najtežih napada bio je 14. rujan 1991. „Kada sa vidio koliko ih je, doživio sam šok. Sve je bilo puno tenkova, sve se treslo od njih“, ispričao je kasnije pojašnjavajući kako su puštali tenkove da se približe.

Kroz vrtove kuća su se provlačili, dočekali tenk, prvi u koloni udarili, povukli se 50 metara, pa udarili drugi. Tenkove su gađali kroz ograde prema cesti. Poslije je rekao kako je „naša sreća bila što je JNA krenula arogantno i bahato, pješadiju su ostavljali 200-tinjak metara iza pa su tenkovi onda bili kao ‘pečeni pilići‘.

Njegova ideja je bila da se tenk pusti da uđe 50 do 100 metara u dubinu naših položaja, kao u mišolovci, a mi smo bili s lijeve i desne strane u dvorištima kuća.  Prvi je uništio neprijateljski tenk, za njega se govorilo da „gađa tenkove kao da su obične limenke“. S tim se, međutim, nikad osobno nije hvalio, ni busao u prsa. 

Po padu Vukovara, s nekolicinom drugih boraca se probio iz grada. Suborci kazuju kako ih se dojmilo da prema neprijatelju nije iskazivao mržnju, unatoč tome što su njegovi roditelji još 14. rujna 1991. godine odvedeni iz Vukovara i ubijeni u obližnjem selu Boboti.

Pukovnik Marko Babić napustio je HV  1997. godine kada se časno skinuo. Zajedno s redateljem Eduardom Galićem i producentom Dominikom Galićem producirao je dokumentarac Heroji Vukovara. Na poticaj Mladena Pavkovića, UBIUDR Podravka mu je 2012. godine dodijelila posmrtno priznanje – Junak hrvatskog Domovinskog rata. Priznanje su primili članovi njegove obitelji u Vukovaru.

Po njegovim riječima nije se borio za braniteljsku mirovinu, nego za Vukovar i Hrvatsku pa je mirovinu odbio-Kada sam izlazio iz vojske, nudili su mi tada predsjedničku mirovinu, koja se dodjeljuje ljudima od osobitih zasluga za Republiku Hrvatsku. Tada sam imao 32 godine i nisam osjećao da trebam ići u mirovinu. U mirovinu idu stari i bolesni ljudi, ja nisam niti star, niti bolestan pa ne osjećam da sam za mirovinu.

Povodom 11. obljetnice smrti, 2’18- godine Strukovna škola Vukovar nazvana je po njemu, Srednja strukovna škola “Marko Babić” Vukovar

 U vojarni “Josip Jović” u Udbini, 13. rujna 2019. godine, otvoreno je novoustrojeno središte za razvoj vođa koje je nazvano po njemu, Središte za razvoj vođa “Marko Babić”.

Umro je od posljedica moždanog udara 5. srpnja. 2007. godine a pokopan je na vukovarskom Memorijalnom groblju Hrvatskih branitelja 7. srpnja 2007. godine.

Odgovori