U najmračnijim danima opsade Vukovara, dok je grad tonuo pod težinom razaranja, Glas Hrvatske odjekivao je kroz eter Radija Vukovar. Taj glas, simbol otpora i nade, nosili su hrabri novinari i tehničari koji su unatoč granatama i blatu prenosili istinu i nadu, sve dok gašenje njihova glasa nije postalo predigra likvidaciji samog grada.
Ratna redakcija “Glasa Slavonije” tada je, u studenom 1991., uputila apel za spas svojih kolega, Siniše Glavaševića i Branka Polovine, koji su, pod prijetnjom oružja, odvedeni iz civilnog konvoja nakon pada Vukovara. U tom apelu, novinari su zavapili za solidarnost, ističući da su njihovi kolege bili žrtve ne samo rata već i okrutnih optužbi za neprofesionalizam – optužbi koje nisu mogle poništiti ni krvave rovove, ni prenos ranjenika, ni njihove posljednje riječi ispisane u nadi.
Siniša Glavašević, rodio se u Vukovaru 1960. godine. Bio je pisac proze, knjižničar, novinar, ratni izvjestitelj. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu, a studij komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskome fakultetu u Sarajevu. Nakon završetka školovanja radio je u školama u Lovasu i Borovu Naselju. Na Radio Vukovaru zaposlio se najprije kao spiker, a za vrijeme Domovinskog rata bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Bio je ranjen krhotinom granate 4. studenoga 1991. godine na putu u bolnicu gdje je krenuo prikupiti podatke za izvješće. Posljednje izvješće Siniša je poslao iz vukovarske bolnice 18. studenoga navečer. Poslije pada grada Vukovara odveden je, 19. studenoga 1991. godine, iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag.
Branimir Polovina, mlađi od dvojice sinova Nedeljke rođ. Beslač i Vojina Polovine, rodio se 22. lipnja 1950. godine u Vukovaru, po nacionalnosti Srbin. Pohađao je Osnovnu školu Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, te srednju Tehničku školu u Vinkovcima, smjer radio – tehničar. Na vukovarskom radiju zapošljava se gotovo odmah nakon odsluženja vojnog roka u ondašnjoj JNA i to 1. rujna 1972. godine. Iako se na radiju okušao na različitim poslovima, pa je tako radio i kao novinar, spiker, glazbeni urednik, njegov primarni posao je bio radio – tehničar. Poslije pada grada Vukovara odveden je, 19. studenoga 1991. godine, iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag.
Njihovi životi ugašeni su na Ovčari 20. studenoga 1991., a njihova tijela pronađena su i identificirana u veljači 1997. godine.
Ovaj apel, poslan u očaju, nije bio samo vapaj za spašavanje dvojice hrabrih ljudi, već i opomena da se glas istine ne smije ušutkati. Njihov rad nije bio samo novinarstvo; bio je to otpor, borba za pravo na istinu, čak i kada je cijena bila život.
Dok se danas prisjećamo tih heroja, njihov glas ostaje podsjetnik na odgovornost svih medijskih djelatnika i cijelog društva – da nikada ne odustaju od istine, slobode i sjećanja na one koji su dali sve za to pravo.
