Emotivna projekcija filma »Braća po oružju« u Osijeku donosi priču o Srbima koji su branili Hrvatsku kad je bilo najteže.
U osječkoj kinodvorani, pred publikom koja je u potpunoj tišini upijala svaku izgovorenu riječ i arhivski kadar, dokumentarac »Braća po oružju« razbio je dugogodišnji društveni tabu. Kroz intimna svjedočanstva ljudi koji su devedesetih stali u obranu vlastite domovine protiv agresije režima iz vlastitog naroda, ova projekcija otvorila je poglavlje o kojem se predugo samo šaptalo.
Jesen u Osijeku sa sobom uvijek nosi neku specifičnu, nostalgičnu težinu, osobito kada se čovjek zaputi prema secesijskom pročelju Kina Urania. Večeras, međutim, pred ulazom u kultno zdanje nije vladala uobičajena festivalska ili kino-opuštenost. Dočekao nas je gust, ozbiljan žamor. Dvorana je bila ispunjena do posljednjeg mjesta.
Kada su se ugasila svjetla i dvoranu obasjao prvi snop projektora, zavladala je ona vrsta tišine koja u novinarstvu nepogrešivo signalizira da publika ne gleda samo film, nego proživljava kolektivno katarzično iskustvo. Bila je to osječka projekcija dugometražnog dokumentarnog filma Braća po oružju, djela nastalog pod redateljskom palicom Gorana Maršaleka, u produkciji Dražena Hrženjaka i prema scenariju vukovarske spisateljice, novinarke i braniteljice Tanje Belobrajdić.
Već u prvim minutama, pod jednostavnim, a teškim podnaslovom »Ni krv, ni nacija, nego Domovina«, na platnu su se počele nizati priče o kojima se u javnom prostoru tri desetljeća govorilo tek sporadično, stidljivo ili uz nelagodu: priče o pripadnicima srpske nacionalne manjine koji su ujesen 1991. godine bez oklijevanja obukli odoru Zbora narodne garde i stali na branik napadnute Hrvatske.
Izbor bez kalkulacija: »Da sam rođen u Njemačkoj, branio bih nju«
Film se ne bavi suhoparnom historiografijom ni političkim frazama; njegov je temelj sirovo ljudsko iskustvo podcrtano dosad rijetko viđenom arhivskom građom. Kroz objektiv redatelja prolaze lica Željka Baltića, Rankana Čučkovića, Željka Ilića – Šekija, Damira Ralića, Miroslava Alića, Gorana Grguričina, Ivice Pandže – Orkana, Tomislava Josića, Domagoja Pavića, Andreasa Lehpamera – Švabe, Ivana Kozlice, Zorana Filipovića – Zore, Gorana Tocilja – Šimunkovića i same scenaristice Belobrajdić.
Svako od tih lica nosi svoju brazdu, ali poruka im je zajednička i lišena patetike. Ti su ljudi rođeni u Hrvatskoj, tu su odrasli, tu su im bili prijatelji, ulice, snovi. Kada je započela oružana pobuna, a potom i otvorena agresija Srbije i Crne Gore, za njih nije bilo dileme. Kako jedan od njih sa zaslona jednostavno i razoružavajuće objašnjava: »Da sam rođen u Njemačkoj i da je napadnu, branio bih nju. Da sam rođen u Srbiji i da je netko napadne, branio bih je. Ali ja sam rođen u Hrvatskoj, ovo je moja domovina i naravno da sam je branio.«
Ipak, iza te jednostavnosti stoji ponor nezamislive osobne tragedije. Kako film neumoljivo podsjeća, srpska je nacionalna manjina bila jedina skupina čiji su se pripadnici u tom ratu našli u položaju da pucaju na pripadnike vlastitog naroda. Nerijetko su obitelji bile raskomadane po crtama bojišta – rođeni brat protiv brata, sin protiv oca. Gledati to u dvorani, samo nekoliko desetaka kilometara od Vukovara, ostavilo je u zraku opipljivu knedlu u grlu.
»Da ih zaniječemo, bili bismo jedina država koja odbacuje svoje branitelje«
Nakon što su dvoranom odjeknuli završni taktovi i dug, emotivan pljesak koji je prekidao tek poneki jecaj u tami, u foajeu smo razgovarali sa scenaristicom Tanjom Belobrajdić. Žena čiji je rad godinama posvećen spašavanju od zaborava vukovarskih branitelja, otvoreno nam je otkrila kako je došlo do realizacije ovog projekta.
“Na poziv producenta i redatelja Gorana Maršaleka prihvatila sam napisati scenarij o hrvatskim braniteljima pripadnicima srpske nacionalne manjine jer su primijetili tekstove koje sam ranije pisala o onima koji su branili Vukovar“, govori nam Belobrajdić dok se oko nje okupljaju posjetitelji s čestitkama. “Suradnja je bila sjajna jer dijelimo iste temeljne vrijednosti i viziju. Htjeli smo tim ljudima dostojanstveno odati priznanje koje zaslužuju, ali i predočiti javnosti kroz što su zapravo prolazili. To smo mogli sažeti tek kroz nekoliko sudbina iz različitih dijelova Hrvatske, no u svakoj od njih kuca isto srce. Svaki od njih volio je Hrvatsku kao svoju domovinu.”
Posebno se osvrće na težinu stigme i brojeva:
“Ljudi često kažu: ‘Nije ih bilo puno.’ Možda i nije u ukupnom broju, ali to su jedini ljudi koji su se našli u poziciji da im je s druge strane nišana stajao možda vlastiti rođeni brat! U Vukovaru smo imali situacije oca i sina na suprotnim stranama. To su obiteljski i ljudski lomovi koje je mnogima danas uopće teško pojmiti.”
Belobrajdić naglašava i dramatičan apsurd s kojim se suočavamo ako prešutimo ovu povijesnu činjenicu:
“Mnogi danas, pod utjecajem dnevne politike, nemaju percepciju da je to uopće bilo moguće. Ali u Vukovaru ste imali pripadnike srpske manjine i u Tigrovima, i među domaćim snagama, pa i u HOS-u! Vid Ivanić iz Zagreba, Srbin, došao je braniti Vukovar i ondje poginuo. Tu je bio i Nikola Dugi – Nidžo… Doista je bilo ljudi kojima je domovina bila ispred krvnih zrnaca. Kada bismo mi te ljude zanijekali ili zaboravili, bili bismo valjda jedina država na svijetu koja je abolirala one koji su je napadali, a odbacila one koji su je branili.”
Rana koja ne zacjeljuje: Grobovi bez imena
U filmu je snažan naglasak stavljen i na one koji nisu dočekali slobodu, a čija sudbina ni danas nema konačan smiraj. Spominje se Goran Delić, mladić iz zagrebačkih Gajnica na ratištu poznat kao Harlan von Bassinger, kao i Tihomir Savanović – obojica ranjenici odvedeni iz Vukovarske bolnice čiji posmrtni ostaci ni trideset godina poslije nisu pronađeni.
“Dražen Hrženjak kao producent donosi odluke o daljnjim terminima i projekcijama nakon Zagreba i Osijeka«, pojašnjava Belobrajdić na naš upit gdje će film dalje putovati, dodajući kako s Maršalekom već priprema novi dokumentarni pothvat s radnim naslovom Protiv struje, prijavljen na HAVC. Riječ je o nevjerojatnoj tragediji 32 ubijena člana Veslačkog kluba Vukovar – sportašima, pjesnicima poput Renéa Matoušeka, dječacima poput Tomislava Baumgertnera i trenerima koji su nakon pada grada zvjerski pogubljeni na Ovčari i Veleprometu.
Trka s neumoljivim vremenom
Osim na filmskom platnu, Belobrajdić svakodnevno bije bitku protiv zaborava na svojoj stranici Lica hrabrosti, bilježeći imena i crtice o ljudima koji su položili živote u Domovinskom ratu.
“Ponekad objavim priče o više osoba u jednom danu. To je strahovit pritisak; svako se jutro budim s mišlju hoće li netko otvoriti stranicu i pitati se zašto nema njegova oca ili brata. No nemoguće je sve obuhvatiti. Kasno smo krenuli, a svjedoka je sve manje – ljudi obolijevaju, umiru, mnogi zbog teških trauma više ne mogu ili ne žele govoriti”, zaključuje Belobrajdić s primjetnom tugom u glasu. “Znate, oni koji kažu da vrijeme liječi sve rane – u krivu su. Možda bol s godinama malo otupi, ali tuga ostaje jednako golema.”
Izlazak iz kina Urania natrag na osječke ulice ponudio je sasvim drukčiju sliku od one s početka večeri. Ljudi nisu žurili prema automobilima. Ostajali su stajati u manjim skupinama po trgu, zamišljeni, pretresajući scene koje su upravo vidjeli. Projekcija filka »Braća po oružju« u Osijeku nije bila samo još jedan kulturni događaj u kalendaru; bio je to glasan, nužan i ljekovit podsjetnik na to da se domoljublje ne mjeri podrijetlom ili krvnim zrncima, nego čašću, odanošću i cijenom koju je netko bio spreman platiti kada je gorjelo pod nogama.