Prva ustrojena Brigada bila je 1. brigada ZNG-a, javnosti poznata i pod imenom Tigrovi.
ZA HRVATSKU KAO TIGAR
Utemeljena je 5. studenoga1990. u vojnoj bazi Rakitje (Jedinica za posebne namjene Rakitje). Bila je sačinjena od dobrovoljaca i dijelova Hrvatske policije. Jezgru su predstavljali su novo uvježbani pripadnici hrvatskih redarstvenika na tečaju Prvi hrvatski redarstvenik. U početku, nedostatak opreme je značio da je postrojba bila potpuno Pješačka brigada, ali je ovo ubrzo ispravljeno i postrojba je postala Motorizirana Pješačka Brigada do rujna 1991., kada su veće vojne operacije počele.
Nakon što je JNA razoružala Teritorijalnu obranu, po hrvatskom su teritoriju počele izbijati pobune stanovništva srpske nacionalnosti. U to je vrijeme glavni oslonac hrvatske obrane preuzelo Ministarstvo unutarnjih poslova, kao i tadašnja milicija. Dana 14. lipnja 1990. godine Predsjedništvo Republike Hrvatske donijelo je odluku o preustroju milicije i preimenovanju u redarstvo, a zatim i u policiju.
Nakon što je tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac preuzeo ministarstvo, počeo je s povećanjem Hrvata u redove policije. Do 90.-te, u ukupnom udjelu tadašnjeg hrvatskog stanovništva, njih svega 11,5% bilo je srpske nacionalnosti, dok ih je unutar MUP-a bilo preko 60%.
Računao sam da ćemo spremati oružanu formaciju za aktivnu obranu, ali tako da ćemo primanjem Hrvata ispraviti nacionalnu neravnopravnost u policiji. To je vrijeme kada je bilo nešto više od 13 000
policajaca, od kojih u uniformi nešto više od 7000. Tu je, dakle postojala mogućnost povećavanja broja. Tako smo se mi odlučili za tečaj za prve hrvatske redarstvenike.Dakle, nismo išli otpuštati nikoga od Srba, već samo primati nove, s tim da oni budu uglavnom Hrvati.
Kriterija za primanje na Tečaj nije bilo previše. Glavno što se od polaznika tražilo bilo je domoljublje i dragovoljnost, upravo zbog čega se u vrlo kratkom roku, u svega petnaestak dana, okupio jako veliki broj dobrovoljaca. Zadaću formiranja glavnog zapovjedništva dobio je Marko Lukić, tadašnji zamjenik zapovjednika jedinice za posebne namjene RSUP-a.
Dana 1. kolovoza 1990. godine održan je prvi sastanak zapovjedništva (na sastanku su podijeljene dužnosti i određeni zadaci), a već četiri dana kasnije (5. kolovoza) otprilike 1800 polaznika Tečaja ustrojeno je u dvije bojne, odnosno, sedam satnija.
Samo tri dana nakon okupljanja prvih redarstvenika (8. kolovoza), u Šimunsku je došao predsjednik Predsjedništva Republike Hrvatske, dr. Franjo Tuđman, koji je održao govor koji je i dan danas mnogima u sjećanju:
Pred vama, koji ste dragovoljno stupili u ovaj prvi tečaj Škole unutarnjih poslova Republike Hrvatske, velika je i odgovorna zadaća. Vi morate biti pravi predstavnici nove demokratske suverene vlasti Hrvatske i zadobit povjerenje ljudi. Morate biti odlučni i odrješiti, nepomirljivi, ali i krajnje uljudni i kulturni. Svaki čovjek mora vas osjetiti kao svojeg čuvara, kao svog predstavnika. I u tom smislu, ja vas molim, ali i
zapovijedam, da se pojavite na ulicama, u selima i gradovima, i da budete ono što će od vas zahtijevati vaš ministar i što će vrhovništvo Hrvatske zahtijevati – da budete zaista jamstvo mira i poretka Republike Hrvatske.Vi trebate biti čuvari mirnog sna naših građana, čuvari blaga naših ljudi, ali i čuvari ustavnog i pravnog poretka Republike Hrvatske. Pred vama je velika i odgovorna zadaća. Vi morate ovladati i ne samo vještinom i znanjem svoga posla, vi morate biti pravi predstavnici nove demokratske i suverene vlasti
Republike Hrvatske. Vi morate zadovoljiti na službi, ali morate zadobiti povjerenje naših ljudi, svakog našeg čovjeka, od djeteta, žena, do muškaraca i čitavoga naroda.
Devet dana kasnije, 17. kolovoza, tri helikoptera MUP-a RH u kojima su bili pripadnici prvih redarstvenika bili su presreteni od strane borbenih zrakoplova JNA na prostoru Like, pri čemu im je zapovjeđeno vraćanje na zagrebačko uzletište, ili će biti srušeni. Isti taj dan na prometnicama u okolici Knina, Obrovca i Benkovca osvanule su barikade, čime je započeta balvan revolucija.
Zbog događaja u Pakracu i na Plitvicama i sustavnim prijetnjama JNA, hrvatsko je vodstvo trebalo preustrojiti svoje vojne snage.
Dana 9. travnja 1991. godine u Zagrebu održana je prva sjednica Vrhovnog državnog vijeća u kojoj je donesena odluka o preustroju redarstvenih snaga MUP-a na razini organizacije i institucije. Ta novonastala formacija će se kasnije službeno zvati Zbor narodne garde (ZNG).
Sami broj pripadnika ZNG, kao i njihove dužnosti, određivao bi sam predsjednik RH, naravno, uz prijedloge ministara unutarnjih poslova i obrane. Prve informacije o brojnosti pripadnika ZNG-a dao je tadašnji ministar obrane general Martin Špegelj, koji je ujedno bio i njegov glavni zapovjednik, govoreći da postoji devet brigada, pri čemu svaka broji između 2000 i 2500 pripadnika.
Ustroj same brigade započeo je 15. svibnja 1991. godine.68 Prvi zapovjednik brigade bio je Josip Lucić, a njegov pomoćnik i zamjenik bio je Marijan Mareković. Iz prvotne brigade do kraja 1991. godine stvoreno je šest pješačkih bojni69, kao i Oklopno mehanizirana bojna i pristožerne rodovske postrojbe.70 Uz njih su nadalje stvorene različite službe unutar 1. brigade ZNG-a, kao što su sanitetska, prometna, sigurnosna, obavještajna, logistička i tehnička služba.
Prva bojna brigada Zbora narodne garde, pod kodnim imenom Kobre, ustrojena je u svibnju 1991. godine, a njeno je sjedište bilo u zagrebačkom Tuškancu. Jezgra njihove formacije bili su polaznici tečaja Prvi hrvatski redarstvenik. Za prvog je zapovjednika izabran Ivan Grbavac-Kobra, a zamjenik je bio Branko Glavaš. Nakon potpunog ustrojavanja bojne, u njoj su bila 273 pripadnika (dalje podijeljeni u tri različite satnije). Tijekom lipnja 1991. godine jedna od tih satnija poslana je na teritorij Iloka gdje su, surađujući s MUP-om organizirali obranu. Dio pripadnika je tijekom ljeta radio na osiguranju osoba, ali i objekata važnih za Republiku Hrvatsku, a to su bili predsjednici Republike, Sabora i Vlade, kao i radijski i televizijski odašiljači na Sljemenu. Dio pripadnika bojne poslan je na izvršenje vojnih zadataka na prostor Hrvatske Kostajnice, gdje su boravili sve do pada grada 12. rujna 1991. godine, nakon čega je većina zarobljena i odvedena u koncentracijski logor Manjača.
Ustroj 2. bojne ZNG-a pod kodnim imenom Kos također je počelo u svibnju 1991. godine i to u bazi Rakitje. Njen prvi zapovjednik bio je Jozo Milićević, dok su zapovjednici triju satnija koje su se nalazile unutar bojne bili Marijan Lozančić, Božo Kožul i Damir Podvinski. U lipnju 1991. godine unutar Bojne bilo je ukupno 450 pripadnika, od kojih je većina bila iz Jedinice za posebne namjene Rakitje. Prva njihova ratna akcija bila je na prostoru Vukovara i Iloka, točnije, u mjestima Čakovci i Bršadin, gdje su 15. lipnja 1991. godine spriječili ulazak srpskih paravojnih postrojbi na teritorij Republike Hrvatske. Nadalje, pripadnici Bojne Rakitje djelovali su na prostoru Dalja, Erduta i Aljmaša, odnosno istočne Slavonije. Upravo je u Dalju 25. srpnja raketirana baza ZNG-a pri čemu je poginulo šest osoba, a ranjeno ih je bilo petnaest. U kolovozu iste te godine pripadnici ove Bojne odlaze na prostor Vukovara i Borova naselja i tamo ostaju sve do njihova pada. Uz djelovanje na Istočnoslavonskom bojištu, Tigrovi iz Rakitja su bili aktivni i na Novogradiškom bojištu, gdje su imali zadaću zaustavljanja srpske agresije na Hrvatsku iz smjera Banja Luke. U listopadu 1991. godine Bojna sudjeluje u akciji Orkan ’91 oslobađajući slavonska sela Bair, Popovac, Gornje i Donje Kričke, Subocka i Korita. Početkom 1992. godine zapovjedništvo Bojnom preuzima Božo Kožul, a za njegova je zamjenika postavljen Tomo Medved. Nakon što je potpisano Sarajevsko primirje, dolazi do smirenja aktivnosti na Zapadnoslavonskom bojištu, zbog čega je djelovanje Bojne prebačeno na Južno bojište, gdje je djelovala zajedno s ostalim postrojbama 1. brigade. Dana 21. listopada 1992. godine ona sudjeluje u operaciji vraćanja Cavtata i Konavala u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. U toj je operaciji izvršen pomorski desant uz pomoć svih raspoloživih plovila. Krajem 1992. godine, nakon reorganizacije Brigade, reorganizirana je i Bojna, pri čemu je dio njenih pripadnika nastavio
svoje ratno djelovanje u 3. pješačkoj bojni.
Žune je bilo kodno ime za 3. pješačku bojnu, a ustrojena je 15. svibnja 1991. godine u Dubravi (Pionirski grad, danas Grad mladih). Velika većina njezinih pripadnika (ukupno ih je bilo 326) prethodno je završila obuku u Valbandonu (Pula). Za prvog zapovjednika ove Bojne postavljen je Ivica Klen, dok mu je zamjenik bio Damir Šimunić. Početak ratnog djelovanja jedne od satnija ove Bojne bio je na prostoru Iloka, gdje su imali zadaću nadziranja srpske granice, ali i provođenje obuke u bazi ZNG-a na Principovcu. U Đeletovcima (Vukovarsko-srijemska županija) Žune stvaraju jednu od baza ZNG-a. U to se vrijeme broj mjesta u kojima su aktivni ratni sukobi povećava, zbog čega su i pripadnici Bojne bili cijelo vrijeme aktivni. Dio ovih vojnika, je kao i njihove kolege iz 2. bojne, kada je Hrvatska Kostajnica pala 12. rujna, zarobljen i odveden u srpski koncentracijski logor Manjača.
Zapovjednik Ivica Klen uputio je pripadnike Bojne na Zapadnoslavonsko bojište gdje je dio pripadnika za zadaću dobio stalno osiguranje nadvožnjaka na autocesti u Vrbovljanima, naseljenom mjestu u blizini Okučana. Hrvatska obrana nije uspjela, a i sam zapovjednik je stradao, zbog čega je njegovu poziciju preuzeo Živko Zrilić. Nadalje, zajedno s 2., 4. i 5. bojnom, kao i antiterorističkom grupom koju je predvodio Ante Gotovina, Žune dobivaju zadaću oslobođenja srpskog uporišta Gornji Rajić, pri čemu je dosta hrvatskih branitelja umrlo ili bilo ranjeno, a među njima je bio i zapovjednik Živko Zrilić. Tijekom listopada, studenog i prosinca 1991. godine , surađujući s ostalim postrojbama Žune pomažu u oslobođenju hrvatskih sela zapadne Slavonije, djelujući također i u sklopu operacije Orkan ’91. Pripadnici 3. bojne zajedno sa 6. bojnom prvi su pristigli na Južno bojište gdje su sudjelovali u brojnim akcijama, kao i u deblokadi grada Dubrovnika i juga RH. Ubrzo nakon dolaska preuzeli su položaje 4. brigade ZNG-a. Nakon uspješne operacije pomorskog desanta na Konavle, izvedenog 21. listopada, Bojna se vraća u Zagreb, gdje je uslijedila njena reorganizacija, pri čemu je dio pripadnika prešao u 2. pješačku bojnu.
.
Ustroj 4. bojne, tzv. Gavrana započeo je u Kumrovcu 7. srpnja 1991. godine, a njen je zapovjednik bio Drago Horvat, dok su zapovjednici satnija bili Damir Žižić (1. satnija), Rajko Perić (2. satnija) i Dražen Petrošić (3. satnija). Ovoj je Bojni pri ustroju pristupilo 300 pristupnika, od čega je njih 265 bilo raspoređeno u tri satnije, dok je ostatak bio raspoređen unutar Zapovjedništva i ostalih struka. Gavrani su imali važnu ulogu u osiguranju važnih objekata RH, kao što su bili: Zapovjedništvo ZNG-a na Tuškancu, Sabor Republike Hrvatske, Pošta u Draškovićevoj ulici u Zagrebu i RTV-ov toranj na Sljemenu. Njihova prva vojna zadaća bila je vezana za Istočnoslavonsko bojište, odnosno, za područje Vukovara (držali su položaje na području Šarengrada, Bapske, Sotina i Borova naselja) i to u razdoblju između 24. lipnja i 13. kolovoza 1991. godine. Bojna se preselila iz Kumrovca u Petrušec 18. kolovoza 1991. godine i tamo ostaje sve do preseljenja cijele Brigade
u vojarnu „Croatia“ i tada dolazi do nekoliko promjena unutar Zapovjedništva (za zapovjednika 1. satnije tada je postavljen Vinko Paulić, a za 2. satniju Damir Tomljanović-Gavran). Jedna satnija poslana je na prostor Petrinje, gdje se borila sve do njezinog pada 21. rujna 1991. godine, a također, dio vojnika je sudjelovao u borbama za Hrvatsku Kostajnicu, no ona je nažalost pala u ruke neprijatelja 12. rujna 1991. godine, pri čemu su branitelji odvedeni u logore Manjača i Glina.
Snage (ukupno 40 vojnika) uskoro prelaze na novo, Novogradiško bojište, gdje su nastojali osloboditi Gređane i Čovce. Kako su snage neprijatelja bile iznimno jake, posebice nakon njihovog spajanja kod Okučana, snage 4. bojne morale su napustiti svoje položaje iz Novog Varoša (u tom je sukobu poginulo pet pripadnika, a ranjena su tri). Na tom Zapadnoslavonskom bojištu Bojna ostaje sve do kraja ožujka 1992. godine, kada se vraća u
Zagreb, a zatim odlazi na Južno bojište. Pred kraj kolovoza, dio branitelja ponovno je poslan u Vukovar, a zatim su u listopadu tamo poslana njih dvadeset i dvojica. Zbog tamošnje izrazito teške situacije, samo se pet pripadnika Bojne uspjelo probiti iz grada, dok su svi drugi ostali u Vukovaru, gdje su ili poginuli ili bili zarobljeni.
Na južno bojište Bojna dolazi 17. travnja 1992. godine, a ubrzo nakon dolaska oslobađaju značajnu kotu Rujnice nakon čega dosta brzo kreću prema naprijed osvajajući dosta važne točke neprijatelja, nakon čega su izloženi jakom udaru njihovih snaga pri čemu je poginulo sedam, a ranjeno je jedanaest pripadnika Bojne
Odlukom Zapovjedništva ZNG-a 27. srpnja 1991. godine u Vinici pokraj Varaždina je započelo ustrojavanje 5. bojne, pod kodnim imenom Oblak. Njene snage (ukupno 120 pripadnika) došle su iz postrojbi MUP-a Policijske uprave Varaždin, kao i iz jedinica za posebne namjene MUP-a. Prvi zapovjednik bio je Stanko Henčić, a za njegova zamjenika imenovan je Emil Crnčec.
Njihova je prva zadaća bila praćenje kretanja jedinica bivše Jugoslavenske narodne armije, kao i osiguranje objekata značajnih za Varaždin. Početkom kolovoza, i ova bojna, kao i ostale, odlazi na prostor Hrvatske Kostajnice, a njihova je zadaća bila držanje položaja na rijeci Uni, gdje borave sve do njena pada. Dio postrojbe koji nije bio angažiran na Zapadnoslavonskom bojištu (oko Okučana i Vrbovljana), odlazi u pothvat oslobođenja
varaždinskih vojarni „Jakovečke žrtve“ i „Kalnički partizani“, koje su ujedno i oslobodili 22. rujna 1991. godine.
U listopadu iste te godine, Bojna zaustavlja agresorske snage u Starom Grabovcu pri čemu je utvrđena crta obrane koja je bila identična sve do operacije Bljesak (1. – 3. svibnja 1995.). I ova postrojba odlazi u ispomoć na Južno bojište gdje sudjeluju u oslobađanju Mokošice, Trnovice, Zatona i ostalih mjesta u okolici. S tog bojišta vraćaju se 23. prosinca 1992. godine, nakon čega je uslijedio preustroj snaga, odnosno, 5. je bojna transformirana u 7. gardijsku brigadu (Pume).
U bazi Petruševec u Zagrebu 9. kolovoza 1991. godine započelo je ustrojavanje 6. bojne (Orao). Pri ustroju je formirana samo jedna satnija, koja je ubrzo preseljena u Tomislavov dom na Sljemenu, a tamo je u međuvremenu formirana još jedna satnija. Za zapovjednika Bojne imenovan je Krešo Tuškan, a za zamjenika Ivan Rašić. Nakon ustrojavanja provedena je dosta brza obuka, nakon čega su uslijedile i prve vojne zadaće, od kojih je jedna bila osiguranje zračne luke Pleso, a zatim i ratna djelovanja na Zapadnoslavonskom, Banovinsko-pokupskom i Južnom bojištu. Prva uspješno povedena akcija pripadnika bilo je oslobođenje sela Kosovaca u blizini Nove Gradiške (Zapadnoslavonsko bojište). Oni zajedno s ostalim snagama sudjeluju u oslobođenju Vrbovljana, Gređana i Čovca. S velikim se gubicima Bojna morala suočiti u sukobu kod Donje Bogićevce i Dragalića, pri čemu je poginuo i zapovjednik jedne od satnija, Darko Presečki.
Nakon prebrođenih događanja, Bojnu u vrijeme odmora napušta zamjenik zapovjednika, Ivan Rašić, koji osniva svoju 1. bojnu Vrapče, a na njegovo je mjesto postavljen Željko Brkić. Ubrzo započinje neprijateljsko raketiranje RTV-ova tornja na Sljemenu, u čijoj su obrani sudjelovali pripadnici ove Bojne.
Iz prethodne četiri satnije, reorganizacijom su nastale njih tri, koje su u listopadu poslane na različita bojišta. Tako su, recimo 1. i 3. satnija poslane na Pokupsko bojište, a 2. satnija na Novljansko (Stari Grabovac), nakon čega su 1. i 3. poslane na područje istočne Slavonije, tj. prema Vukovaru, kako bi deblokirali prometnice između Vukovara i Vinkovaca.
Nova reorganizacija unutar postrojbe javlja se prije odlaska na Južno bojište, dolazi do promjene zapovjednika, čiju funkciju tada preuzima Ivica Komljen, a zamjenik mu je Jozo Anušić. Na južnom bojištu sudjeluju u deblokadi Dubrovnika i svih okolnih mjesta.
Nakon što je u rujnu 1991. godine osvojena vojarna „Kalnički partizani“, na bojište u Novskoj dopremljena su prvi oklopni transporteri i tenkovi. Upravo ono je omogućilo stvaranje prvih tenkovskih satnija (Oklopno-mehanizirana satnija) i voda koji su bili pod zapovjedništvom ove Brigade. Dana 26. rujna stvorena je prva samostalna tenkovska satnija (sa 304 pripadnika), kodnog imena Mungos, u sastavu 1. brigade ZNG-a, a za njenog je zapovjednika postavljen Ivan Mihalina, a za zamjenika je stavljen Marjan Paj. Od njenog osnutka pa do kraja ratnih sukoba na Južnom bojištu, kroz Bojnu je prošlo oko 2063 pripadnika, a od tehnike su aktivna bila 62 tenka i 15 oklopnih transportera, dva su neprijateljska tenka zarobljena, a dva su hrvatska izgubljena.103 Isto tako, u sukobima je poginulo šest pripadnika postrojbe, a njih dvadeset je bilo ranjeno. U rujnu 1993. dolazi do promjene imena iz Oklopno-mehanizirana bojna u Oklopna bojna, a uz to se također i povećao broj pripadnika na 339.
U srpnju 1991. godine dolazi do ustroja topničkih snaga koje su bile sastavljene od dobrovoljaca iz svih šest bojni 1. brigade ZNG-a, koji su se okupili na kratkoj i brzoj obuci u Pionirskom gradu. Nakon toga je skupina upućena na ratište kod Hrvatske Kostajnice. Tamo je prvo oruđe bio minobacač, koji je zapravo bio muzejski primjerak iz Siska. S vremenom u postrojbu pristiže sve više minobacača, što je dovelo do ustroja Minobacačke bitnice (s dva minobacača 120 mm i jedan 82 mm), kojom je zapovijedao Zlatko Majić.104 Nakon što je uslijedilo stvaranje još nekoliko Bitnica, donesena je odluka o ustroju Brigadne artiljerijske grupe, čije su ratne zadaće bile na Zapadnoslavonskom bojištu. Na Južnom se bojištu stvara Mješoviti artiljerijski (topnički) divizijun koji je kasnije preimenovan u Topničko-raketni divizijun.
Izvidničke skupine ustrojene su nakon pješačkih bojni, a one su se sastojale od dvije desetine, unutar kojih je bilo po 26 pripadnika sa posebnim psihofizičkim uvjetima. Jedan od glavnih zapovjednika bio je Ante Gotovina. Početkom 1992. godine postrojava se Izvidnička satnija (pod Zapovjedništvom 1. brigade ZNG-a) sa oko 63 pripadnika. Njihov glavni zadatak bilo je izviđanje i praćenje neprijateljskih snaga, kao i prikupljanje podataka o njima i njihovom budućem djelovanju.
Uz sve ove Bojne i različite skupine koje su nabrojane (uz njih su još aktivni bili i Protuoklopni topničko-raketni divizijun, Protuzračna obrana, Vod/Satnija veze, Vod za elektroničko djelovanje, Vojna policija, Logističke postrojbe i službe, Gorski zdrug…), sve je te skupine bilo potrebno, u slučaju ranjavanja, i zdravstveno zbrinuti. U to su vrijeme u bazama već bili aktivni brojni liječnici, koji su s pojačanjem ratnih zbivanja, bili slani na bojišta. U
srpnju 1991. godine dogovoren je ustroj sanitetskog odjeljenja, za čijeg je načelnika izabran dr. Gordan Nola. Unutar tog odjeljenja bio je liječnik (zapovjednik odjeljenja), četiri medicinska tehničara, sva bolničara i dva vozača. 106 Ubrzo je došlo do stvaranja pokretne bolnice koja je pratila pripadnike Brigade po njihovim bojištima.
Ratni put Tigrova ; Istočnoslavonsko bojište, Ilok, Erdut, Dalj, Aljmaš i Tenja, Vukovar, Banovinsko – pokupsko bojište, Petrinja, Hrvatska Kostajnica, Zapadnoslavonsko bojište, Nova Gradiška, Novska, Operacija Orkan ’91, Južno bojište, Deblokada Dubrovnika, Operacija Tigar, Operacija Oslobođena zemlja,Operacija Bljesak, Operacija Oluja i ostala bojišta na Karlovačko-ogulinskom i Velebitsko-zadarskom bojištu.
Brigada je imala 367 poginula pripadnika, a 7. ih se vodi kao nestali.
Svim pripadnicama i pripadnicima 1. gardijske brigade “Tigrovi”, čestitam vam vaš dan. A poginulim, nestalim i umrilim, Pokoj vječni daruj gospodine! I svjetlost vječna svjetlila im. Amen!
Izvor: povjesnica 1. gbr Tigrovi, mup.gov.hr, Milanović, T. (2011)., Lucić J. (gl. ur.) (2013.), Ivić, Ivana( Završni rad) Hrvatska povijest nakon 1945.
