Na današnji dan prije 32 godine u Vukovaru, poginuo je 26 godišnji Imoćanin o kojem i danas govore Vukovarci, Zagrepčani i Imoćani.
Velimir Đerek- Sokol rođen je u Vinjanima Gornjim kod Imotskog, od majke Zorke i oca Ante. Djetinjstvo i mladost proveo je u rodnom Imotskom, gdje je i završio školu.
Srednju školu pohađao je u Zagrebu a dok se školovao zaposlio se kao nosač torbi u zagrebačkom hotelu Esplanadi, gdje je nakon fakulteta dogurao do šefovskog mjesta.
Sestro, ja idem, jer Vukovar se ne brani na urbanim kavicama, brani se oružjem
Godine 1991. u doba velikosrpske agresije na Hrvatsku, Velimir je kao dragovoljac otišao u rat.

Došao je u Vukovar i uključio se u obranu na Sajmištu. Nadimak Sokol dobio je od suboraca, zbog iznimne hrabrosti . Nakon pogibije zapovjednika Sajmišta 2. 10 . Petra Kačića, Đerek postaje zapovjednikom 1. bojne 204. brigade HV-a.
Velimir Đerek uspio se sestri javiti dva puta iz Vukovara. Drugi put nazvao je 12. listopada 1991. oko 13 sati. U stanu kod sestre Senke zatekla se i majka koja je uspjela s njim kratko razgovarati, slagao joj je da je na nekome aerodromu u Zagrebu, a ona je donekle utješena prepustila slušalicu Senki kojoj je Velimir rekao da će je nazvati isti taj dan u večernjim satima.
U večernjim satima toga istog dana, u vrijeme dok je na drugome kraju Hrvatske njegova s6estra u nemiru uzalud iščekivala bratov poziv, Velimir Đerek, imotski sin i vukovarski Sokol, poginuo je pri granatiranju Sajmišta kao zapovjednik 1. bojne 204. brigade (Sajmište).
Dvanaestog listopada 1991. godine u večernjim satima poginuo je Velimir žĐerek – Sokol. Neustrašivi vukovarski heroj… U sve bitke išli smo skupa i branili najtežu bojišnicu Sajmišta. Izgubivši takvog ratnika, kao da sam izgubio rođenog brata. Odnio sam ga mrtvog i ostavio dokumente po kojima je i evidentiran. Njegova majka Zorka me je smatrala svojim drugim sinom. Izgubili smo velikog čovjeka, heroja kojeg mi, njegovi suborci, nikad nećemo zaboravit
Ivan Anđelić.-Doktor
Dana 23. svibnja 1998. posmrtni su mu ostaci identificirani te je pokopan na groblju u rodnonim selu Vinjanima Gornjim. U njegovu čast je igralište u Vinjanima Gornjim nazvano Velimir Đerek – Sokol.
Posmrtno je promaknut u čin pukovnika HV – a, Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Spomenicom Domovinskog rata te Ordenom Bana Jelačića.
Granata koja ga je usmrtila 12. listopada 1991. zabila se kao nož u srce braniteljima Vukovara. Ta je smrt pogodila sve branitelje Sajmištu i Vukovara.

Istu večer u blizini raskrižja Preradovićeve i Duge ulice u jednome dvorištu Ivan Brdar smrtno je ranjen. Preminuo je na rukama Nikice Burića – Samoborca. Posljednje riječi bile su mu: Pozdravi mi s…
Nikica Burić podijelio je s direktno.hr jedno sjećanje, dva dana prije pogibije, prigodom jednoga zajedničkog odlaska u stožer, dva dana prije Ivanove pogibije, te nakon toga odlaska u bolnicu u kasnim satima kako bi posjetili ranjene suborce, jedna od medicinskih sestara ponudila im je kavu. Sjeli su za stol u maloj prostoriji, a Ivan – reći će Nikica – koji je za djecu po skloništu uvijek imao nešto u džepovima, desetogodišnjoj djevojčici koja se tamo motala oko stola, s obzirom na to da ništa drugo nije imao kod sebe, skinut će s kape malenu šahovnicu. Tamo je bila još jedna djevojčica, od pet-šest godina, a za nju nije imao više ništa. Odjednom, skinuo je s vrata zlatni lančić, stavio ga na njezin i rekao joj:
Tebi ću ovaj lančić posuditi, ako preživim, vratit ćeš mi, ako ne, zadržat ćeš ga za uspomenu na mene.
Nikici, koji ga je pogledao, rekao je: Meni, ionako, više neće trebati.

Nakon pogibije tijelo Ivana Brdara privremeno je pokopano na tzv. Bolničkom groblju, a tijekom okupacije premješteno je na današnje Novo groblje u Vukovaru.
Njegovi posmrtni ostatci ekshumirani su u lipnju 1998. te pokopani 20. lipnja 1998. u njegovim rodnim Gornjim Rujanima.
Kada je poginuo braneći Hrvatsku u Vukovaru, Ivan Brdar, sin i brat, imao je samo 23 godine.

Zbogom majko zbogom sestre obrišite suze u oku il će sunce svima sjati il ga gledat ne mogu.