Cvitin bunar – Najbolja kratka priča o Domovinskom ratu osnovnih i srednjih škola Bosne i Hercegovine

Domovinski rat Kultura Nove obavijesti Vijesti

Žepče, Bosna i Hercegovina – Petar Antolović, učenik drugog razreda Katoličkog školskog centra Don Bosco Žepče, osvojio je prvo mjesto na natječaju Ministarstva hrvatskih branitelja. Njegova kratka priča “Cvitin bunar” oduševila je povjerenstvo, a za svoj trud Petar je nagrađen neto iznosom od 450,00 eura.

Ministarstvo hrvatskih branitelja svake godine organizira natječaj za učenike srednjih škola iz Bosne i Hercegovine. Ovogodišnja tema bila je “Povezanost s hrvatskom kulturom i baštinom”. Petarova priča ističe se originalnošću i emotivnom dubinom te je zasluženo osvojila prvo mjesto.

Petar je izrazio svoje oduševljenje nagradom: “Ovo je velika čast za mene i poticaj da nastavim pisati. Hvala Ministarstvu hrvatskih branitelja na podršci.”

Čestitamo Petru na izvanrednom uspjehu i nadamo se da će njegova priča inspirirati druge mlade autore.
 

Cvitin bunar

Zora je razbila i zadnje zakutke ljetne noći. Jutarnji spokoj uljepšavao je pjev ptica i jedva čujni žubor Vrbasa… Baka Cvita zatvorila je molitvenik i prekrižila se. Davno je ustala. Otišla je do svog bunara, spustila vjedro, koloturom ga izvukla i natočila vodu u vrč. Ušla je u kuću i pripremila kavu. Sama živi već dugo vremena. U cijeloj ulici ostala je samo ona, njezini susjedi Fanika i Jovan, a u četiri kuće do njih uselili su se nepoznati ljudi. Od Fanike je čula da su jedni od njih prognanici iz Sarajeva, a ostali su domaći živalj. Jedni su zauzeli kuće, drugi opljačkali preostale napuštene domove tog sela.

Svako jutro baka Cvita pila bi kavu s Fanikom. Bio je red na nju da pristavi kavu. Dijelila ih je samo ograda od lepirica na čijoj je sredini bila mala kapija. Dok je pripremala kavu, iz misli je trgnu Fanika koja je gotovo trčeći stigla pred njezin predulaz.

„Cvito, ideš li i ovo jutro na misu?“

„Pa idem. Misa je tek u osam, za sat i po’.“

„Moram ti nešto reći. Ne pitaj od koga sam saznala. Moraš reći svešteniku da bježi odavdje. Zlo mu se sprema. Neka ide odmah danas! Bombu će mu danas ili sutra staviti na ulazna vrata… Nije to zaslužio. Moraš mu to poručiti. I reci mu slobodno od koga si čula. On nam je dijete spasio… Kad je naš Igor s osam godina bio bolestan, pronašao mu je doktora u Zagrebu…“

Cvita je smeteno slušala Faniku. Cijeli život su susjede. Fanika je muža Jovana upoznala u Banatu dok je bio u vojsci. Vjenčali su se i kupili kuću do nje. Nikada ni jedna teška riječ nije pala između njih. Cvitin pokojni Anto uvijek je govorio: „Kad su susjedi dobri, postanu ti kao rod.“

Brzo su popile kavu, a Cvita se uputila put kapele u groblju. Trebalo joj je oko pol sata pješačenja. Koliko god je kolovoško jutro bilo lijepo, toliko je i njezina ulica bila otužna. Cvita je bila zahvalna Bogu što je djecu nagovorila još prije proljeća da pođu put Hrvatske, u Zagreb, gdje je već živio njezin sin Marko. Ana i Katica su poslušale majku nakon mjeseci njezina nagovaranja. Katica je živjela s njom, a Ana je bila udana… Onog dana kada su se javile da su stigle u Zagreb, njezino srce osjetilo je veliko olakšanje. U to vrijeme počeo je rat i u BiH. Prvo su susjeda Peru nepoznati ljudi ubili oko Uskrsa, a u svibnju su nestali Ivan i cijela njegova obitelj. Pričalo se da su ih odveli u logor na Mahnjaču, drugi su govorili da su ih bacili u Vrbas… I onda su došli neki stranci i s njima je otišla cijela ulica, svi put granice i Hrvatske. Cvita se dugo premišljala što bi učinila.

Onda joj je u san, noć prije polaska, došla njezina kći Ruža. Umrla je kad je imala osam godina. Rekla joj je: „Draga majko, ne boj se. Uskoro ćemo biti zajedno. Znam da ne želiš otići iz svog doma, ali ne brini, ja ću uvijek biti s tobom. Nećeš biti sama. Ovo vrijeme, ova zemlja su samo prolazni, prečesto turobni, a vječnost je predivna. Ostani i spasi jednog čovjeka. “

Cvita nikomu nije govorila o svom snu i odlučila je ostati. Pitala se zašto je taj san djelovao tako stvarno. Koga to treba spasiti? Ili je sve to samo pusto snoviđenje?

Na misi je bila sama u maloj kapeli. Misa je bila tiha, skoro pa nestvarna. Vlč. Mislav je izgledao zabrinuto. Cvita je nakon mise sjela na klupicu pored kapele. Vlč. je upitao: „Draga Cvito, posljednja si mi vjernica na filijali, kako si?“

Odgovorila je: „Dobro, moj velečasni! Molim vas sjedite na trenutak.“

Njihov razgovor dugo je trajao. Što je sve Cvita rekla, nitko ne zna doli njega. Velečasni Mislav znao je da tu bogobojaznu ženu uvijek vrijedi saslušati. I sam se već dugo osjećao kao zatočenik. Crkvu su mu zatvorili. Rekli su da je to zbog sigurnosti njega i vjernika. Slavio je misu još jedino tu na filijali. Vratio se u kapelu, uzeo Presveto i hostije i zagrlio Cvitu.

„A što ćeš ti, draga Cvito?“

„Izgleda da sam ja danas svoje poslanje ispunila. Molim te, otiđi do moje djece. Ohrabri ih. Ispričaj im san o kojem sam ti sad zborila.“

Moleći krunicu, Cvita se vratila doma. Uzela je iz kuće fotoalbum i odnijela ga do Fanike.

„Ako mi se što dogodi, sačuvaj ga za moju djecu.“

„Ma što to govoriš, draga Cvito? Dođi ovih dana kod nas prespavati ako se bojiš.“

„Ne, ne bojim se. Ti me poznaješ, pa ću ti reći jedan svoj san. Znam da mi se nećeš smijati. Mislim da je vrijeme došlo…“

Cvita je pričala, a Fanika je plakala. Znala je Fanika kakva je dobra duša Cvita. A opet, nadala se da je san, samo san.

Te noći probudili su je glasni uzvici. Kroz otvoreni prozor kuhinje vidjela je trojicu vojnika kako izvlače Cvitu iz njezine kuće.

„Što sam vam skrivila?“, pitala je Cvita.

„Što si kriva? Ostala si ovdje špijunirati i sutra klati našu djecu!“

„Dragi Bog vam oprostio…“

Čovjek sa šubarom naredio je kratko: „Ubijte je!“ . Druga dvojica su se blijedo pogledala. „Ne možemo. Ti svakako želiš kuću.“ Vojnik u šubari odgurnuo je Cvitu prema bunaru. Ispraznio je cijeli rafal u nju.

Fanika, skrivena iza zavjese, bez glasa se srušila. Ujutro ju je pronašao Jovan. Plakala je i ponavljala Cvitino ime. Kad se malo smirila, otišli su do Cvitine kuće. Na terasici ugledaše molitvenik. Fanika ga podigne i stavi u džep. U kući nije bilo nikoga. Pored bunara je ostao krvav trag. Jovan dođe do bunara, pogleda i vrisnu…

Fanika, Jovan, neki njima nepoznat svećenik i stari prakarator Tomo bili su jedini na Cvitnom pokopu.

U Cvitinu kuću se nakon nekoliko dana uselio taj isti vojnik sa šubarom. Imao je ženu i dijete. Odmah je zatrpao bunar, Cvitin bunar koji je cijelu ulicu i u najsušnijim ljetima pojio. Nakon mjesec dana, pročulo se kako se ubio u jednoj kavani. Kuća je uskoro ostala prazna i nitko se više nikada nije u nju uselio. Malu ogradu od lepirica zamijenila je visoka živa ograda. Fanika od silne tuge nije mogla ni gledati u Cvitinu kuću.

Godine su prolazile. Kad bi Cvitina djeca dolazila za Svi svete na groblje, uvijek bi navratili do Fanike. Fanika je djeci predala fotoalbum, a molitvenik su joj Cvitina djeca darovala. Jovan je umro pola godine nakon Cvite. Faniku je krstio, pričestio i krizmao vlč. Mislav. Kuma joj je bila Cvitina kći, Ana.

Vrbas se još uvijek brzo provlači iza oronule Cvitine kuće i teče kao i te godine. Bunar je zatrpan. Fanika svake godine na dan Cvitina ubojstva upali svijeću i odnese buket cvijeća pored nekadašnjeg bunara. Novim susjedima je do kraja svog dugog života pričala o dobroj susjedi Cviti, a samo je s vlč. Mislavom razgovarala o čudesnom Cvitinom snu i iznova dočekivala zore pored Vrbasa razmišljajući o zlu koje se nadvilo nad njihov kraj i dobroti kojom bi Cvita i kad je bilo najteže razbijala okove tame. Kad bi joj bilo najteže, otvorila bi molitvenik, slušala pjev cvrčaka, žubor silovitog Vrbasa, pogled uprla u nebo i zaspala na trijemu svoga doma.

Autor: Petar Antolović

Odgovori