Poznata Hrvatska obitelj Zrinski spominje se još u 12.-tom stoljeću iako se do početka 15.-tog stoljeća
nije isticala u javnom životu. Njihov uspon kao ratnika i političara počinje u 16.-om stoljeću najezdom
Turaka i opasnošću za cijelu zapadnu kršćansku civilizaciju, pa time i za Hrvatsku. Dali su bezbrojne
ratnike i političare i uz obitelj Frankopan bili su najmoćnija velikaška obitelj u Hrvatskoj. Posjedovali su
brojna imanja i posjede od Mure do Jadrana. Grad Zrin smatra se stožernim gradom obitelji Zrinskih iako
su kasnije preselili u Čakovec.
Smatra se da je u Zrinu rođen najpoznatiji od svih Zrinskih – Nikola Zrinski Sigetski čija je junačka smrt zadivila tadašnju Europu i cijeli svijet. Gotovo je sigurno da su svojom hrabrošću i osobnim bogatstvom zadužili generacije ispred sebe kako ne bi na ovim prostorima govorili turskim jezikom. Bitno su utjecali na obranu tadašnjeg Austro Ugarskog carstva i služili mnoge Austrijske careve i carice.
Za vrijeme Zrinskih i Frankopana bitno je i očuvana Hrvatska samostalnost i identitet Hrvata u okviru Carstva. Propast i nestanak Zrinskih kao Obitelji se dogodio poslije pobune Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana radi Bečkog centralizma i apsolutizma koji više nije bio podnošljiv.
Sramno namamljeni u Beč ubijeni su u Bečkom Novom Mestu gdje su izdani i prevareni od Cara kome su
vjerno služili. Imovina im je razgrabljena i imanja zaplijenjena. Osobne stvari i vrijednosti iz dvorca
Čakovec podijeljeni su Bečkim velikanima. Zadnji Zrinski bili su Katarina i sin joj Ivan, a umrli su
zatočeni u tamnici u Gracu 1703 godine. Sa njima se gasi Obitelj Zrinski.
Šta je danas ostalo od obitelji Zrinski?
Kao prvo opera Nikola Šubić Zrinski. Dvorac Zrinskih u Čakovcu i pokoja bista i spomen ploča
u samom gradu Čakovcu. U gradu Zagrebu imamo prekrasan park Zrinjevac u kojem je originalno trebao
biti i velebni spomenik Nikoli Zrinskom. No, spomenik nikada nije napravljen. Ostalo je samo ime parka.
Za razliku od nas kult Zrinskih u Mađarskoj je itekako vidljiv i dan danas. Premda je Nikola Zrinski bio
Hrvat dio Mađarske historiografije ga svojata i predstavlja kao Mađarskog ratnika i političara. Glavna
vojna akademija Mađarske kopnene vojske nosi ime Nikole Zrinskog ili Miklos Zrinyi kako ga oni
nazivaju. Bezbrojni trgovi nose njegovo ime a nerijetko čete vidjeti i njegovu bistu. Kult Nikole posebno
je vidljiv u Szigetu i dan danas. U Kraljevini Jugoslaviji, a kasnije i u Titovoj Jugoslaviji Zrinski su bili u
bunkeru. Nepoželjni jer bilo kakvo isticanje bilo kakvog oblika Hrvatske državnosti ili ratničke povijesti
nije bilo niti poželjno. Danas u modernoj Hrvatskoj uspomena na tu hrabru i plemenitu obitelj zaslužuje
vise.
Da je Nikola Zrinski bio Amerikanac, kojim slučajem, tada bi bitka kod Sigeta bila snimljena kao
igrani film najmanje 5 puta.
Svjestan sam da bi takav film zahtijevao jako puno novca i vrhunske glumce, te zasigurno i pomoć
države. Ali vrijedilo bi. Danas nažalost oni koji dodjeljuju novce za snimanje filmova i dokumentaraca
imaju neke druge kriterije i teško se dobiju novci i za projekte vezane uz Domovinski rat, a o drugim
povijesnim filmovima nitko niti ne razmišlja. Osim ako se snima o Jasenovcu, gdje se hrvate prikazuje
kao krvoločne ubice i fašiste. Prije par godina vojni muzej Grada Beča posudio je gradu Čakovcu sablju i
kacigu Nikole Zrinskog Sigetskog koja je bila izložena par mjeseci. Bilo ih je prelijepo vidjeti i u vrlo
dobrom su stanju. Ta sablja i kaciga nisu čak niti u stalnom postavu tog muzeja nego se čuvaju u depou.
Njima je to samo jedna od tisuću sablji i kaciga koje skupljaju prašinu a nama ostavština ogromne
nacionalne vrijednosti.
Mislim da se Hrvatska država, a prije svega Ministarstvo kulture trebalo potruditi da pronađe model ili
trajne posudbe ili otkupa kako bi dio tako važne povijesne ostavštine završilo u Hrvatskoj. Jer to nije tek
običan komad metala nego simbol Hrvatske ratnice povijesti i jedne Obitelji koja je 300 godina krvarila
za Hrvatsku.
Odnos prema Zrinskima i prema Frankopanima je i odnos prema svim poginulim hrvatskim Braniteljima
iz Domovinskog rata. I nadam se da jedan Blago Zadro, Gavran, Matanović i bezbroj manje poznatih, ali
časnih branitelja neće završiti zaboravljeni i u depoima nekih muzeja poput Zrinskih.
Autor: Domagoj Dasović