Dok povijest često bilježi 10. travnja 1941. kao datum kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska, manje je poznata činjenica da je hrvatska država zapravo proglašena dva dana ranije – 8. travnja – upravo u Bjelovaru. Tog povijesnog dana, prije nego što je u Zagrebu donesena službena odluka, Hrvati Bjelovara su spontano, ali odlučno, povukli povijesni potez – rekli su ne Jugoslaviji i da slobodnoj Hrvatskoj!
Na balkonu tadašnje gradske vijećnice, današnjeg Gradskog muzeja Bjelovar, gradonačelnik dr. Julije Makanec javno je obznanio ono što je već bilo jasno svima okupljenima: hrvatski narod želi svoju državu. I to ne zbog političke avanture, već iz očaja izazvanog dugogodišnjom represijom, velikosrpskom dominacijom i neravnopravnošću u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji.
No, dan nije započeo u gradskoj jezgri, već simbolično u selu Stari Plavnici. Tamo je Martin Cinkoš, tajnik Kotarske organizacije HSS-a, u 16 sati pred okupljenim vojnicima jasno i hrabro izgovorio: „Braćo vojnici, ovim časom proglašavam pred vama Hrvatsku samostalnom i nezavisnom državom!“
Bila je to iskra koja je zapalila plamen slobode. Ubrzo se vijest proširila, a Bjelovar je eruptirao od slavlja. Hrvatske zastave zavijorile su se na ulicama, građani su izašli iz kuća i proslavili ono što su generacije sanjale.
Ustanak protiv Jugoslavije – hrabrost 108. pukovnije
U jeku rata, jugoslavenska Slavonska divizija bila je upućena prema bojištu. No, unutar 108. pukovnije dogodilo se nešto neočekivano – vojnici hrvatske nacionalnosti, suočeni s naredbama koje su favorizirale srpske vojnike, odlučili su da više neće služiti jugoslavenskoj vojsci. Streljivo je dodijeljeno samo Srbima, a Hrvatima je zapovjeđeno da će, odbiju li poslušnost, biti strijeljani. Satnik Ivan Čvek, pokazujući iznimnu hrabrost, naoružao je Hrvate potajno – i počela je pobuna.
U zoru 8. travnja pobunjena 108. pukovnija, kojoj se priključila i 40. pukovnija, kreće prema Bjelovaru. Susret s jugoslavenskim žandarima završio je tragedijom – tri hrvatska vojnika su poginula, a dvojica ranjena. No, to nije zaustavilo val slobode. Grad se digao. Vojnici i građani zajedno su zarobili stotine pripadnika jugoslavenske vojske. Bjelovar je bio slobodan!
Žrtve i odmazda – mračna sjena nad svijetlim danima
No, sloboda nije došla bez cijene. Srpske postrojbe i odredi, povlačeći se prema Bjelovaru, započeli su krvavi pohod. Uslijedili su zločini nad nevinim hrvatskim civilima – u Bjelovaru, Donjim Mostima, Peterancu, Koprivnici... U samo nekoliko dana ubijeno je 99 Hrvata, među kojima su bili i žene i djeca. Bilo je to krvavo podsjećanje da sloboda nikada nije darovana – ona se mora izboriti, a njezina cijena često je previsoka.
Uloga Makaneca i Cinkoša – ljudi koji su usudili prvi
Julije Makanec i Martin Cinkoš ostaju trajni simboli hrvatskog otpora i vizije. Da nije bilo Martinove hrabrosti, pitanje je bi li se sve odvilo tako kako jest. Upravo je ovaj događaj potaknuo generala Slavka Kvaternika da Poglavniku uputi poruku o zbivanjima u Hrvatskoj, što je na koncu dovelo do službenog proglašenja Nezavisne Države Hrvatske dva dana kasnije.
Zaključak – podsjetnik na grad koji je prvi progovorio
Bjelovar je tog travanjskog dana postao više od grada – postao je simbol. Simbol narodne volje, hrabrosti i odlučnosti da se prekine sa stoljećima ropstva i neslobode. Povijest ga ne smije zaboraviti, a hrvatski narod mora ga se s ponosom prisjećati. Jer 8. travnja 1941. – Bjelovar je bio Hrvatska!
