Ante Vokić rođen je u Mostaru 23. kolovoza 1909. godine. Gimnaziju je završio u Sarajevu, započeo studij prava u Zagrebu, prekinuo ga i 1929. stupio u željezničku službu u Sarajevu. U Sarajevu se zauzimao za promicanje hrvatske kulturne baštine kroz HKD „Napredak“ i HAK „Kranjčević“, te bio član Hrvatske seljačke stranke (HSS). Zbog političkog djelovanja proganjan je i premještan, prvo u Bosanski Brod, zatim u Slavonski Brod, te u Karlovac i Zagreb. Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske uključio se u njen rad, te postao 1941. ravnatelj željeznica u Sarajevu, te sudjelovao u osnivanju ustaških zdrugova, od kojih je najpoznatiji I. stajaći djelatni zdrug, poznatiji kao Crna Legija. Taj zdrug je osnovan u Sarajevu i u njemu su se borili Hrvati i muslimani, primarno zadužen 1941. godine za stanje u istočnoj Bosni gdje su na djelu bili veliki pokolji civilnog stanovništva od strane četnika iz Srbije, Crne Gore i dijelova Bosne.
Dana 13. srpnja 1944. Ante Pavelić je promaknuo Antu Vokića u čin ustaškog krilnika, koji je bio najveći čin ustaškog generala. Ante Vokić bio je uz dr. Mladena Lorkovića, ministra unutrašnjih poslova NDH, najvažnija osoba u pokušaju da se privoli Antu Pavelića na mogući prijelaz NDH savezničkim snagama.
Vokić je 1943. postao je ministar prometa, a godinu dana kasnije ministar oružanih snaga NDH. Preuzimajući dužnost ministra oružanih snaga NDH, Vokić je poslao najviše postradalim gradovima NDH, posebno u bombardiranjima Saveznika, poruku slijedećeg sadržaja:
„Pozdravljam patničke ali junačke gradove: Rijeku, Zadar, Šibenik, Split, Makarsku, Metković, Dubrovnik, Mostar, Sarajevo, Travnik i Prijedor, – koje neprijatelj terorističkim akcijama želi uništiti, ali postizava obrnuto: jačanje morala i osjećaja jedinstvenosti hrvatskog naroda“ (Poruka nosi broj 2250, izdana 30. siječnja 1944.).
Po navodima Karla Rotima u djelu ‘Žrtvoslov Širokog Brijega u Drugom svjetskom ratu i poraću’ u svibnju 1944. dr. Mladen Lorković , ministar unutarnjih poslova NDH, pokrenuo je akciju za obnovu pregovora s vodstvom HSS-a. Tajno se sastajao s Augustinom Košutić i Ivanom Farolfijem i s njima dogovorio zajedničku akciju o prekidanju vezanosti NDH s Njemačkom i prelasku na stranu savezničkih sila. Lorković je za to pridobio Vokića, uz pristanak i znanje Poglavnika.
Vokić je u srpnju upoznao zapovjednika zračnih snaga NDH Vladimira Krena i otvoreno ga upoznao sa situacijom i pregovorima s HSS-om jer Nijemci gube rat (Sovjeti prodiru u Rumunjsku prema Srbiji, a Saveznici u zapadnu Europu). Od njega je tražio da potpukovniku Babić Ivanu omogući avion koji će ga odvesti na pregovore sa Saveznicima u Italiju.
U Glavnom ustaškom stanu nisu mu bili naklonjeni Ivo Hernečić, Vjekoslav Maks Luburić, Vilko Pećnikar, Ante Moškov i Juraj Rukavina. Čekali su da ga uklone, isticali da su Hrvatsku stvorili ustaše i da će je znati sačuvati.
Pregovori s HSS-om, u kojima se sudjelovao Vokić, trajali su puna dva mjeseca u kojima je izrađen nacrt međusobnog dogovora koji je predviđao:
- sastaviti novu hrvatsku vladu u kojoj će biti zastupljene sve značajnije hrvatske političke stranke
- raspustiti ustaški pokret i Ustašku vojnicu
- donijeti zakonske odredbe kojima će se u Hrvatskoj uspostaviti demokratska vlast
- potpuno prekinuti bilo kakvu suradnju s Hitlerovom Njemačkom. Prethodno, međutim, osigurati garanciju Saveznika da će novu vlast potpomagati moralno i materijalno, kako u odnosu na Nijemce, isto tako i partizane.
- u slučaju da se dogodi ono što je najmanje za očekivati, tj. da će nacionalsocijalistička Njemačka uspije održati i po okončanju rata, hrvatska vlada će otići u egzil i odonuda nastaviti borbu za ostvarenje ovog programa.
O tijeku razgovora su Vokić i Lorković, navodno, izvještavali Pavelića, koji se čak djelotvorno uključio u pripremanje nacrta programa.
Dana 30. kolovoza na sjednici Vlade, Vokić i Lorković bili su prisiljeni dati ostavke jer su prema navodima predsjednika Vlade dr. Nikole Mandića bez znanja Poglavnika radili protiv interesa hrvatske države.
Iste noći uhićeno je desetine časnika i činovnika iz njihovih ministarstava pod istom optužbom kao ministri Vokić i Lorković.
Nakon završene sjednice Vlade u vili dr. Ante Pavelića na tuškancu, Poglavnik je izdao nalog generalu Luburiću da zatoči Antu Vokića i Mladena Lorkovića, kao i druge časnike i političke osobe.
Vokić i Lorković su 3. rujna izvedeni pred sud na kojem su rekli da se ne osjećaju krivim jer je sve znao Pavelić. Pavelić je sve potvrdio uz riječi: „Htio sam vidjeti dokle će gospoda ići“.
Suđenje je nastavljeno bez svjedoka.
Osuđeni su na gubitak činova i smijenjeni sa svojih dužnosti.
Lorković je interniran u Koprivnicu, a Vokić u Novi Marof. Potom su prebačeni u Lepoglavu, gdje su bili ostali sudionici političkog prevrata.
Karlo Rotim navode o puču Vokić-Lorković završava tvrdnjom koja je, po mnogima, najvjerodostojnija: prilikom povlačenja stražari su ubili Vokića i Lorkovića.
Uz Ante Vokića, ubijeni su ; Vlado Singer, Mladen jurčić, Marko Suton, Ivan Raić, Marko Fil, Mladen Lorković, Milivoj Karamarko, pukovnici Toma i Medved….
Prema povjesničarima Milivoju Kujundžiću i Zdravku Dizdaru, Ante Vokić i dr. Mladen Lorković ubijeni su kao pučisti pred kraj II. svjetskog rata po zapovijedi dr. Ante Pavelića.
Ubijen je u Lepoglavi 8. svibnja 1945. godine od strane natporučnika Ustaške obrane Mije Grabovca.
Jedna ulica u zapadnom Mostaru danas nosi ime “Ulica Vokića i Lorkovića”
Izvor: “Grudski žrtvoslov”, Vlado Bogut i Ljubo Leko, recenzenti dr. Josip Jurčević i fra Ante Marić, str. 603-609
