Ovo je priča o ratu, a gdje je rat, nema ljubavi, ili.. gdje ima ljubavi, nema mjesta ratu . Uglavnom, ovo je priča o ne tako davne 1992. godine, kada je rat u susjednog Bosni i Hercegovini jenjavao a Sarajevo bio pod najdužom opsadom.
Ovo je priča o nevinim žrtvama koji su poginuli od snajperskog metka, na Sarajevskom mostu Vrbanjka .
Admira Ismić i Boško Bato Brkić, rođeni su 1968. godine . Njihova ljubav trajala je od 1984., a gdje god da su se pojavili, izazivali su pažnju. Kada je rat započeo u BiH, njih dvoje su planirali vjenčanje, bili su zaljubljeni i nisu se obazirali na rat. Ali rat je došao k njima. Grad Sarajevo preko noći se pretvorio u opkoljeni grad. I tada su bili nerazdvojni. Nakon godinu dana pod opsadom grada, svakodnevnih razaranja i smrti, odlučili su napustiti grad i otići u sigurne i mirne krajeve, gdje će nastaviti planove o vjenčanju. Preko zajedničkih prijatelja dogovorili su izlazak iz obruča, napuštanje Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Boško je mogao iz Sarajeva otići i ranije, s roditeljima, ali nije htio napustiti Admiru. Bio je srpske nacionalnosti, a Admira muslimanske. Nije htio u vojsku, nije htio pucati niti na muslimane niti na srbe.
Bio je ponedjeljak, 18. svibanj 1993. godine, negdje oko 17 sati kada su došli iz pravca Skenderije do rijeke Miljatske, i mosta “Vrbanja”, koji je ujedno i bio linija razdvajanja. Potrčali su, držeći se za ruke. Most dugačak svega 50 metara .. trebalo je napraviti još samo par koraka i prešli bi most .. na njima se vidjela sreća ..planovi njihove budućnosti. U tom trenutku začuo se pucanj. Bio je to snajperski pucanj koji je pogodio Boška. Pao je na samom izlazu s mosta .. zatim drugi pucanj istog onog snajperiste .. pogodio je i Admiru. Pala je malo dalje od Boška .. Iako teško ranjena, dopuzala je do Boška. Boško je bio mrtav a ona ga je zagrlila .. i par minuta poslije izdahnula.
Njihova mrtva tijela ležala su na mostu sedam dana, a UN je odbio da se tijela izvuku do proglašenja primirja. Nakon što su ih izvukli, sahranjeni su na groblju u Lukavici. Nakon rata 1996. godine, po želji Admirinih roditelja, tijela su prebačena u Sarajevo i sahranjeni su na sarajevskom groblju Lav, gdje počivaju zauvijek zajedno.
Snajperista se nikada nije otkrio, niti je ikada bila istraga o tom zločinu, ali priča o tragediji Amdmire i Boška obišla je svijet. O njih dvoje, ispisane su pjesme, pisane knjige napravljeni filmovi. CNN ih je prvi nazvao “Sarajevski Julija i Romeo”
Zabranjeno pušenje bosanskohercegovačka rock grupa napisala je i otpjevala je pjesmu posjećenu Admini i Bošku.
Davno je to bilo u zemlji koje nema vise nesto je prekrilo vrijeme nesto ljudi zaboravise Sjećam se sudbina mnogih u gradu ispod Trebevića ali Boško i Admira to je već bila filmska priča
