Konferenciji u Jalti prethodila je Teheranska konferencija održana u Teheranu, 28. studenog – 1. prosinca 1943. a sudjelovali su britanski premijer Winston Churchill, američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt i generalni sekretar Komunističke partije Sovjetskog saveza Josif Staljin, te njihovi najviši vojni i politički suradnici. Na konferenciji su postigli i načelnu suglasnost i o glavnim političkim pitanjima.
Donesene su odluke:
- Saveznici će pomagati partizanima u Jugoslaviji, četnici kao suradnici okupatora prestat će dobivati pomoć;
- uvući Tursku u rat na strani Saveznika;
- ako Turska zarati protiv Njemačke a Kraljevina Bugarska objavi rat Turskoj, SSSR će objaviti rat Bugarskoj;
- iskrcavanje zapadnih Saveznika u Francuskoj započet će u svibnju 1944., a u isto vrijeme Crvena armija će otpočeti veliku ofanzivu.
Na Jaltskoj konferenciji ( U razdoblju od 4. do 12. veljače 1945. godine), održao se u Jalti na Krimu (današnja Ukrajina), a postignut je sporazum u nekoliko glavnih točaka:
- da se nakon savezničke pobjede Njemačka podijeli u okupacijske zone kojima će upravljati po jedna od četiriju savezničkih država: Velika Britanija, SAD, Sovjetski savez i Francuska. Osnovana je službena “Komisija za podjelu Njemačke”, kojom se namjeravalo Njemačku podijeliti na do šest država,
- da se nakon rata provede vojna, ekonomska i politička demobilizacija i denacifikacija Njemačke i da se osigura plaćanje reparacija – koje se mogu naplaćivati također pljenidbom privatne imovine Nijemaca i prisilnim radom,
- da se u zemljama oslobođenima od njemačke okupacije vrate predratne vlade, uz izuzetak Bugarske, Rumunjske i Poljske – gdje je Sovjetski savez već bio instalirao satelitske vlade. U pogledu Francuske, priznata je vlada Slobodne Francuske,
- da SSSR-u pripadne oko 40% predratnog teritorija Poljske, kojega je SSSR 1939. godine okupirao u Njemačko – sovjetskoj agresiji na tu zemlju izvršenoj sukladno paktu Ribbentrop-Molotov. Gubitak teritorija Poljskoj će biti kompenziran dijelom teritorija Njemačke, nastanjenim u najvećem dijelu Nijemcima. Odluke SSSR-a o aneksiji teritorija Estonije, Letonije, Litve i Moldavije nisu dovođene u pitanje,
- da se građane Jugoslavije i Sovjetskog saveza preda vlastima tih zemalja, neovisno o njihovom pristanku,
- da će se nakon završetka rata osnovati Ujedinjeni narodi,
- da će Sovjetski savez otpočeti ratne aktivnosti protiv Japana u roku od 90 dana nakon što bude poražena Njemačka,
- da će saveznici surađivati u progonu nacističkih ratnih zločinaca,
- da saveznici sporazumno rade i nastupaju u oslobođenim zemljama.
Ovim sporazumom dogovorene su i podjele sfera poslijeratnog političkog utjecaja; koje su se u principu pratile doseg zone koje je u Europi osvojila Crven
Nakon toga, održana je konferencija u Potsdamsku (20 km jugoistočno od Berlina) 17. srpnja 1945. Sovjetsku delegaciju su predstavljali Staljin i Molotov, američku delegaciju Harry Truman (koji dolazi nakon Rooseveltove smrti) i američki ministar vanjskih poslova James Byrnes, a britansku delegaciju Churchill i Eden – do 28. srpnja kada je na izborima Churchilla zamijenio Clement Attlee, a Edena Bevin .
Glavna tema rasprava bile je, očekivano, Njemačka. Istina je da su sve mjere demilitarizacije i denafikacije itd. bile naizgled strogo u skladu s prethodnim odlukama; naizgled je Njemačka bila stavljena pod zajednički nadzor četiriju sila. Njemačkom je trebalo upravljati Savezničko nadzorno vijeće kojeg su činila četvorica zapovjednika okupacijskih trupa.
Jedinstvo Njemačke kao političke i ekonomske cjeline prešutno je priznato i Rusi su kasnije sebi prisvajali zasluge što su se u ožujku 1945. odlučno protivili svim prijedlozima zapadnih sila da podjele Njemačku na zapadni dio sa središtemu Ruhru i Rajnskoj oblasti, južni dio koji bi obuhvaćao i Austriju sa središtem u Beču te na istočni dio kome bi glavni grad bio Berlin.
