Pročitajte ekskluzivno i potresno svjedočanstvo Nataše Šantić. Saznajte kako je izgledala strašna okupacija Šarengrada očima četrnaestogodišnje djevojčice.
Rat u Hrvatskoj nije počeo isključivo zaglušujućom vikom, grmljavinom topova ili tenkovskim gusjenicama koje lome asfalt, nego tihim, gotovo neprimjetnim kucanjem straha na vrata domova. Započeo je barikadama, osobito na istoku zemlje, na vratima Istočne Slavonije i Srijema, gdje jutra odjednom više nisu osvitala s istim osjećajem spokoja. U Europi je padao komunizam i zemlje Istočne Europe postajale su slobodne, no u Hrvatskoj je situacija “kuhala”, a pravi je rat 1991. godine stigao do Vukovara, Šarengrada i Iloka. Sve te prijelomne povijesne trenutke, koji će zauvijek promijeniti krvotok jedne nacije, promatrala je i proživljavala Nataša Šantić (rođena Đipanović) očima četrnaestogodišnje djevojčice.
Danas je Nataša Šantić stanovnica Đakova, supruga hrvatskoga branitelja, vukovarskoga dragovoljca i logoraša srpskih koncentracijskih logora. Ona je ponosna majka dvojice sinova, vjeroučiteljica i turistički vodič. Rodom je iz srijemskog mjesta Šarengrada, iz kojeg potječe iz mnogobrojne obitelji. Ponukana objavom fra Grgura o važnosti čuvanju sjećanja i svjedočanstava na Domovinski rat, uz tešku muku, hladni znoj i neopisiv emotivni teret, odlučila je zaviriti u duboke pukotine svoga uma, srca i duše koje su nastale tih krvavih devedesetih godina. Njezina je odluka da napiše svjedočanstvo proizašla iz spoznaje da šutnja s vremenom postaje neizdrživ teret, a izgovorene riječi, ma koliko teške i bolne bile, mogu donijeti oslobođenje. Ovo svjedočanstvo, temeljeno isključivo na njezinim potresnim zapisima, donosi priču o danima koji nisu samo datumi u povijesnim knjigama ili ratnim dnevnicima, već otkucaji srca koji su preskakali od straha, tjeskobnog čekanja i neugasive nade. Ti dani provedeni na okupiranom području Srijema nisu tek tako prošli; oni su se trajno urezali u tišinu pogleda, u stravičan oprez svake izgovorene riječi i u onaj jezivi osjećaj da si živ, a ipak potpuno sputan i zarobljen u vlastitom domu.
Kraj nevinosti: Ljeto kada je djetinjstvo prekinuto
Sve je počelo u lipnju 1991. godine kada je Nataša završila osmi razred osnovne škole. Zbog već postavljenih barikada i potpune nemogućnosti odlaska na redovni upis u srednju školu u Osijek, taj je važan životni korak morala odraditi preko telefaksa, uz pomoć majke Karmele i njezina nećaka iz Osijeka. Bio je to prvi jasan znak da se normalan život gasi. Nedugo zatim, 25. kolovoza 1991. godine, idilu Šarengrada narušili su avioni JNA koji su nadletjeli mjesto i uputili se prema obližnjem Vukovaru. Nataša se prisjeća kako je nakon samo nekoliko minuta začula strašne detonacije. U svojoj dječjoj glavi već je tada naslućivala da će i oni nastradati, iako je u mještanima tinjao onaj ljudski, obrambeni mehanizam koji im je šaputao: “Ma, neće nas, nismo mi njima važni, možda je to samo zastrašivanje. Mi nismo nikome ništa zlo učinili”.
Šarengrad je te ratne 1991. godine brojio oko 1000 stanovnika. Među mještanima je vladala nesnosna neizvjesnost i neprestano se pričalo o ratu. Mlada Nataša slušala je razgovore odraslih, pokušavajući u svojoj dječjoj glavi povezati te krhotine informacija, zbog čega je morala prebrzo odrasti. Promatrajući geografsku kartu, shvaćala je nezavidan položaj svoga mjesta, smještenog u uskom dijelu Hrvatske koji se našao u okruženju. Strah je počeo obuzimati njezino biće kada je s obitelji iz dvorišta u Zagrebačkoj ulici vidjela čudna svjetla iznad crkve i pokraj groblja. Pretpostavljali su da se JNA vjerojatno spustila iz Molovina do Šarengrada u svojevrsnu izvidnicu. Obitelj je obavijestila nadležne, a njezin je očuh odlazio na seoske straže zajedno s ostalim hrvatskim braniteljima. Zabrinutost i strah su se nezaustavljivo povećavali jer su znali da nemaju realne šanse za ozbiljnu vojnu obranu. Ipak, vjera ih nije napuštala; svakodnevno su toga ljeta kod seoskog križa molili krunicu za mir, a tu su vjeru dodatno učvršćivale sestre karmelićanke i pater Milivoj Marušić, koji su cijelo to vrijeme ostali uz svoj narod. Ljudi su i dalje radili po poljima, pokušavajući grčevito zadržati privid normalnog života, ali u zraku se jasno osjećalo da im se sprema veliko zlo.
Krvavi blagdan svetog Franje: Napad na Šarengrad
Crne slutnje koje su tjednima lebdjele nad Srijemom ostvarile su se u petak, 4. listopada 1991. godine, na sam blagdan svetog Franje. Oko 12:30 sati, Šarengrad i susjedna Bapska brutalno su napadnuti minobacačkom paljbom iz pravca Dunava i Šida. Zastrašujući zvuk sirene rasparao je zrak. Prethodno su mještani dobili informaciju i uputu da se u slučaju napada mogu skloniti u podrum lokalnog samostana. Nataša i njezina obitelj trčali su pod gustom minobacačkom paljbom preko livade, dok su smrtonosne granate padale na sve strane oko njih. Uspjeli su se domoći samostana, no toga su kobnog dana u automobilu u samom centru sela tragično poginula dva hrvatska branitelja, Gudelj i Lovrić, te jedan mještanin, Jule Saračević.
U samostanskom podrumu, koji su sestre karmelićanke unaprijed pripremile za ovu zlokobnu mogućnost, bilo je smješteno mnoštvo mještana. Spavali su stisnuti kao sardine, jedni do drugih; neki su sjedili, drugi su neprestano molili, a mnogi su probdjeli cijelu noć u strahu. Te apokaliptične scene zauvijek su ostale urezane u pamćenje tadašnje djevojčice. Granate su nemilosrdno padale cijelo popodne, da bi se predvečer i tijekom noći napadi prorijedili na sporadično granatiranje. Sestre karmelićanke i prestravljeni narod pokušavali su zadržati mir i slušati upute, dok su sestre čak uspijevale i nešto skuhati kako bi nahranile ljude.
Sutradan, 5. listopada, osvanuo je dan ispunjen teškom neizvjesnošću. Pojedini branitelji donosili su vijesti, govoreći da se čekaju informacije iz Bapske i Iloka. Oko 11 sati iz Bapske je stigao velečasni Slavko Jurčić sa svojom majkom, prenoseći dramatičnu situaciju iz svog mjesta. Ubrzo je stigla nova, zastrašujuća uputa: svi moraju odmah krenuti prema Iloku.
Križni put kroz mrkli mrak i “vatromet” smrti
U 18 sati istoga dana formirala se kolona mještana, jer boravak u Šarengradu više nije bio ni izbliza siguran. Natašina obitelj, koju je činilo osmero djece, baka, majka i očuh, ponijela je sa sobom u samostan tek jednu vrećicu s najnužnijim sitnicama. Cijela kolona krenula je sporednim putem, preko Vincijata, iza samostana, prema šarengradskom groblju i seoskim lenijama (poljskim putevima) do kraja sela. Strogo im je bilo zabranjeno kretati se kroz centar sela jer bi s vojvođanske strane, preko Dunava, bili potpuno vidljivi i kolona nedužnih civila pretvorila bi se u živu metu.
Pješačili su oko sat i pol u potpunoj tišini. Morali su biti maksimalno tihi jer su neprijateljski vojnici bili u neposrednoj blizini, dok su svjetleće rakete neprestano parale nebo i osvjetljavale Šarengrad, otkrivajući eventualno kretanje. Nataša svjedoči kako je u njezinim dječjim očima to izgledalo kao veličanstven prizor, poput vatrometa na nekakvom slavlju, no ubrzo je shvatila da je taj “vatromet” zapravo bio zlokobni vjesnik prijeteće smrti. Zapanjujuće je, prisjeća se, da djeca u koloni uopće nisu plakala, kao da su instinktivno znala da to ne smiju činiti kako ne bi odala položaj kolone. Strah im se uvukao duboko u kosti. Pred kraj toga mučnog puta morali su se spustiti kroz mrkli mrak guste šume na izrazito strmom terenu prepunom šiblja. Nataša danas vjeruje da ih je na tom putu sačuvao sam Bog. Ta joj se trauma redovito vraća u snovima, gdje ponovno hoda kroz mrak, pod nogama joj se lomi granje, šiblje je grebe, a ona se kliže i pada u ponor. Ono što je danas samo strašan san, te je noći bila surova java.
Po dolasku na odredište, dočekali su ih kamioni i prevezli ih u Ilok. Smjestili su se kod majčine radne kolegice Blaženke Crvenković, gdje su ostali do subote, 12. listopada. Tada ih je pater Milivoj vratio natrag u Šarengrad jer je kuća u Iloku bila prepuna, a obitelj nije željela smetati. Stanje je bilo krajnje zbunjujuće. U Iloku se slilo mnoštvo prognanika iz okolnih sela, svi su čekali rasplet situacije i nadali se pomoći sa slobodnog dijela Hrvatske, reakciji međunarodne zajednice, razumu JNA, ili jednostavno – nekom čudu. Pri povratku u Šarengrad, prolazeći kroz svoje mjesto, djevojčica je svjedočila razmjerima razaranja: crijepovi su bili razbacani po ulicama, zvonik je bio nakrivljen, a granatama je uništen krov pravoslavne crkve. Nataša ističe žaljenje za pravoslavnom crkvom, naglašavajući da je to bila lijepa crkva u kojoj se Boga moli. Katolička crkva primila je tek nekoliko granata jer je bila zaklonjena brdom i pravoslavnom crkvom, pa je neprijatelj nije mogao dobro naciljati. Bogu hvala, nije bila srušena, što im je u tim trenucima pružalo barem mrvicu utjehe.
Priprema za najgore: Spremanje crkvenih matica i suočavanje s traumama
Pater Milivoj je u Šarengrad vratio i časnu majku Karmelu te sestre Josipu i Antoniju. Nekoliko se mještana također vratilo u selo. Ponovno su noći provodili spavajući u sigurnosti samostana. Mlada Nataša aktivno je pomagala sestrama u kuhinji, a zajedno s paterom Milivojem sudjelovala je u spašavanju dragocjenosti iz župne kuće. Te su stvari prenosili u kutijama i skrivali ih u samostanu, točnije u nadsvođeni dio špajze iznad toaleta. Tamo su sakrili neprocjenjive crkvene matice iz Šarengrada i okolnih župa, crkveno posuđe i druge važne stvari. U tim najtežim trenucima, uspjeli su održati i svetu misu.
Noći su provodili u strahu od mogućeg upada četnika u selo koji bi ih mogli poubijati po podrumima. Nataša je spavala na podu kuhinje sa sestrama, u špajzi između zamrzivača, ili u blagovaonici ispod stolova. Jeli su ono malo što su imali, međusobno se tješili i u agoniji čekali što donosi sutra. U nedjelju je ponovno održana sveta misa, nakon koje je Nataša nastavila prenositi važne stvari u samostan.
U svom svjedočanstvu, Nataša otkriva i duboke, intimne rane svoga djetinjstva koje su ratna stradanja samo dodatno produbila. Prisjeća se kako nije odrastala uz oca jer je nije htio priznati. Pradjed joj je preminuo kada je imala tek deset godina, stoga su crkveni oci i sestre ispunjavali tu ogromnu očinsku prazninu. Zbog činjenice da je rođena izvan braka i da je obitelj bila mnogobrojna, vršnjaci, ali i odrasli mještani, okrutno su je nazivali “kopiletom”, izbjegavali je i rugali joj se. Za njezine dječje uši, razum i srce, to je bilo neizdrživo teško. Nije mogla razumjeti čime je zaslužila takav tretman. Bila je to teška rana njezina djetinjstva; povučena djevojčica koja je uz školske obveze morala preuzeti brigu o mlađoj braći i sestrama te raditi kućanske poslove dok su majka i očuh radili. Ipak, unatoč odbacivanju okoline, pokazivala je iznimne sposobnosti i talente koji su izazivali ljubomoru kod drugih. Te su darove prepoznali sestre karmelićanke i pater Milivoj, potičući je na daljnje školovanje izvan Šarengrada. U vjeri je pronalazila unutarnji mir, a kod majke Karmele, ostalih sestara i patera Milivoja zaštitničku ljubav. Njezin angažman u spašavanju crkvenog blaga u trenucima kada su Šarengradu otkucavali posljednji sati slobode bio je prirodan slijed njezine duboke povezanosti s crkvom.
U nedjelju, 13. listopada 1991. godine u poslijepodnevnim satima, pater Milivoj otišao je u Ilok kako bi izvidio situaciju. Časne sestre, mještani nagurani u podrumu i Natašina obitelj ostali su noćiti u samostanu, iščekujući ponedjeljak. Tada im stiže vijest od koje se ledila krv u žilama: u ponedjeljak, 14. listopada, Šarengrad se mora predati. Nastala je opća pomutnja, svatko je pokušavao pronaći spas. Natašina obitelj vratila se kući razmišljajući što učiniti, dok je sestre jedan mještanin odvezao u Ilok. Pateru Milivoju naši branitelji nisu dopustili povratak u Šarengrad zbog kritične sigurnosne situacije.
Pad u tamu: Okupacija Šarengrada i susret sa smrću
Tog kobnog ponedjeljka oko 10 sati ujutro, Nataša je ispred svoje kuće ugledala odloženo oružje, nekoliko lovačkih pušaka. Znala je da je došao kraj. Cestom su panično bježali ljudi iz Bapske, govoreći o ludnici koja se tamo odvija nakon ulaska JNA i četnika. Ljudi su bježali i iz Mohova te drugih mjesta prema Iloku. Natašina obitelj od jedanaest članova htjela je pobjeći, ali nisu imali prijevozno sredstvo, a pješačenje s malom djecom činilo se neizvedivim.
Tada se ispred njezine kuće odigrao prizor koji je nepovratno uništio njezino djetinjstvo. Mještani Bapske su u traktorskoj prikolici prevozili tijela ubijenih susjeda: Ivice Mijića, Nade Vrbanić iz Iloka i još jedne osobe ubijene u Bapskoj. To je bio Natašin prvi izravni susret s ubijenim ljudima, prizor od kojeg je doživjela teški šok. Kasnije je na traktorskoj platformi dovezeno i tijelo ubijenog Miroslava Kolaka, a Nataša svjedoči kako nikada neće zaboraviti stravičan plač i jecaje njegove majke Marte.
U mjestu je vladala nezamisliva panika. Širile su se vijesti o konvoju iz Iloka najavljenom za četvrtak, 17. listopada. Međutim, ubrzo je stigla nova očajnička vijest: cesta prema Iloku, najvjerojatnije zbog tenka JNA kod Lovke, potpuno je zatvorena. Izlaza više nije bilo. Prestrašeni i dezorijentirani, ostali su u svojoj kući s još oko 500 mještana Šarengrada, tješeći se lažnom nadom da će se situacija možda smiriti. Nisu mogli ni pojmiti razmjere planova jugovojske niti vjerovati da postoje ljudi sposobni činiti zlo nedužnim civilima. Bili su zarobljeni u nečemu što je nalikovalo na najgoru noćnu moru.
U poslijepodnevnim satima selom je protutnjala kolona vojnih vozila. Šarengrad je bio okupiran. Neprijateljska vojska pokupila je ostavljeno oružje, dok je Natašina obitelj kroz prozor diskretno promatrala marširanje vojnika. Na kapiju su, prema naredbi, morali izvjesiti bijelu krpu kao znak predaje. Vojnici su ih obavijestili o uvođenju “milicijskog časa”, obvezi zamračivanja prozora, zabrani izlaska i komunikacije s bilo kime. Istovremeno su cinično tvrdili da će “sve biti u redu” – što je, kako svjedoči Nataša, bila velika laž. Bili su svjesni da nema izlaza. U tišini zatvorene kuće, odsječeni od svijeta, rađala se zastrašujuća spoznaja da se povijest mijenja na najsuroviji način.
Svi koji su u svojim domovima dočekali ulazak JNA i četničkih hordi osjećali su mješavinu dubokog straha, nevjerice i poniženja. Njihov vlastiti dom, donedavno jedino sigurno utočište, pretvorio se u zatvor u kojem su postali taoci tuđe sile. Svaki korak izvana, svaki glas donosio je strepnju hoće li im netko pokucati na vrata i s kakvim namjerama. Natašini roditelji pokušavali su prikriti emocije kako bi zaštitili djecu, lomeći se pod spoznajom da više ne gospodare vlastitim životima. Nataša okupaciju opisuje kao duboku ranu, gubitak ne samo slobode, već ljudskog dostojanstva i povjerenja u sutrašnjicu. Nestajali su susjedi, brisani su tragovi prijašnjeg života, a preostali Hrvati živjeli su pod konstantnom prismotrom, pazeći na svaki pogled i riječ.
Teror okupacije: Maltretiranja, strah i krvavi nož
Nakon okupacije uslijedili su mjeseci neopisivog terora. Svakodnevni pretresi domova, nasilna upadanja, prijetnje, ispitivanja pod okriljem noći bez struje, uz svijeće, te nošenje bijelih krpa na rukavima postali su stravična svakodnevica. Ulicama su marširale razne postrojbe, uključujući i pijane četnike koji su uspostavili punktove i komandu. Muškarci su odvođeni u zgradu osnovne škole na zvjerska ispitivanja i premlaćivanja. Nataša se s jezom prisjeća prizora mještanina Ivice Osvalda kojeg su polugolog ulicom tjerali i tukli puškama po leđima. Njezin očuh također je nekoliko puta odvođen; vraćao bi se kući sav plav, pretučen i krvav, odbijajući govoriti o onome što je preživio u školi. Oduzeta mu je osobna iskaznica, što je značilo da svakog trena može biti likvidiran bez traga.
Jedan od najpotresnijih incidenata dogodio se dok je Nataša čitala Bibliju na kauču. U kuću su iznenada upali pijani i naoružani neprijateljski vojnici, vičući i tražeći “radiostanicu” i “ustaše”. U djeliću sekunde, instinktom za preživljavanje, Nataša je zatvorila Bibliju, gurnula je pod suknju i sjela na nju. “Molila sam Boga da mi ne kažu da ustanem. Mislim da su našli Bibliju, da bi mi to bilo zadnje što sam pročitala,” svjedoči ona o tom trenutku čistog užasa.
Sela i komande su se izmjenjivale. Smjenjivali su se korpusi JNA i paravojne formacije iz Pančeva, Niša, Prijepolja, Šapca, Zrenjanina, Leskovca. Vojnici su im noću ulazili u podrume i na tavane, nazivali ih “ustašama” i prijetili im. Unatoč stalnom strahu, mnogi su zadržali prkosnu tišinu, crpeći unutarnju snagu iz vjere. Ljudi su preživljavali od zaliha; meso su pekli i spremali u mast jer nije bilo struje, klali su stoku da ne umru od gladi, a kruh su mijesili od starog kvasca.
Početkom studenoga, zlotvori su Natašinoj obitelji zapalili drugu kuću u Radićevoj ulici, u kojoj je Nataša živjela do svoje desete godine. Plamen je progutao njezine najranije uspomene. Istovremeno, prema Vukovaru su neprestano tutnjale kolone tenkova, a detonacije su odzvanjale Srijemom.
U tim danima dogodio se i najstravičniji susret. U kuću im je upao četnik duge brade, s kokardom na glavi, obuven u bijele krvave klompe ukrašene mrtvačkom glavom i natpisom “POP”. Ispod vojničkih hlača skrivao je krvavi nož. Zatražio je od petnaestogodišnje Nataše da mu skuha kavu i natjerao je da prva pije kako bi dokazala da nije otrovana. Zatim joj je prislonio krvavi nož pod vrat uz riječi: “Znaš li da vas je Njofra prodao?”. Nataša se smrznula, ali je uspjela izustiti samo “Dobro!”. Četnik joj je potom zaprijetio: “Znaš li koliko sam ustaša zaklao s ovim nožem…? Ne boj se. Idem sada na Vukovar, ali vratit ću se po tebe i ideš sa mnom u Srbiju, ti ćeš da mi budeš snajka, imam sina za tebe.”. Smrznuta od užasa, djevojčica je ponovno odgovorila: “Dobro!” i taj joj je odgovor vjerojatno spasio život.
Pad Vukovara 18. studenoga slomio je njezinu dušu. Tih je dana skrivećki slušala vapaje novinara Siniše Glavaševića preko malog radija, dok su vojnici i četnici prolazili kroz Šarengrad na tenkovima, pucajući i slaveći s tri prsta u zraku. U strahu da je ne ubiju, ova je djevojčica morala stajati uz cestu, dići tri prsta u zrak i gutati vlastite suze dok je iznutra vrištala za Vukovarom i Hrvatskom. “Zar ja, dijete od četrnaest i pol godina to moram gledati? Zašto moram proživljavati takav strah i takvu bol?” pita se u svom dnevniku.
Herojski otpor u tišini: Spas crkvenog blaga i susret s mrtvim Vukovarom
U tim mračnim vremenima, Nataša je pronalazila smisao surađujući s paterom Markom Malovićem, jedinim katoličkim svećenikom koji je ostao u Iloku. Ona je, kao djevojčica, postala kurirka između Šarengrada i Iloka. Obavještavala je patera o stanju u svom selu i dogovarala spašavanje skrivenih crkvenih dragocjenosti, matica i ruha. Otkrila mu je lokaciju tajnog skrovišta koje je pripremila sa sestrama. Rizikirala je život; 2. prosinca zaustavila su je dvojica naoružanih vojnika ispred samostana u Iloku s repetiranim puškama, ispitujući je zašto se “šmuca oko ustaške crkve”. Pukom je srećom, izgovorivši naivnu laž, izbjegla strijeljanje ili silovanje.
Do 20. prosinca 1991. godine u Šarengrad su naseljeni srpski izbjeglice iz Zapadne Slavonije koji su preuzeli kontrolu nad praznim hrvatskim kućama i uspostavili svoju tiraniju, prisiljavajući preostale Hrvate da im kuhaju i služe ih. Nataša je u tom paklu pokušavala ostati normalna, potajno pisala ratni dnevnik i pjesme o Šarengradu te sama iz rječnika učila engleski i njemački jezik, nadajući se da će joj zatrebati za komunikaciju s mirovnim snagama.
Taj joj je jezik doista zatrebao kada je u ljeto 1992. godine upoznala zapovjednika UNPROFOR-a za Ilok, Šveđanina Kurta Scharnkea i Kolumbijca Henryja. Ova hrabra djevojka zaustavila je njihovo vozilo, pozvala ih u kuću i na stranom im jeziku objasnila kako Srbi vrše etničko čišćenje i teror, te kako joj brane školovanje. Gledali su je s čuđenjem, shvaćajući nevjerojatnu zrelost ovog djeteta, a Kurt je kasnije postao njezin veliki zaštitnik i prijatelj obitelji koji im je uvelike pomogao.
Posebno potresan trenutak u Natašinom svjedočanstvu je njezin put prema Vukovaru 7. kolovoza 1992. godine. Sa susjedima, doseljenim Srbima, išla je traktorom prema Aljmašu. Kako su se približavali Gradu Heroju, srce joj se stezalo. Vukovar je bio sravnjen sa zemljom; crkva svetog Filipa i Jakova spaljena, stabla bez ijednog lista, sablasno mrtva. “U zraku se osjeti miris tj. smrad spaljenih tijela, ruševina, neke gnjile truleži… Grad ruševina. Sablast. A od tzv. njihova oslobođenja prošlo je već 9 mjeseci!… Uništili su mu dušu, ubili Boga u njemu! Kao u paklu. Tohu vabohu – pustoš i praznina,” opisuje Nataša taj jezivi prizor. Istodobno, prolazeći kroz netaknuto Borovo Selo, osjetila je mješavinu tuge i silne ljutnje jer se jasno vidjelo tko je agresor, a tko žrtva. Gledajući ruševine i aljmaško svetište, u sebi je neprestano molila za snagu.
Bijeg u slobodu i filmska misija povratka
Shvativši da pod srpskom čizmom nema budućnosti, Nataša je krajem ljeta 1992. s majkom odlazila u Bačku Palanku i Ilok kako bi izradila dokumente (“ličnu kartu” i pasoš) potrebne za bijeg. Put do slobode bio je pun prepreka, izbacivanja iz autobusa i policijskih ispitivanja. Konačno, u rujnu dobiva putovnicu. Dan njezina izbavljenja svanuo je 6. listopada 1992. godine. U suzama se oprostila od obitelji u Šarengradu, koja ju je skrivećki, traktorom prebacila u Ilok. Tamo ju je dočekao pater Marko, te su njegovim “Yugom” krenuli preko Bačke Palanke i Mađarske prema Hrvatskoj. Kada je u Donjem Miholjcu ugledala hrvatsku zastavu, zamalo je umrla od sreće i olakšanja.
Iako je izbjegla, Nataša je u Osijeku ostala potpuno sama, pohađala je Ugostiteljsko-turističku školu, živjela u učeničkom domu prepunom prognanika i noćima strepila nad sudbinom svoje obitelji koja je ostala u okupiranom Šarengradu. Očuha su zatvarali i maltretirali, a u kuću su im se uselili Srbi. Tek u srpnju 1995. godine uspjela ih je izvući iz tog pakla uz pomoć međunarodnih promatrača, čime je njezina obiteljska agonija okončana, iako su do povratka 1998. ostali u prognaništvu u Vukojevcima kod Našica.
Njezina priča o hrabrosti tu ne staje. U rujnu 1997. godine, Nataša, tada mlada studentica, sudjelovala je u pravoj “James Bond” akciji. Zajedno s paterom Milivojem, riskirajući život prelaskom preko linije razdvajanja u Nemetinu, uputila se vozilom natrag u okupirani šarengradski samostan. Uz pomoć srpskog upravitelja Doma za starije (koji je bio smješten u samostanu), gospodina Milenka, Nataša se popela na visoki podest iznad toaleta i iz zazidane rupe izvukla ogromne kutije prepune crkvenih matica, povijesnih dokumenata i novca sestrinstva, koje su tu sakrili godinama ranije. U napetoj vožnji natrag prema Osijeku, tresući se od straha da ih srpske snage ne zaustave i ne likvidiraju zbog “krijumčarenja”, uspjeli su spasiti neprocjenjivo povijesno blago srijemskih Hrvata.
Istina koja nadživljuje strah
Ovo potresno svjedočanstvo Nataše Šantić nije tek zbirka ratnih užasa; ono je duboki proglas o neuništivosti ljudskog duha. Njezina vjera u danima okupacije nije bila glasna, već tiha i duboko osobna – “poput unutarnjeg oslonca kada su svi vanjski nestajali”. U mraku tuđe okrutnosti, tiha molitva prije sna bila je njezin jedini slobodni prostor.
Nataša svojim zapisima šalje snažnu poruku današnjim generacijama: Ilok, Šarengrad i istok Hrvatske nisu samo toponimi, već mjesta ponosnih ljudi koji su se suočili s nemogućim izborima, gubitkom i strahom, a uspjeli su sačuvati vlastito dostojanstvo. Sloboda nije pala s neba; ona je plaćena životom pod okupacijom, progonstvom, poniženjima i tišinom onih koji se nikada nisu vratili. Njezin apel je jasan: Domovinski rat ne smijemo pamtiti da bismo širili mržnju, već da bismo obranili pravo na istinu, identitet i mir. Razočarana je onima koji i danas relativiziraju agresiju ili nasjedaju na velikosrpsku propagandu.
Nataša Šantić pisala je ovo svjedočanstvo kako bi pokazala da se “sloboda rađa iz tame, kako čovjek može biti slomljen, ali ne i poništen”. Sjećanja pripadaju svima nama, kao opomena, ali i kao dokaz ljudske snage. U tami Šarengrada, djevojčica od 14 godina iznijela je na svojim leđima križ odraslih, pokazavši da istina, ma koliko drhtava i osobna bila, ima snagu trajati znatno duže od straha. Preko njezina hrabrog pera, oteti zavičaj i napaćeni Srijem govore nam danas snažnije no ikad – moleći nas da nikada ne zaboravimo.
Danas, punih 35 godina poslije, strahote okupacije nisu izblijedjele niti su zaboravljene u sjećanju ove, tada četrnaestipolgodišnje djevojčice. Nataša Šantić danas korača kroz život kao vjeroučiteljica i zauzeta čuvarica temeljnih vrijednosti, nepokolebljive vjere i iskrenog domoljublja. Kroz njezin poziv i ovakva hrabra svjedočanstva, oteti zavičaj i napaćeni Srijem govore nam snažnije no ikad, ostavljajući trajni i neizbrisivi zalog novim generacijama – mukotrpno stečena sloboda, mir i istina nikada se ne smiju prepustiti zaboravu.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
