U spomen na neizmjernu hrabrost domoljuba, svečano je obilježena 35. obljetnica akcije u kojoj su sinjske vojarne postale epicentar hrvatskog otpora. Tog 25. kolovoza 1991., oružani napad na sinjske vojarne bio je presudan za obranu Cetinskog kraja od velikosrpske agresije.
Na današnji dan, prije točno trideset i pet godina, u osvit stvaranja slobodne i neovisne domovine, hrvatski su branitelji ispisali neke od najslavnijih, ali i najkrvavijih stranica naše novije povijesti. Tog 25. kolovoza 1991. godine, suočeni s brutalnim združenim napadom oklopno-mehaniziranih snaga Jugoslavenske narodne armije i zloglasnih srpskih paravojnih postrojbi na Kijevo i Vrliku, sinjski su vitezovi donijeli sudbonosnu odluku. Umjesto pasivnog promatranja uništavanja hrvatskih sela, odgovorili su izravnim, nezapamćenim udarom na neprijateljsku infrastrukturu u vlastitom dvorištu – napadom na tadašnje vojarne „Kula“ i „Tadija Anušić“ u Sinju, te strateškom blokadom vojnog poligona Kukuzovac.
U tom junačkom, nadljudskom naporu da se zaustavi nezadrživi stroj smrti, svoje su mlade živote na oltar domovine položila dvojica neustrašivih heroja: Ivan Kamber, ponosni sin Rude, i Luka Erceg, hrabri dragovoljac iz Otoka.
Sjećanje koje ne blijedi: Počast vitezovima Cetinskog kraja
Današnjim, duboko emotivnim komemorativnim programom, iskazana je neizmjerna zahvalnost svim hrvatskim braniteljima, a napose onima čija je prolivena krv trajno utkana u temelje slobode hrvatskoga naroda i neovisnosti Republike Hrvatske.
Članovi obitelji poginulih junaka, u zajedništvu s predstavnicama Udruge roditelja i udovica poginulih branitelja Domovinskog rata Grada Sinja i Cetinske krajine te izaslanstvom Grada Sinja, predvođenim gradonačelnikom Mirom Buljem, dostojanstveno su odali počast žrtvama. Vijenci su položeni i svijeće upaljene za Ivana Kambera na mjestu njegove pogibije, u krugu vojarne „126. brigade HV“ (bivše vojarne „Kula“). Nedugo potom, molitva je izrečena i počast odana Luki Ercegu u vojarni „Ivaniša Nelipića“.
Komemorativnom obilježavanju 35. obljetnice početka oružane obrane Cetinskog kraja nazočili su i predsjednica Gradskog vijeća Marija Gaurina, zamjenik gradonačelnika Denis Bobeta, kao i brojni predstavnici braniteljskih udruga proizašlih iz Domovinskog rata, čuvajući tako plamen sjećanja od zaborava. U tišini Spomen-parka hrvatskih branitelja ispred zgrade Gradske uprave, te ispred biste prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, izaslanstva su položila vijence, prisjećajući se dana kada je srce kucalo jače od straha.
Ovaj sveti dan sjećanja zaključen je misom zahvalnicom za Domovinu i sve preminule hrvatske branitelje, koja je služena u veličanstvenom zdanju Bazilike Čudotvorne Gospe Sinjske, pod čijim su se okriljem Sinjani oduvijek utjecali u najtežim trenucima svoje povijesti.
Krvavo jutro: Eskalacija zla i Mladićeva doktrina “spaljene zemlje”
Kako bi se u potpunosti shvatila težina i povijesna važnost sinjskog protuudara, nužno je sagledati stravičan kontekst tog kolovoškog jutra 1991. godine. U ranim jutarnjim satima, operativna situacija u sjevernom dijelu općine doživjela je potpunu, apokaliptičnu eskalaciju. Združene snage agresora, pod izravnim i nemilosrdnim zapovjedništvom tadašnjeg pukovnika Ratka Mladića, pokrenule su masovni ofenzivni udar na Kijevo i cjelokupni vrlički kraj.
Bio je to sukob biblijskih razmjera, sraz Davida i Golijata, u kojem je demonstriran stravičan nesrazmjer vojne moći. Mladić je protiv golorukih civila i malobrojnih, tek formiranih hrvatskih redarstvenika naoružanih tek lakim pješačkim naoružanjem, upotrijebio elitne oklopno-mehanizirane bojne, razorno teško topništvo i borbeno zrakoplovstvo. Prema zabilježenim povijesnim podacima, samo je na pitomu Vrliku ispaljeno više od tri stotine razornih minobacačkih granata u razdoblju dužem od četiri sata. Stvoren je smrtonosni obruč, vatreni prsten iz kojeg je nevinim civilima bio potpuno onemogućen bijeg.
Uz topništvo, Kijevo je bjesomučno gađano tenkovskim projektilima i višecijevnim bacačima raketa, te napadnuto iz zraka upotrebom međunarodno zabranjenih kasetnih bombi. Ovi postupci nedvojbeno su ukazivali na genocidne namjere agresora i zlokobnu nakanu neselektivnog razaranja svega što je disalo hrvatski.
U toj herojskoj, ali s vojno-taktičkog stajališta potpuno neodrživoj obrani vrličkog područja, hrvatske su snage pretrpjele prve teške gubitke. Tog su krvavog jutra, prkoseći čeliku i vatri, poginula petorica domoljuba: Ante Barać sa Zelova, koji je pao kao prva žrtva jutarnjeg napada; Ivo Lelas iz Vrlike, poginuo na vlastitom kućnom pragu; Ilija Perajica, smrtno pogođen paljbom iz teške strojnice u Civljanima; Ivan Tomaš, čiji je mladi život ugašen detonacijom ručne bombe; te Frane Jurić Arambašić, koji je vječni mir pronašao braneći Kijevo.
Oko 17:00 sati, pritisnuti kolosalnom nadmoći i suočeni s potpunim uništenjem, preostali hrvatski branitelji bili su prisiljeni na mučno napuštanje položaja u Vrlici. Uslijedila je surova okupacija područja, praćena dosljednom implementacijom stravične strategije “spaljene zemlje”. Pripadnici srpskih snaga vršili su nasilna upadanja, masovne pljačke i destrukciju hrvatskih domova. Sela poput Totića i Uništa doslovno su zbrisana s lica zemlje, a sustavno su minirani i paljeni sakralni objekti, uključujući crkve sv. Mihovila u Kijevu, sv. Jure u Maovicama, sv. Josipa u Maljkovu, sv. Filipa i Jakova u Potravlju te crkve u Satriću i Hrvacama.
Odgovor Sinja: “Akcija Dolac” kao imperativ opstanka
Tragične vijesti o padu Vrlike i zvjerstvima na sjeveru općine munjevito su stigle do Sinja, izazvavši stanje najviše vojne pripravnosti. Združene snage agresora prijetile su neometanim, pobjedničkim napredovanjem prema samom srcu Cetinske krajine. Hrvatski zapovjednici našli su se pred zidom; morali su donijeti radikalnu, povijesnu odluku. Umjesto pasivnog čekanja u kojem bi Sinj postao nova žrtva Mladićeve artiljerije, odlučeno je da se preuzme inicijativa.
Krizni štab Općine Sinj, kojim je tada hrabro predsjedao Ante Turudić, uz puno suglasje vojnog zapovjednika za srednju i sjevernu Dalmaciju Petra Šimca, odobrio je visokorizičnu ofenzivnu operaciju pod kodnim nazivom „Akcija Dolac“.
Hrvatska strateška vizija bila je kristalno jasna, usmjerena na dva ključna cilja. Prvo, stvaranjem akutnog ratnog žarišta u samom Sinju, namjeravalo se vezati snage JNA, paralizirati ih i spriječiti slanje pojačanja koja bi dokrajčila branitelje Vrlike. Drugo, i u tom trenutku presudno – obrambenim je snagama kronično, očajnički nedostajalo pješačko i protuoklopno oružje. Samo zauzimanjem skladišta Teritorijalne obrane, koje je JNA protupravno otuđila, branitelji bi se domogli arsenala nužnog za uspostavu kakve-takve obrambene linije.
U tu svrhu, identificirana su tri primarna vojna objekta koja su zahtijevala trenutnu neutralizaciju. Prva na udaru bila je Vojarna „Tadija Anušić“ (povijesna Rajn-kasarna iz 1901. godine), u kojoj je bio smješten strateški važan 332. puk veze te elementi inženjerijskog puka. Drugi cilj bila je Vojarna „Kula“, objekt pod teškom blokadom, u kojem su se nalazile željene zalihe oduzetog oružja. Treća točka bio je Vojni poligon Kukuzovac, strateški ulaz u grad, čija je blokada bila imperativ kako bi se spriječilo mehanizirano spajanje agresorskih snaga iz smjerova Splita, Mostara i Knina.
Asimetrija snaga: Golo srce protiv hladnog čelika
Sama izvedba ove kompleksne „Akcije Dolac“ povjerena je Branimiru Petričeviću, zapovjedniku 3. bojne 115. brigade Zbora narodne garde. Kada se danas, s odmakom od trideset i pet godina, analizira struktura i opremljenost ove postrojbe, razmjeri hrvatske hrabrosti graniče s nevjerojatnim.
U tom povijesnom trenutku, bojna je brojala 449 gardista. Zastrašujući je podatak da je tek 201 gardist u rukama držao pravo vojničko oružje. Više od polovice ovih hrabrih ljudi u napad na utvrđene vojne objekte krenulo je s privatnim lovačkim puškama, trofejnim karabinima iz Drugog svjetskog rata, ili pak improviziranim oružjem ručne izrade. Jurišati na debelim zidinama opasane vojarne, zaštićene teškim mitraljezima i snajperistima, uz ovakav dramatičan nedostatak vatrene moći, predstavljao je čin neviđenog domoljublja i spremnosti na najveću žrtvu.
Kronologija otpora: Sat koji je promijenio povijest
Operacija je započela pod okriljem noći. Do 05:00 sati ujutro, pripadnici ZNG-a su se, poput sjenki, bešumno rasporedili oko vojarni i poligona. Tri sata kasnije, uslijedile su telefonske provjere spremnosti. Krizni štab pod vodstvom Turudića i Šimca do posljednjeg je trenutka nastojao izbjeći civilne žrtve i razaranje grada. Izdana je striktna zapovijed da se vatra smije otvoriti isključivo ako propadnu pregovori o mirnoj predaji.
Točno u 10:00 sati, započeli su mučni i napeti pregovori s oficirima JNA, Vlaisavljevićem i Stamenkovićem. Kako bi pokazali odlučnost, Hrvati u 10:15 sati povlače radikalan potez: taktičko komunalno isključenje. Vojarnama su u jednoj sekundi prekinuti dovodi vode, električne energije i presječene su sve telefonske linije. Gradom je zavijala sirena za opću opasnost, a žene, djeca i starci evakuirani su u mračna, vlažna skloništa.
Pregovori su konačno krahirali oko 13:30 sati. Agresor je odbio položiti oružje. Bio je to trenutak sračunate eksplozije. Gradom su odjeknule nove sirene, služeći kao zvučni okidač hrvatskim gardistima. Započeo je povijesni, prvi organizirani, koordinirani oružani napad na infrastrukturu Jugoslavenske narodne armije u Domovinskom ratu.
Odmah po otvaranju vatre, uslijedile su žestoke, nesmiljene ulične borbe. Slabo naoružani, ali srcem neizmjerljivo jači, hrvatski su branitelji silovitim pješačkim pritiskom natjerali vojnike JNA na panično povlačenje iz vanjskih prstena u unutarnje, teško betonirane bunkere unutar vojarni. S tih su utvrđenih pozicija vojnici JNA uzvraćali razornom, neprekidnom vatrom iz teškog automatskog oružja i preciznim snajperskim hicima.
Svjestan da mu u Sinju prijeti katastrofa, u zapovjednu se liniju telefonskim putem ponovno ubacuje Ratko Mladić. Njegove su prijetnje bile monstruozne: za svaki osvojeni vojni objekt u Sinju, njegove će zrakoplovne eskadrile i tenkovi sa zemljom sravniti po jedan objekt od vitalne važnosti za Hrvatsku. Štoviše, izričito je zaprijetio potpunim razaranjem civilne infrastrukture u Sinju. Pod tim nevjerojatnim psihološkim teretom, a pritisnuti kroničnim nedostatkom ionako mizernih zaliha streljiva, hrvatski su zapovjednici oko 15:15 sati naredili privremeni prekid vatre.
Cijena slobode: Vječna slava Luki Ercegu i Ivanu Kamberu
Bitka za vojarne toga je dana odnijela dva života koja će zauvijek ostati upisana u zlatnu knjigu hrvatske samostalnosti.
Luka Erceg (1961. – 1991.), obiteljski čovjek iz Otoka, suprug i otac dvoje djece, domovini se stavio na raspolaganje još u ljeto 1990., a potom pristupio udarnoj 4. gardijskoj brigadi ZNG-a. U nedostatku standardiziranih protuoklopnih sredstava, tijekom napada na vojarnu „Tadija Anušić“, Luka je koristio improvizirane eksplozivne naprave. U vihoru borbe, jedna je takva naprava tragično eksplodirala u njegovoj ruci, usmrtivši ga na mjestu. Njegova smrt bila je bolno i izravno svjedočanstvo o teškim logističkim uvjetima u kojima se rađala hrvatska vojska, ali i o beskompromisnom junaštvu.
Mladi Ivan Kamber (1969. – 1991.), pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova iz Rude pokraj Otoka, sudjelovao je u izravnoj blokadi i napadu na vojarnu „Kula“. Dok su pripadnici JNA uzmicali, uspostavili su gustu snajpersku vatru. U jeku najžešće razmjene hitaca, Ivana je pronašao smrtonosni neprijateljski metak. Njegova pogibija pred zidinama vojarne ogolila je svu surovost urbanog ratovanja s kojim su se branitelji morali suočiti.
Toga su dana teško ranjeni i brojni drugi pripadnici ZNG-a i policije, dok je neprijatelj, skriven iza debelih betonskih zidova, također pretrpio ljudske gubitke.
Strateški trijumf iz taktičkog neuspjeha: Sjeme pobjede
Gledano isključivo uskim vojnim metrikama, napad 25. kolovoza nije ostvario primarni cilj – vojarne tog dana nisu pale, a oružje nije preuzeto. Zbog toga je vojno zapovjedništvo promptno smijenilo Petra Šimca. Nedostatak oružja ubrzao je i povlačenje branitelja iz Vrlike.
No, geostrateška analiza, s odmakom vremena, jasno pokazuje kako je “Akcija Dolac” bila katalizator nacionalne pobjede. Sinjski je napad trajno razbio mit o nedodirljivosti JNA. Oficiri neprijateljske vojske od tog su trenutka panično spoznali da njihove vojarne više nisu neosvojive utvrde, već izolirani, ranjivi otoci u moru neprijateljskog okruženja.
Model koji su Sinjani prvi primijenili – isključivanje struje, vode, telefona i logistike, praćeno nemilosrdnim pritiskom oružja i pregovorima – postao je doktrinarni predložak za ono što će Hrvatska u rujnu te godine upoznati kao masovnu “Bitku za vojarne”. Uspjeh te rujanske ofenzive, u kojoj je zarobljeno preko 250 tenkova i gotovo 240.000 komada streljačkog oružja, stvorio je respektabilnu Hrvatsku vojsku. Nulta točka tog uspjeha dogodila se upravo u Sinju, tog kolovoškog popodneva.
Već nekoliko dana nakon napada, osjećajući silovit psihološki pritisak branitelja, JNA je donijela odluku o potpunoj evakuaciji ljudstva i tehnike iz vojarne „Tadija Anušić“, napustivši centar grada.
Odmazda i zora slobode
Istovremeno, ovaj je sukob ogolio i terorističku narav agresora. Mladićeve prijetnje Sinju materijalizirale su se u rujnu u Hrvacama, kada je pred kamerama, s patološkom hladnokrvnošću, potvrdio miniranje brane Peruća. Njegova prijetnja potapanjem 20.000 civila ostvarena je u siječnju 1993. godine aktivacijom 30 tona eksploziva. Apokalipsa je spriječena isključivo nadljudskim naporima radnika HEP-a i inženjerije HV-a.
Konačni odlazak agresorske čizme iz Sinja dogodio se 4. listopada 1991. godine, nakon mukotrpnih pregovora. Kada su postrojbe hrvatskih obrambenih snaga konačno ušle u napuštene objekte, pronašle su preko 2.000 komada dragocjenog, skrivenog pješačkog naoružanja. Tim je oružjem, izborenom krvlju Ercega, Kambera i drugih vitezova, odmah opremljena legendarna 126. brigada HV-a te 16. domobranska pukovnija. Uspostavljena je čelična obrambena linija na sinjskom pravcu koja, sve do veličanstvene Oluje, više nikada nije probijena.
Žrtva koju su podnijeli naši branitelji, dragovoljci i vitezovi Cetinskog kraja ostaje trajno i neizbrisivo upisana u ponosnu povijest slobodne Hrvatske. Neka im je vječna hvala i slava!
