Operacija Feniks ’72 i slom Bugojanske skupine

Godine 1972., samo devetnaestorica naoružanih ljudi uspjela su paralizirati sigurnosni aparat cijele jedne države. Njihova gerilska operacija, u obavještajnim arhivima zapamćena kao Akcija Feniks ’72, a njeni akteri u narodu kao Bugojanska skupina, otkrila je frapantne slabosti jugoslavenskog režima. Iako taktički neuspješna, ova je akcija pokrenula nezapamćen val brutalne državne represije nad civilnim stanovništvom, čije su se traume i posljedice osjećale desetljećima kasnije, sve do krvavog raspada Jugoslavije.

Početkom sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija (SFRJ) nalazila se u izrazito osjetljivom i nestabilnom političkom tranzicijskom razdoblju, iako je vanjska fasada režima sugerirala monolitnu kontrolu. Kulminacija i naknadno nasilno gušenje Hrvatskog proljeća (Maspoka) krajem 1971. godine stvorili su privid povratka centralističke stabilnosti beogradskog režima, no istovremeno su generirali duboko nezadovoljstvo, apatiju i latentni otpor unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. U takvom društveno-političkom vakuumu, obilježenom masovnim čistkama u redovima Saveza komunista Hrvatske i pojačanim djelovanjem Službe državne sigurnosti (kolokvijalno UDBA-e), radikalni elementi hrvatske političke emigracije prepoznali su, pokazat će se tragično pogrešno, povijesni trenutak za oružano rušenje komunističkog sustava.

U samom središtu te oružane inicijative našlo se Hrvatsko revolucionarno bratstvo (HRB). Bila je riječ o izrazito konspirativnoj, tajnoj organizaciji osnovanoj 1961. godine u Australiji, koja je s vremenom razvila gustu mrežu suradnika diljem Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Temeljni i neupitni cilj HRB-a bio je jasan i beskompromisan: oružano rušenje SFR Jugoslavije i uspostava samostalne, neovisne hrvatske države, često se referirajući na povijesne granice koje su uključivale cijelo područje Bosne i Hercegovine. Odlučivši se na direktnu kinetičku akciju, HRB je pokrenuo operaciju pod internim kodnim nazivom “Plan PL” (Planinske lisice), koja će u historiografiji, medijima i obavještajnim arhivima ostati trajno zapamćena kao Akcija Feniks ’72, odnosno upad Bugojanske skupine.

Ovaj članak donosi iscrpnu i slojevitu dekonstrukciju pripreme, realizacije i sloma ove paravojne operacije. Poseban fokus stavljen je na ključne događaje koji su se odigrali 24. lipnja 1972. godine u okolici sela Lužani kod Uskoplja te na uspon na planinu Radušu. Analizira se dramatični nesrazmjer između malobrojne gerilske skupine od devetnaestorice ljudi i masovnog, gotovo paničnog angažmana jugoslavenskog sigurnosno-vojnog aparata, koji je na teren izveo impresivnu silu od približno 30.000 pripadnika Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne obrane (TO) i milicije. Nadalje, dokument detaljno elaborira psihološki šok koji je upad izazvao u vladajućim partijskim strukturama predvođenima Josipom Brozom Titom, te osobito surovu odmazdu državnog represivnog aparata nad nevinim lokalnim stanovništvom i rodbinom gerilaca s područja Uskoplja i Bugojna. Taj državni teror stvorio je transgeneracijsku traumu i posijao sjeme dubokog ogorčenja koje će eskalirati u krvavim oružanim sukobima početkom 1990-ih godina.

Filmski proboj kroz neprijateljski teritorij

Dana 20. lipnja 1972. godine, pomno kamuflirani i obučeni u uniforme koje su podsjećale na 4. oklopnu četu američke vojske, devetnaestorica pripadnika Bugojanske skupine ilegalno prelaze noću austrijsko-jugoslavensku granicu u neposrednoj blizini slovenskog mjesta Muta kod Dravograda. Taj prvi operativni korak nepovratno otkriva dubok i zabrinjavajući sigurnosni propust cjelokupnog jugoslavenskog graničnog i obavještajnog sustava. Činjenica da naoružana paravojna formacija veličine lakog pješačkog voda može potpuno neopaženo, s teškim ruksacima i pješačkim naoružanjem, ući u državu koja se ponosila visokom razinom militarizacije i društvene samozaštite, predstavlja frapantan neuspjeh Kontraobavještajne službe JNA (KOS-a) i Uprave državne bezbednosti.

Hijack teretnog vozila i prodor kroz neprijateljski teritorij

Svjesni da im je pješački marš prema Bosni i Hercegovini nemoguć bez demaskiranja, gerilci su prva dva dana proveli u tajnosti na slovenskom teritoriju, čekajući priliku za pronalazak adekvatnog prijevoznog sredstva. Kako bi ubrzali prebacivanje u planirana operativna područja na zamišljenoj tromeđi Bosne, Hercegovine i Dalmacije, gerilci 22. lipnja postavljaju zasjedu na lokalnoj cesti, zaustavljaju teretni kamion marke “Radenska” te pod prijetnjom oružjem otimaju vozilo i njegova vozača Franca Nabernika (u određenim arhivskim izvorima navodi se kao Hibernik).

Kako ne bi izazivali sumnju na usputnim kontrolnim punktovima milicije, Ilija Glavaš – jedini pripadnik skupine koji je bio odjeven u civilnu odjeću – preuzima upravljanje teškim vozilom. Započinje nevjerojatan pothvat vožnje kroz dubinu neprijateljskog teritorija. U teretnom prostoru, skriveni ispod cerade, nalazili su se naoružani gerilci dok je kamion prolazio trasu od Maribora preko Zidanog mosta do Karlovca, da bi zatim nastavio rutom preko Bihaća, Bosanskog Petrovca, Ključa, Jajca, Donjeg Vakufa sve do regije Bugojna.

Po dolasku na bosanski teritorij 23. lipnja, svjesni da im kamion više ne može poslužiti u brdovitim predjelima te da njegovo zadržavanje predstavlja logistički teret, gerilci donose odluku o puštanju vozača na slobodu. Puštaju ga neozlijeđenog, ali uz izričite prijetnje da će mu obitelj biti nemilosrdno likvidirana ukoliko ih prijavi vlastima prije negoli se sigurno vrati u Maribor. Međutim, djelujući instinktivno, čim se domogao prve telefonske linije i milicijske stanice, vozač prijavljuje izvanredni događaj. U samom početku, zbog birokratske tromosti i nevjerice lokalnih zapovjednika, tajna policija i lokalna milicija incident su pogrešno klasificirale kao oružanu pljačku ili uobičajeni pogranični kriminalni incident. Ta inicijalna analitička pogreška dala je Bugojanskoj skupini ključna 24 sata prednosti u uspostavljanju pozicija na terenu.

Dolazak u Lužane i sveta obnova prisege (24. lipnja 1972.)

Nakon višesatne, gotovo dvadeset i šest sati duge, iscrpljujuće neprekidne vožnje kamionom pod enormnim psihološkim pritiskom, u ranim jutarnjim satima (oko tri sata ujutro) ključnog datuma 24. lipnja 1972. godine, kamion sa skupinom konačno stiže na svoje prvo veliko odredište – u okolicu sela Lužani kod Uskoplja (tadašnjeg Gornjeg Vakufa)

Izbor sela Lužani nije bio plod taktičke slučajnosti, već duboko proračunatog, iako emocionalno motiviranog poteza. Lužani su, naime, bili rodno mjesto pripadnika skupine Ilije Glavaša, čovjeka koji je posljednja 24 sata držao volan otetog kamiona. Dolazak u ovo selo nosio je iznimno snažnu simboličku, ali i potencijalno operativnu težinu, jer je Glavaš vjerojatno računao na potporu vlastite šire obitelji i sumještana.

Na lokalnom groblju u Lužanima, pod okriljem mraka, u atmosferi ekstremne napetosti i potpuno svjesni činjenice da prelaze točku s koje povratka u sigurnost inozemstva više nema, devetnaestorica pripadnika operacije Feniks ’72 odlučila su izvršiti visoko ritualizirani čin. Obnovili su svoju ustaško-revolucionarnu prisegu, obvezujući se na borbu do smrti za uništenje Jugoslavije i uspostavu samostalne Hrvatske. Ovaj čin na posvećenom tlu groblja ukazuje na snažnu religijsko-nacionalnu komponentu njihove ideologije, gdje se vojna akcija poimala kao gotovo sveti rat (križarski pohod) protiv ateističkog komunističkog režima.

Međutim, operativna stvarnost susreta s lokalnim stanovništvom bila je daleko od zamišljenog trijumfalnog buđenja naroda. Prema kasnijim sjećanjima preživjelih mještana, poput Tonka Glavaša (Ilijina rođaka koji se pukom i tragičnom slučajnošću vratio s rada u Austriji samo nekoliko dana ranije, 21. lipnja), seljani su skupinu naoružanih i uniformiranih ljudi dočekali srdačno, ali u apsolutnom neznanju o njihovim stvarnim namjerama.

Ova specifična situacija u Lužanima razotkriva trećestupanjski analitički uvid koji je ključan za razumijevanje propasti akcije: HRB nije proveo adekvatnu “pripremu terena” niti je primijenio osnovna pravila konspiracije i obavještajnog umrežavanja. Ako su planeri operacije doista očekivali podizanje općenarodnog ustanka, dolazak teško naoružane skupine u mirno civilno naselje usred noći, bez prethodno uspostavljene mreže provjerenih jataka, bez postavljenih sigurnih kuća, zaliha hrane ili distribucije propagandnih letaka za objašnjenje političkih ciljeva, značio je potpuno prepuštanje operacije slučaju. Lokalne mještane Lužana, koji su bili potpuno nesvjesni šire geopolitičke i vojne slike, taj je neplanirani i kratkotrajni susret kasnije koštao višegodišnjeg sustavnog zlostavljanja, zatvaranja i uništavanja obitelji.

Raduša i oružani sukob: Vojni i taktički slom (25. lipnja – srpanj 1972.)

Nakon kratkog zadržavanja i obnove prisege u Lužanima, skupina se, svjesna da ne smije dugo ostati na fiksnoj lokaciji, prebacuje na obližnje šumovito i nepristupačno područje planine Raduše. Namjera je bila uspostavljanje privremene vojne baze koja bi poslužila kao središte za regrutaciju lokalnog stanovništva i polazište za daljnje gerilske napade.

No, već 25. lipnja, tijekom uspona i postavljanja kampa, skupina čini kritičnu i, pokazat će se, smrtonosnu taktičku pogrešku. U podnožju planine nailaze na skupinu lokalnih bosanskih lovaca. Umjesto da ih zarobe do premještanja na sigurnu lokaciju, gerilci lovcima oduzimaju oružje, zadržavaju ih nekoliko sati u svojevrsnom zarobljeništvu, a potom ih neshvatljivo puštaju na slobodu, vraćajući im oružje (ali bez pripadajućeg streljiva). Prema iskazima, gerilci su lovcima naredili da po povratku u grad “šire glas o dolasku velike ustaške vojske od 300 boraca”. Umjesto širenja masovne panike koja bi paralizirala državni aparat i potaknula narod na oružje, ovaj je amaterski potez omogućio JNA i UDBA-i da u najkraćem mogućem roku lociraju središte neprijatelja. Moment iznenađenja, koji je jedini adut asimetrične gerilske borbe, bespovratno je izgubljen.

“Raduša ’72” i doktrina državnog šoka

Susret gerilaca s lovcima i njihova prijava u Bugojnu napokon su povezali raspršene obavještajne konce beogradskog režima. Alarm se oglasio na najvišim instancama. Predsjednik SFRJ i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, Josip Broz Tito, bio je izravno i promptno informiran, a njegova autentična izjava – “Dobro smo dobili po glavi” – savršeno i lakonski sažima nevjericu, bijes i šok cjelokupnog partijskog i vojnog vrha. Za državu, ključno pitanje više nije bilo može li 19 naoružanih ljudi srušiti vojsku od nekoliko stotina tisuća redovnih vojnika, već kako je visoko hvaljeni sigurnosni aparat uopće dopustio da naoružana paravojska organizirana u inozemstvu pređe stotine kilometara kroz srce države i zauzme dominantne topografske točke u strateški osjetljivoj Bosni i Hercegovini.

Kao odgovor na ovu spoznaju, jugoslavenske vlasti pokreću masivnu vojno-policijsku operaciju pod kodnim nazivom “Raduša ’72”. Sustav donosi odluku o ekstremno nesrazmjernoj upotrebi sile kako bi se spriječilo svako moguće pridruživanje lokalnog stanovništva gerilcima. Šire operativno područje Raduše, Uskoplja, Bugojna, Rame i Prozora potpuno je vojno blokirano. Uključeno je oko 30.000 pripadnika redovne civilne milicije, odreda vojne policije, pješačkih postrojbi JNA te, najmasovnije, Teritorijalne obrane (TO). Samo u inicijalnoj fazi, u regiju je hitno helikopterima i vojnim kamionima prebačeno oko 350 elitnih pripadnika JNA (od čega 150 vojnih policajaca zaduženih za blisku borbu) te 300 teško naoružanih milicionara, dok su lokalni pripadnici Teritorijalne obrane iz susjednih općina prisilno i promptno mobilizirani (njih oko 3.400) kako bi stvorili nepropusni ljudski štit i zatvorili sve planinske prijelaze.

Prvi oružani kontakti i krah vojne policije (26. lipnja 1972.)

Prvi izravni vatreni kontakt između suprotstavljenih strana odigrao se 26. lipnja u jutarnjim satima (oko 09:30) na šumovitim obroncima planine Raduše. Patrola vojne policije JNA, pod neposrednim zapovjedništvom satnika Miloša Popovića, uočila je položaje koje su branili pripadnici HRB-a.

Vođena dubokim i arogantnim podcjenjivanjem obučenosti i spremnosti protivnika, jedinica vojne policije nesmotreno je i bez adekvatne taktičke pripreme napala utvrđene položaje gerilaca. Satnik Popović pozvao ih je na predaju, a potom naredio izravan juriš na čistini. Zbog ove krive predodžbe o vatrenoj moći i iskustvu neprijatelja, vojnici JNA našli su se pod ubitačnom unakrsnom vatrom. Satnik Popović i još nekoliko njegovih vojnika pogođeni su i usmrćeni u roku od samo nekoliko sekundi prvog plotuna, nakon čega se ostatak elitne vojne policije u potpunoj panici i kaosu razbježao u šumu.

Iako su odnijeli taktičku pobjedu u prvom sukobu, gerilci su platili stravičnu cijenu. U okršaju je poginuo Adolf Andrić, jedan od najvažnijih terenskih vođa, glavni ideolog i vojni planer skupine, čime je zapovjedni lanac ozbiljno narušen. U zbrci koja je uslijedila nakon razmjene vatre, cjelokupna Bugojanska skupina razbila se na više neovisnih dijelova, a izgubljen je i toovarni konj s ključnim zalihama hrane, komunikacijskom opremom i rezervnim streljivom, što je bio uvod u njihov konačni operativni slom.

Ovaj prvi okršaj ukazuje na značajnu, gotovo fatalnu manu u jugoslavenskoj doktrini Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ). Jugoslavenska vojska bila je rigidno strukturirana, obučavana i naoružana isključivo za suzbijanje vanjske konvencionalne vojne agresije (poput invazije tenkovskih divizija SSSR-a ili NATO pakta). Pokazala se iznimno tromo, nesnalažljivo i psihološki ranjivo pred visoko mobilnim, motiviranim, asimetričnim gerilskim odredom koji je prakticirao taktiku udari-i-bježi.

Suočeni s neočekivanim i sramotnim gubitkom elitnih časnika, zapovjednici JNA u stožeru akcije donose izuzetno ciničnu i hladnokrvno kalkuliranu odluku: u svrhu sprječavanja daljnje demistifikacije i sramoćenja regularne vojske, oni povlače JNA iz prve linije izravnih okršaja. Kao topovsko meso, u izravnu borbu u šume i planine guraju slabo obučene lokalne milicajce i netom mobilizirane pripadnike Teritorijalne obrane iz okolnih sela.

Ova je taktika imala tešku i nepredviđenu psihološku posljedicu za Bugojansku skupinu. Umjesto da kroz nišan gledaju ideološkog neprijatelja – časnike jugoslavenske komunističke vojske – gerilci su vrlo brzo shvatili da s druge strane stoje mahom prisilno mobilizirani lokalni ljudi, seljaci, bosanskohercegovački Hrvati i Muslimani koje su oni inicijalno namjeravali “osloboditi” od beogradskog jarma. Novi veliki sukob koji se odvio 28. lipnja bio je iznimno krvav te je rezultirao teškim gubicima isključivo za Teritorijalnu obranu i miliciju (8 mrtvih i 6 teško ranjenih teritorijalaca). Uočivši apsurdnost i uzaludnost daljnjeg ubijanja vlastitog naroda, preživjele vođe skupine donose moralno i vojno jedinu moguću odluku o trajnom prekidu ofenzivnih borbenih djelovanja i pokušaju očajničkog izvlačenja probijanjem prema Jadranskom moru.

Dekonstrukcija gerile: Sukcesivno uništenje podgrupa i vansudske likvidacije (Srpanj 1972.)

Tjedni koji su uslijedili nakon Raduše pretvorili su se u bjesomučan lov na ljude po najsurovijim bosanskim, hercegovačkim i dalmatinskim gudurama. Odnos snaga (19 prema 30.000) i apsolutna logistička nadmoć Jugoslavije učinili su fizički opstanak skupine nemogućim.

Zbog nepristupačnog terena, konstantnog progona i izostanka radioveze, ostaci skupine nepovratno su se podijelili u dvije glavne podgrupe:

• Grupa A: Ambroz Andrić, Mirko Vlasnović, Pavao Vegar, Vidak Buntić i Ilija Lovrić.
• Grupa B: Vlado Miletić, Filip Bešlić, Ludvig Pavlović, Ilija Glavaš, Petar Bakula i Stipe Ljubas.
• Istovremeno, trojica pripadnika ostala su u potpunosti odsječena od svih zapovjednika uslijed prvotnog okršaja: Viktor Kancijanić, Đuro Horvat i Vejsil Keškić.

Zarobljavanja i mučne smrti odvijali su se sukcesivno, a njihova je analiza nužna za potpunu rekonstrukciju akcije i metoda državnog aparata.

Kada se kritički i iscrpno analiziraju nezavisni izvori, svjedočanstva i kasnije deklasificirana dokumentacija o likvidacijama posljednjih preostalih skupina gerilaca (primjerice, masovno ubojstvo grupe okupljene oko Petra Bakule u Gornjem Ogorju na obroncima planine Svilaje 24. srpnja, te likvidacija zapovjednika Pave Vegara i Ambroza Andrića u selu Trnbusi kraj rijeke Cetine 21. srpnja), nepobitno se pojavljuje jasan obrazac zataškavanja i kršenja međunarodnih konvencija o ratnim zarobljenicima.

Jugoslavenska službena historiografija sustavno je sve ove smrti zabilježila isključivo kao neizbježne posljedice neposredne razmjene vatre s organima reda. Nasuprot toj fabriciranoj povijesti, moderna neovisna historiografska istraga te izjave rijetkih preživjelih svjedoka i deklasificirani operativni dnevnici milicije, ukazuju na to kako su mnogi od ovih pripadnika (osobito Buntić, Vegar, Eršeg i Bakula) živi zarobljeni nakon što im je ponestalo posljednjih rezervi streljiva. Prema tim izvorima, odvedeni su na tajne lokacije, zvjerski mučeni radi ekstrakcije osjetljivih obavještajnih podataka o inozemnoj mreži HRB-a, a tek su potom potajno i hladnokrvno izvansudski pogubljeni. Motiv ovakvog postupanja države bio je kristalno jasan: režim je po svaku cijenu želio izbjeći organizaciju masovnih medijskih spektakala u vidu dugotrajnih javnih suđenja, koja bi u međunarodnoj i domaćoj javnosti gerilcima mogla poslužiti kao idealna politička platforma za artikulaciju njihovih protujugoslavenskih i secesionističkih stavova.

Pravosudni epilog i Titova intervencija: Vojni sud u Sarajevu

Jugoslavenska politička elita ipak je osjećala potrebu da kroz pravosudni sustav pošalje drakonsku, javnu i nedvosmislenu poruku kako internoj javnosti, tako i radikalnoj političkoj emigraciji u inozemstvu. Iz tog je razloga pred reflektore Vojnog suda u Sarajevu krajem godine izvedena pažljivo odabrana skupina preživjelih. Pred lice pravde stupila su samo četvorica, tada već duboko psihofizički izmučenih i ranjavanih gerilaca: Đuro Horvat (koji je teško ranjen u nogu), Vejsil Keškić (uhvaćen u Rumbocima), Mirko Vlasnović (koji se dobrovoljno predao kako bi poštedio obitelj) te Ludvig Pavlović, koji je bio najmlađi sudionik cjelokupne operacije.

Unaprijed isplanirani ishod suđenja nije ostavljao nimalo mjesta neizvjesnosti. Prema dostupnim povijesnim dokumentima i stenogramima, sam predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, duboko uzdrman drskošću upada, još je tijekom izvanrednih brijunskih sastanaka u srpnju 1972. godine izričito i neformalno od vojnog sudstva tražio najstrože sankcije i primjenu smrtnih kazni za preživjele organizatore.

Dana 21. prosinca 1972. godine, Vojni sud u Sarajevu izriče najoštriju predviđenu sankciju – smrtne kazne strijeljanjem za svu četvoricu optuženih. Odvjetnički timovi podnijeli su žalbe višim instancama, no one su glatko i promptno odbijene, s jednom iznimno znakovitom iznimkom koja je potvrdila pravilo o osobnoj apsolutističkoj moći vladara. Ludvig Pavlović, koji je u vrijeme planiranja i izvršenja kaznenih djela jedva bio navršio punoljetnost, spašen je od streljačkog voda isključivo osobnim dekretom Josipa Broza Tita. Aktom predsjedničkog pomilovanja, smrtna mu je kazna preinačena u dvadeset godina najstrožeg mogućeg zatvora.

Horvat, Keškić i Vlasnović izvedeni su pred streljački vod u sumornim ranim jutarnjim satima (točno pet minuta iza ponoći) 17. ožujka 1973. godine, na poligonu u blizini nekadašnjeg policijskog skladišta u Rakovici pokraj Sarajeva. Tim su se pogubljenjem i pravno i biološki zatvorila vrata invazivne skupine. Ludvig Pavlović je nakon toga odslužio gotovo puna dva desetljeća u strašnoj izolaciji, mahom po samicama zloglasnih kaznionica u Zenici i Sremskoj Mitrovici. Slobodu je dočekao tek potkraj prosinca 1990. godine, neposredno pred definitivni raspad tamnice u kojoj je bio zatočen. Dosljedan svojoj prisezi, odmah po izlasku na slobodu i početku velikosrpske agresije, priključio se kao dragovoljac u obranu Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Poginuo je tragično kao prvi hrvatski branitelj u BiH, 18. rujna 1991. godine, u okršaju kraj Studenih Vrila. Mnogi analitičari i danas sumnjaju u službenu verziju njegove pogibije, otvoreno implicirajući moguću umiješanost infiltriranih kadrova bivše UDBA-e kojima Pavlovićev status živućeg mučenika nije politički odgovarao.

Patologija UDBA-e nad civilnim stanovništvom

Najtamnije, povijesno najmanje rasvijetljeno, a sa stajališta dugoročnih demografskih posljedica najvažnije poglavlje Akcije Feniks ’72, nije vojni poraz naoružanih gerilaca, već brutalni odmazdni mehanizam koji je uslijedio neposredno nakon Raduše. Jugoslavenski politički vrh bio je duboko uvjeren, te patološki prestrašen mogućnošću, da su gerilci prije upada na teritoriju BiH imali uspostavljenu široku jatansku mrežu, simpatizere i logistička skrovišta. Kao mjeru prevencije, pokrenut je val neskrivenog državnog terora u regijama Bugojna, Uskoplja, Prozora, Rame i Hercegovine.

Detaljna studija slučaja obitelji Glavaš iz Uskoplja eklatantan je i zastrašujući primjer te slijepe represij. Kao što je ranije elaborirano, Ilija Glavaš bio je pripadnik HRB-a, vozač otetog kamiona i čovjek koji je inzistirao da se prisega obnovi baš na groblju u njegovim rodnim Lužanima. Sudbina je htjela da istog tog dana (21. lipnja 1972.), njegov bliski rođak Tonko Glavaš, pukom i nesretnom koincidencijom, prelazi austrijsko-jugoslavensku granicu vraćajući se s legalnog privremenog rada kući u Bosnu. Taj vremenski i prostorni sinkronicitet, bez ijednog konkretnog dokaza, bio je više nego dovoljan povod operativcima Službe državne bezbednosti da unište živote cijele obitelji.

U noćnoj, visoko militariziranoj raciji, do zuba naoružani agenti UDBA-e i lokalna milicija opkolili su obiteljske kuće šire obitelji Glavaš u Lužanima. Svi su mještani, uključujući Tonka, pod prijetnjom oružja izbačeni iz kreveta u gluho doba noći te prisilno deportirani najprije u privremeni zatvor u Bugojno, a potom, kada nisu ishodili priznanja, u zloglasni istražni centar zeničkog zatvora.

Zapisana svjedočanstva Tonka Glavaša eksplicite govore o srednjovjekovnim metodama torture koje je nad njim danima provodio udbaški isljednik po imenu Salih. Kako bi iznudili montirano lažno priznanje da je Tonko bio glavni “kurir” koji je svjesno preveo Bugojansku skupinu preko austrijske granice te ih vodio na vjersko hodočašće Svetom Ivi u Podmilačje u sklopu konspirativnog plana, isljednici su ga premlaćivali do neprepoznatljivosti. Tonko navodi kako su mu glava i ruke bili potpuno izobličeni i otečeni od neprestanih udaraca pendrecima i šakama.

Da bi psihološko i fizičko slamanje bilo maksimalno učinkovito, UDBA je koristila sofisticirane tehnike mučenja. Tonka su, primjerice, fizički lancima vezali za Niku (Nikicu) Šimića. Šimić je bio apsolutno nevina civilna žrtva; lokalni mještanin kojega je Bugojanska skupina na početku akcije na Raduši nakratko zarobila i oružjem prisilila da im posluži kao vodič kroz teški teren. Svaki udarac tupim predmetom koji bi dobio Šimić, preko lanca se fizički prenosio na Glavaša, stvarajući u obojici zatvorenika osjećaj destrukcije vlastitog tijela, opisan riječima samog Glavaša kao stanje u kojem “imaš osjećaj da sve u tebi zveči”. Nakon izlaska iz zeničkog pakla, iako optužnice nikada nisu službeno podignute zbog apsolutnog nedostatka dokaza o povezanosti sa skupinom, obitelji Glavaš trajno su oduzete putovnice. Time su bili egzistencijalno uništeni jer nisu mogli nastaviti rad u Njemačkoj, a u vlastitom su selu Lužani desetljećima živjeli kao građani drugog reda, obilježeni društvenom stigmom “ustaške obitelji” i podvrgnuti stalnom, iscrpljujućem policijskom nadzoru i prisluškivanju.

Identičan, brutalni modus operandi primijenjen je i na druge nesretne obitelji koje su se našle na putanji povlačenja razbijene grupe. Lucija i Ruža Buntić, majka i sestra zarobljenog pa kasnije likvidiranog Vidaka Buntića, nasilno su odvedene u sjedište UDBA-e u Mostar. Ondje su tjednima žestoko premlaćivane, psihološki i fizički mučene zbog sumnje da su gerilcima osigurale sklonište u obližnjoj šumi. Krešimir Tokić iz Rakitna, civil koji je usputno i možda slučajno pružio kratkotrajnu logističku pomoć dehidriranoj i iscrpljenoj skupini, ubačen je u tamnicu gdje je mjesec i pol dana podvrgnut batinanju bez ikakvog sudskog rješenja ili zakonskog procesa.

Ovakva neproporcionalna, sadistička primjena sile od strane komunističkog režima jasno ukazuje na njegov duboki unutarnji strah. Teror koji je provodila UDBA nije bio usmjeren isključivo na policijsku ekstrakciju operativnih informacija (koje ovi civili zapravo nikada nisu ni imali). Prava svrha bila je sistemsko, državno sponzorirano sijanje masovne panike; krvožedna demonstracija moći koja bi traumatizirala lokalno stanovništvo do te mjere da se u korijenu sasiječe svaka i najmanja ideja ili pomisao o budućem pružanju pomoći neprijateljima SFRJ.

Strukturni udar na beogradski režim: Vojno-sigurnosne reforme SFRJ

Upad devetnaestorice članova Bugojanske skupine ostavio je permanentan ožiljak na kolektivnu psihu beogradskog vojno-političkog establišmenta i primorao ga na tektonske promjene u obrambenoj arhitekturi. Klasificirane sigurnosne analize, koje su u hitnom postupku naručene izravno od Izvršnog komiteta Predsjedništva Centralnog komiteta SKH te od najviših saveznih sigurnosnih tijela u Beogradu, vrlo su jasno i bez uljepšavanja artikulirale poraznu činjenicu: cjelokupan ideološki ponos države, sustav Općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ), u asimetričnim je uvjetima bio šokantno porozan i neefikasan.

Nedvosmislen zaključak opsežnih operativnih analiza Operacije Raduša glasio je da službe sigurnosti, počevši od graničnih patrola, preko policijskih stanica, do elitnih jedinica vojne policije JNA, nisu bile adekvatno pripremljene za brzo reagiranje, a još su manje imale doktrinarne alate i terensko iskustvo za suzbijanje urbanog i planinskog unutarnjeg gerilskog rata koji su inicirali hrvatski emigranti. Tijekom sukoba na Raduši uočeni su ogromni, gotovo katastrofalni problemi u osnovnoj komunikaciji između regularne vojske JNA, lokalne milicije i jedinica TO-a. Uočena je i tendencija lakog padanja u paniku (kao u slučaju pogibije satnika Popovića), izbjegavanje odgovornosti zapovjednika na terenu te apsolutni nedostatak specijalizirane protugerilske i protuterorističke obuke u redovima redovnih vojnih trupa.

Kao izravna, strateška posljedica ovog obavještajnog i vojnog fijaska, država povlači niz drastičnih poteza:

Ekspanzija vanjskog djelovanja UDBA-e: Značajno se podiže financijska potpora i razina ofenzivne obavještajne i kontraobavještajne aktivnosti u inozemstvu (Zapadna Europa, Australija, Sjeverna Amerika). Počinje faza pojačanih, ciljanih atentata na istaknute hrvatske političke emigrante (tzv. državni terorizam) od strane agenata UDBA-e, koja sada nastoji potpuno eliminirati infrastrukturu HRB-a prije negoli oni uopće krenu prema granici SFRJ.

Masovne vježbe: Uvode se i institucionaliziraju redovite, masovne vježbe provjere spremnosti civilnog stanovništva pod znakovitim imenom “Ništa nas ne smije iznenaditi”. Ovaj naziv i sam koncept vježbe direktna su psihološka aluzija na paralizirajući šok iz ljeta 1972. godine.

Osnivanje specijalnih postrojbi: Konačno, dana 14. travnja 1978. godine, kao kruna reformi a u sklopu 282. bataljuna vojne policije, službeno se osniva prva usko specijalizirana protuteroristička vojna jedinica u SFR Jugoslaviji, nazvana odred “Kobre”. Njena specifična namjena bila je suprotstavljanje malim, ali visoko opasnim asimetričnim, diverzantsko-gerilskim taktikama koje je pionirski koristila upravo Bugojanska skupina.

Ova paranoična i preskupa sekuritizacija kompletnog jugoslavenskog društva u godinama koje su neposredno slijedile zapravo nije osigurala mir, već je, suprotno svojim ciljevima, samo dodatno i nepovratno produbila politički, etnički i ekonomski jaz između centralne autoritarne vlasti u Beogradu i nesrpskih republika, osobito Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Dugoročne reperkusije i eskalacija 1990-ih: Od Raduše do Domovinskog rata

Iako je Jugoslavija vojnički smrvila operaciju Feniks ’72, radikalna odmazda komunističkog režima nad nevinim stanovništvom Uskoplja, Bugojna, Rame, srednje Bosne, zapadne Hercegovine i zaleđa Dalmacije dugoročno je rezultirala neviđenim političkim i demografskim efektom bumeranga. Nastojanja UDBA-e da pukim terorom, batinama i oduzimanjem ljudskog dostojanstva izbriše svaku pomisao na podršku idejama Bugojanske skupine, paradoksalno su upravo tu potporu zacementirala u narodu.

Za razliku od službenih školskih i državnih komunističkih narativa u kojima su “Feniksovci” dekadama demonizirani i prikazivani isključivo kao krvoločni ustaški teroristi te ekstremisti sumnjivih intelektualnih i moralnih kapaciteta (što se potkrepljivalo plasiranjem propagandnih medijskih mitova, poput apsurdnih tvrdnji da su gerilci u ruksacima donijeli 75.000 metaka ili da su posjedovali sofisticirano oružje punjeno otrovom cijanidom), stvarna slika preživjela je u narodu. U sigurnosti doma i u strogoj tišini lokalnih “ustaških” obitelji, usmena predaja transformirala je ove gerilce u nedodirljive kultne nacionalne mučenike. Režimska represija nad tim stanovništvom iskovala je neprobojnu, tajnu, duboko anti-jugoslavensku i anti-srpsku potkulturu otpora. Kako Tonko Glavaš emotivno prisjeća o tim vremenima mraka: “Što su me više maltretirali i mučili, sve više sam razmišljao o tim našim momcima koji su se podigli protiv komunističke torture… tome mračnjaštvu u kojem smo živjeli nije trebalo puno da uništi čovjeka”.

Taj osjećaj povijesne nepravde i akumulirane patnje tinjao je dvadeset godina, predstavljajući socijalnu tempiranu bombu. Kada je početkom 1990-ih godina procesom disolucije SFRJ izbila velikosrpska agresija te uslijedio razorni Rat u Bosni i Hercegovini (pri čemu se JNA od navodno narodne vojske pretvorila u instrument beogradskog hegemonizma poslužujući naoružanje srpskim paravojnim snagama), upravo su regije koje je UDBA zlostavljala 1972. godine postale neustrašiva žarišta najvećeg i najtvrdokornijeg hrvatskog oružanog otpora.

Gradovi poput Uskoplja (Gornjeg Vakufa) transformirali su se u neosvojive utvrde hrvatskog naroda i, nažalost, postali poprišta najžešćih i najkrvavijih ranih sukoba na relaciji između Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije RBiH od 1993. godine pa do potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Memorija o Feniksovcima reinkarnirala se u novoj ratnoj stvarnosti: brojne vojne formacije bosanskohercegovačkih Hrvata spontano su i s ponosom nazivane imenima gerilaca iz 1972. godine. Osobito su se isticale elitne postrojbe HVO-a koje su ponijele ime Ludviga Pavlovića, posljednjeg mučenika Bugojanske skupine. Mitološki urbani konstrukti o “dvadesetom čovjeku” (priča koja je kružila desetljećima, insinuirajući da je uz 19 stradalih postojao i 20. neotkriveni sudionik operacije koji nastavlja borbu) te glorifikacija junaštva gerilaca opstali su u narodu daleko nakon propasti organizacijske strukture HRB-a. Ta usmena povijest kulminirala je u modernom, demokratskom dobu kroz rehabilitaciju pripadnika skupine i podizanje monumentalnih spomen-obilježja u brojnim hrvatskim gradovima u BiH, uključujući Posušje i sela u okolici Uskoplja.

Zaključak

Temeljita raščlamba povijesnih činjenica pokazuje da Operacija Feniks ’72, koju je maestralno ali fatalno orkestriralo Hrvatsko revolucionarno bratstvo, predstavlja duboko jedinstven i višedimenzionalan fenomen u turbulentnoj modernoj povijesti jugoistočne Europe. Iako je iz stroge vojne perspektive bila taktički beznačajna (gerila nije osvojila nijedan grad, niti je uspješno uspostavila trajno oslobođeni teritorij) te iako je bila neizbrisivo obilježena nizom doista katastrofalnih obavještajnih i operativnih pogrešaka njenih čelnika u Australiji, Bugojanska je skupina postigla ono nezamislivo: nanijela je težak i neizlječiv psihološki udarac dotad neprikosnovenoj aureoli jugoslavenske vojne nepobjedivosti.

Značenje turbulentnih i krvavih događaja s kraja lipnja i tijekom srpnja 1972. godine ne krije se isključivo u romantičnim pričama o naoružanim mladićima u ukradenom teretnom kamionu “Radenske”, niti samo u mistici noćne obnove prisege na zabačenom uskopskom groblju u Lužanima. Njezino istinsko i trajno povijesno težište leži u patološkoj, hipertrofiranoj reakciji socijalističke države – režima čije su redovne snage u srednjoj Bosni brojile nevjerojatnih 30.000 do zuba naoružanih pripadnika, a koji se zbog upada devetnaestorice ljudi pred vlastitim narodom osjećao krajnje egzistencijalno ugroženim.

Jugoslavenska autoritarna vlast obračunala se s prijetnjom Bugojanske skupine onako kako krhki, dubinski nesigurni autokratski režimi na marginama povijesti najčešće čine – eklatantnom, paničnom upotrebom neselektivnog, surovog institucionalnog državnog nasilja. Namjerna, hladnokrvna fizička eliminacija preostalih zarobljenih gerilaca izvan okvira Ženevskih konvencija i teško, sadističko zlostavljanje nedužnih civila (poput Tonka Glavaša, ucviljenih članova obitelji Buntić te stotina drugih s područja Uskoplja i Bugojna) postigli su cilj suprotan onom planiranom. Umjesto da ih gurne u zaborav kao propale teroriste, UDBA je od njih stvorila herojski, mučenički mit koji je ostao neraskidivo i duboko ukorijenjen u kolektivnoj nacionalnoj memoriji tamošnjih Hrvata.

Bolni, stvarni i simbolički ožiljci koje su godinama urezivali isljednici i dželati UDBA-e u memljivim zeničkim tamnicama dugoročno su, kao u nekom stravičnom društvenom eksperimentu, posijali neizmjeran gnjev i duboko ogorčenje na cjelokupnom prostoru od središnje Bosne do Jadrana. To teško suspregnuto ogorčenje i osjećaj nacionalne degradacije strpljivo je akumulirano, njegovano i tiho prenošeno s koljena na koljeno gotovo puna dva desetljeća. Naposljetku je eruptiralo početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća, transformiravši se iz povijesnog mita u nezaustavljivu političku i vojnu stvarnost, postavši tako jednim od ključnih ideoloških, vojnih i emocionalnih pokretača u nepovratnom i krvavom rušenju same te Jugoslavije tijekom vihora ratova koji su uslijedili na zapadnom Balkanu.

Spomenik Feniks skupini u Posušju je podigla općina Posušje u suradnji s hrvatskim iseljenicima iz Australije 2014. godine. Spomenik je smješten na Trgu Ivana Pavla II. i sastoji se od 19 kocki. U okviru dvije kocke su reljefi Petra Bakule i Filipa Bešlića, Posušana koji su bili djelom ove skupine, dok su imena ostalih pripadnika Bugojanske skupine ispisana na zidu.

Dražen Jurmanović

• 
  Nevidljivi branitelji: Sustav ih je zaboravio
  Dok Hrvatska obilježava 35. obljetnicu svoje samostalnosti, šibensko-kninska podružnica udruge Prvi hrvatski redarstvenik otkrila je poraznu statistiku koja baca sjenu na svečano ozračje. Čak 44.500… Pročitaj više: Nevidljivi branitelji: Sustav ih je zaboravio
• 
  Papa Lav XIV. iz Vatikana poručio: “Euharistija je snažan protuotrov za podjele koje razaraju naš svijet”
  VATIKAN – Tijekom redovite opće audijencije održane u bazilici Svetog Petra, papa Lav XIV. obratio se tisućama okupljenih hodočasnika iz cijeloga svijeta. Središnja tema njegove… Pročitaj više: Papa Lav XIV. iz Vatikana poručio: “Euharistija je snažan protuotrov za podjele koje razaraju naš svijet”
• 
  Operacija Feniks ’72 i slom Bugojanske skupine
  Godine 1972., samo devetnaestorica naoružanih ljudi uspjela su paralizirati sigurnosni aparat cijele jedne države. Njihova gerilska operacija, u obavještajnim arhivima zapamćena kao Akcija Feniks ’72,… Pročitaj više: Operacija Feniks ’72 i slom Bugojanske skupine
• 
  Plamen u noći i glas u pustinji: Tko je doista bio Ivan Krstitelj i zašto ga Hrvati toliko slave?
  Tko je zapravo bio Ivan Krstitelj i zašto njegov spomendan, u narodu poznat kao Ivanje, i danas toliko svečano slavimo diljem Hrvatske? Otkrijte duboke tajne… Pročitaj više: Plamen u noći i glas u pustinji: Tko je doista bio Ivan Krstitelj i zašto ga Hrvati toliko slave?
• 
  Ulovite priliku: Državne nekretnine daju u desetogodišnji zakup 25 atraktivnih prostora i garaža
  Tvrtka Državne nekretnine objavila je šesti ovogodišnji natječaj kojim se u desetogodišnji zakup daje ukupno 25 poslovnih prostora i garaža u 11 hrvatskih gradova, a… Pročitaj više: Ulovite priliku: Državne nekretnine daju u desetogodišnji zakup 25 atraktivnih prostora i garaža
• 
  Krvava opsada Krupe: Junački pad 28 branitelja
  Godine 1565., zastrašujući osmanski vojni stroj obrušio se na maleno pogranično uporište u Pounju, a opsada Krupe postala je jedan od najdramatičnijih primjera asimetričnog ratovanja… Pročitaj više: Krvava opsada Krupe: Junački pad 28 branitelja
• 
  Građani u dva sata otkrili muškarca koji je vrijeđao Domovinski rat, poslana prijava DORH-u
  Nakon što je u javnost dospio snimak s proslave u šumi Brezovica, podnesena je kaznena prijava protiv muškarca koji je pred televizijskim kamerama grubo vrijeđao… Pročitaj više: Građani u dva sata otkrili muškarca koji je vrijeđao Domovinski rat, poslana prijava DORH-u
• 
  Od milijunske gospodarske zone do punih vrtića: Ovako se gradi budućnost Magadenovca!
  Općina Magadenovac slavi dan općine uz fokus na kapitalne projekte. Gradi se gospodarska zona za privlačenje novih investicija. Svečanom sjednicom Općinskog vijeća obilježen je Dan… Pročitaj više: Od milijunske gospodarske zone do punih vrtića: Ovako se gradi budućnost Magadenovca!
• 
  U Batini otkriveno spomen-obilježje hrabrim pripadnicima Samostalne uskočke satnije
  Danas je u Batini svečano otkriveno spomen-obilježje herojima operacije Batinski most, podsjećajući na nevjerojatnu hrabrost i žrtvu pripadnika Samostalne uskočke satnije tijekom najtežih dana Domovinskog… Pročitaj više: U Batini otkriveno spomen-obilježje hrabrim pripadnicima Samostalne uskočke satnije
• 
  Na današnji dan 1992. godine poginuo je brigadir Ivan Rebrina
  Na današnji dan prisjećamo se heroja Domovinskog rata, a u tekstu donosimo priču o tome tko je bio Ivan Rebrina i kako je izgledala herojska… Pročitaj više: Na današnji dan 1992. godine poginuo je brigadir Ivan Rebrina