U Vinkovcima, u novootvorenom Domu hrvatskih branitelja, održan je okrugli stol posvećen ženama – ratnim vojnim invalidima Domovinskog rata. Bila je to dirljiva, sadržajno bogata i emotivna prigoda u kojoj su se prošlost, sadašnjost i budućnost hrvatske slobode spojile u jedno snažno, iskreno i ljudsko svjedočanstvo.
Organizator ovog događaja bila je HVIDR-a Vinkovci, a okruglom stolu nazočile su tri žene koje nisu samo svjedokinje vremena, nego i junakinje stvaranja hrvatske države: Boriška Mašić, Silvana Kokot i Violeta Grdić – Eta. One su, svaka na svoj način, otvoreno i dirljivo progovorile o položaju braniteljica, ali i o tišini koja je desetljećima pratila njihovu žrtvu.
“Dok nas još ima” – snaga okupljanja i sjećanja
U iskrenom i toplom ozračju, dvorana novootvorenog Doma hrvatskih branitelja bila je prepuna ljudi koji su željeli čuti istinu – onu koju su pisale žene u ratu, tiho, hrabro i samozatajno. Sam naziv susreta – “Braniteljice – ratni vojni invalidi Domovinskog rata” – bio je uvod u dugo čekanu istinu o ulozi žena u obrani Hrvatske.
Sudionice su otvoreno govorile o tome kako je tek nakon gotovo trideset godina došlo vrijeme da se o ženama braniteljicama počne javno govoriti. “Zašto se šutjelo toliko dugo?”, zapitale su se. Nije to bila sramota – nego život. Djeca, škole, kućanske brige, svakodnevica. I sada, kad su im djeca odrasla, mogu napokon progovoriti i o sebi.
Program je zaokružen glazbenom izvedbom profesorice Petre Marković iz Glazbene škole Vinkovci, a sve je završilo u atmosferi prijateljstva, zagrljaja i suza – onih koje nisu bile tužne, nego pune zahvalnosti. Bile su to suze koje svjedoče kako je, unatoč boli, život pobijedio.
Dirljiva zahvala braniteljicama i vizija budućnosti
U ime lokalne zajednice, okupljenima se obratio i zamjenik vinkovačkog gradonačelnika Josip Rimac. Njegov govor bio je više od službene zahvale – bio je to iskren poklon braniteljicama.
„Kada ste vi, drage žene, stale rame uz rame sa svojom braćom po oružju i borile se za svaki pedalj ove zemlje. Želim posebno pohvaliti i vašu žrtvu, koja je možda bila i teža od muške. Možda ste imale manje oružja u rukama, ali ste imale kuću, obitelj, djecu – i sve ste to držale na okupu dok su drugi ratovali.
Danas vam mogu reći – hvala vam. Zajedno sa svojim kolegama, svojom braćom po oružju, omogućili ste da mi danas, kao slobodni ljudi, odgajamo nove generacije koje mogu živjeti u miru. Možemo slobodno i ponosno stati pod hrvatski barjak jer imamo svoju domovinu, svoj identitet i svoju slobodu. I da vas nije bilo – danas ne bismo imali ništa od toga. Hvala vam!“, poručio je Rimac, podsjećajući kako je upravo njihova žrtva temelj današnje slobodne Hrvatske.
Nije izostala ni zahvala Ministarstvu hrvatskih branitelja i ministru Tomi Medvedu, za kojeg su okupljene žene istaknule kako je “čovjek koji zna i osjeća, jer je i sam bio tu“. Upravo ta empatija i iskustvo, kako je istaknuto, ključ su boljeg položaja branitelja u društvu.
Susret nije bio samo sjećanje – bio je i prikaz stvaralačke snage žena koje su i nakon rata nastavile doprinositi zajednici. Članice udruga „Hrvatska žena Vinkovci“ i „Vrijedne ruke“ izložile su ručne radove i haljine s hrvatskim povijesnim motivima – crveno-bijelom šahovnicom, simbolom ponosa i identiteta.
Jedna od posebno dojmljivih priča bila je i prezentacija humanitarnog projekta „Stan u Zagrebu“ – mjesta gdje obitelji djece oboljele od karcinoma mogu boraviti za vrijeme liječenja u glavnom gradu.
Glas Boriške Mašić na okruglom stolu probio se poput zrake sunca kroz oblake – snažan, emotivan i duboko iskren. Govor umirovljene dočasnice Hrvatske vojske i ratne veteranke s 80-postotnim tjelesnim oštećenjem dirnuo je srca svih prisutnih. Bila je to priča o boli, ljubavi, ratu i ženskoj snazi – o borbi ne samo za domovinu, nego i za vlastiti identitet, oporavak i život nakon rata.
“Pozdravljam vas sve i jako mi je drago što ste danas došli da čujete i žensku priču – nastavak onoga što smo prošli zajedno”, započela je Boriška Mašić, žena čiji je život bio satkan od neuobičajenih izbora, hrabrih odluka i neugasive životne volje.
Rođena u Bosanskoj Posavini, u obitelji koja je tri generacije čekala kćer, ponosno nosi ime Boriška. Kao djevojčica se s roditeljima preselila u Vinkovce – grad koji je, kako sama kaže, zauvijek osvojio njezino srce. Odrasla kao jedina djevojka među mnoštvom braće i rođaka, u igri koja je uvijek mirisala na avanturu, blato i ogrebotine, Goriška je odmalena naučila da život ne bira po spolu, nego po hrabrosti.
Završila je građevinsku školu i radila među muškarcima na gradilištu, ali istovremeno je vodila butik visoke mode. “Do podne na gradilištu sa šljemom i bakandžama, a popodne u štiklama i čipki” – sa smiješkom se prisjeća te dvije strane svoje mladosti, između betona i svile.
No, dolaskom rata, sve se stubokom mijenja. “Svi su se moji uključili… pa kako da ja ne idem?“, kazala je. Unatoč protivljenju majke i zabrinutosti prijatelja, Boriška se odlučila boriti. Iskusna lovkinja, s najboljom optikom u tadašnjoj Slavoniji, lukavo je ucijenila načelnika policije – oružje u zamjenu za mjesto u obrani domovine. Tako je, po svoj prilici, postala prva žena-policajka u uniformi na prvoj crti.
Sudbina ju nije štedjela. Čuvala je vinkovačku bolnicu pod granatama, a potom i sama završila ranjena, s gelerima u mozgu i teškom amnezijom. “Zaboravila sam sve, ali ne i čitati”, rekla je s tišinom u glasu. Ponovno je učila hodati, govoriti, misliti. Nije se predala – nije znala kako.
“Zovem se uspjeh – barem iz moje perspektive”, kazala je, podsjećajući koliko se svaki njezin korak gradio na boli i odlučnosti. Najveći oslonac bio joj je brat, koji ju je nosio, liječio i pratio na svakom koraku. No, rat je na koncu slomio i njezinu majku – od tuge, tiho i bez riječi.
Usprkos lošim prognozama liječnika, odlučila je roditi dijete. I uspjela. Danas je majka odraslog sina, kojem je – kako priznaje – prenijela svu svoju ljubav, znanje i vrijednosti, kao da je svaki dan mogao biti posljednji. “Svaku večer smo gledali zvijezde i pričali – da zna ako me sutra ne bude.”
I dalje živi s invaliditetom, ali živi punim srcem. “Moj brat i moj sin – moje stijene. Moja snaha – sestra koju nikad nisam imala.” Iz tih riječi izvire ono najvažnije – Boriška nije ratnica samo na bojištu, nego i u svakodnevnom životu, u obitelji, u borbi s boli i sjećanjima.
Kaže da nije birala svoj put – “život ti ga jednostavno stavi pred tebe i ti ideš”. A Boriška je išla – uvijek naprijed, i nikada sama. Jer kako kaže, “dok imam ljude, neću dirati semafore po gradu!” – uz smijeh je završila svoje izlaganje, ostavivši za sobom tišinu prožetu poštovanjem.
Posebnu je pažnju prisutnih izazvala osobna priča Violete Grdić, poznate i kao Eta – žene, majke, Vukovarke, hrvatske braniteljice i umirovljene dočasnice Hrvatske vojske. Njezin istup nije bio samo svjedočanstvo o ratnim godinama, nego i podsjetnik na snagu, odlučnost i žrtvu žena u Domovinskom ratu.
“Zovem se Violeta Grdić, među prijateljima poznata kao Eta. Rođena sam i živim u Vukovaru”, započela je svoje izlaganje, bez patetike, ali s dubokom emocionalnom snagom koja je brzo zavladala prostorijom.
Ratni put Violete Grdić započinje 1991. godine, odmah nakon tragedije u Borovu Selu. Bez oklijevanja, uključila se u obranu Borova naselja i ostala u Vukovaru do samog njegovog pada. Ne želeći ponavljati već ispričane priče o obrani grada, fokusirala se na vlastiti proboj – desetodnevnu kalvariju kroz pakao, bez hrane i vode, s ranom na nozi i u društvu još dvojice suboraca, pripadnika Tigrova, također ranjenih.
“Drugi dan proboja bila sam ranjena, ali nisam stala. Osam dana sam hodala s ranom, jer nismo imali izbora”, rekla je, ističući neljudske uvjete u kojima su preživljavali – jedući šećernu i stočnu repu, kukce, bobice iz šume, ali bez kapi vode.
U dramatičnom tonu opisala je prelazak rijeke Vuke, pomaganje suborcu koji nije znao plivati, skrivanje u vikendicama, strah od zarobljavanja, pljačke i silovanja. I naposljetku – bijeg kroz kukuruze do Vinkovaca, gdje su ih dočekali prvi ljudi dobre volje.
“Doktorica Marija Švagelj nas je pregledala, a meni je odmah rekla da moram na operaciju. No ja sam tada bila samohrana majka – kći i majku nisam vidjela više od tri mjeseca”, prisjetila se s knedlom u grlu. Odbila je operaciju, želeći najprije vidjeti svoje. Od Kutine do Velike Gorice, nizale su se improvizacije, previjanja, obećanja da će se javiti liječnicima – sve dok nije završila na hitnoj operaciji žuči, izazvanoj padom tijekom proboja.
Najteže su joj, kaže, bile emocije – trenuci kad je napokon ugledala svoju kćer, tada prvašicu, i majku: “Kad su me posjetili u bolnici, svi smo plakali – i mi, i ljudi u čekaonici.“
Nakon niza operacija i dugog oporavka, nije mogla više izdržati mir kućnog života. Vratila se u sustav – vojarna u Rakitju postala je njezin novi dom. Majka i kći bile su još u barakama, ali su se borile da budu što bliže. Nastavila je raditi, postavši pripadnica 5. gardijske brigade – Sokolovi, sudjelujući u terenima na zadarskom zaleđu i u Uskoplju.
“Radila sam kao stožerni dočasnik u izvidničkoj satniji. No zdravlje mi se pogoršalo. Jednog dana jednostavno sam pala“, rekla je, prešavši iz aktivne službe u invalidsku mirovinu krajem 1999. godine.
Danas, Violeta Grdić – Eta – nosi svoje ožiljke s dostojanstvom, ali i s gorčinom: “Nije lako biti braniteljica.” Riječi su to koje nisu samo njezine – one odražavaju sudbinu mnogih žena koje su u rat ušle ne tražeći ništa, a izašle iz njega sa svime izgubljenim, osim ponosa.
Njezino svjedočanstvo ostaje podsjetnik na tihe heroine Domovinskog rata – žene koje su rat preživjele, ali ga nikada nisu prestale nositi u sebi.
Priča Silvane Kokot, je svjedočanstvo onih koji su preživjeli pakao, ali nikada nisu izgubili ponos. Bila je djevojka od svega 20 godina kada je odlučila – ne bježati, nego ostati.
„Ja idem u rat“, rekla je majci onog dana kad je stigla vijest iz Borova Sela. S televizijskih ekrana odjekivali su pucnjevi i šok – Vukovar je gorio, a hrvatski redarstvenici su ginuli. Majka je zanijemila: „Muškarci bježe, a ti ćeš ostati? Jesi li ti normalna?“ No Silvana je već tada znala da ne traži dopuštenje. „Punoljetna sam, mogu odlučivati sama o sebi.“ Bila je mlada, tvrdoglava i odrješita – baš onakva kakva je obrani grada trebala.
Preko puta njezine zgrade nalazio se glavni štab. Bez mnogo razmišljanja, otišla je ravno Tomislavu Merčepu i prijavila se. I nije bila sama – s njom je došla i prijateljica. No, dok su razgovarale s njim, stražar je već tražio nju po imenu. Ispred vrata, njezina majka u kućnoj haljini i papučama, poput prizora iz drame i komedije istovremeno. „Samo su joj vikleri falili na glavi“, prisjeća se Silvana s osmijehom koji krije suze. „Natezale smo se, a Tomislav Merčep je samo rekao: ‘Ma pustite je, gospođo, pazit ćemo mi na nju.’“
Prije nego je krenula na prve linije, prošla je tečaj prve pomoći koji je organizirao doktor Njavro. Bila je u sanitetu, a zatim i kao volonter u skladištu i podjeli hrane u mjesnoj zajednici. Ali to joj nije bilo dovoljno. Osjećala je da može više. „To je moj grad, ne dozvoljavam da me netko istjera.“
I onda je došao poziv koji se ne odbija. Dugan Samuraj – poznato lice iz obrane grada – došao je i rekao: „Mala, obuci se, ideš na položaj.“ Nije trebao dvaput reći. Silvana je zasjala – osjećaj ponosa, pripadnosti, borbe. Dodijeljena je položaju kod šumara, pred sam ulaz u Adicu i Lužac. Bila je jedina žena među braniteljima, ali ne i jedina hrabra. Dečki su je, kako kaže, štitili kao sestru. „Pazili su na mene koliko god su mogli.“
A onda je stigla vijest koja je mogla slomiti i najjače. Granata je pogodila stan njezine majke. Ostala je bez noge. Nije se znalo hoće li preživjeti. Silvani se srušio svijet, ali nije klonula. „Tu je u meni proradio inat. Bez traženja zvijezda. Bila sam još srčanija, jača, snažnija.“
Majku su evakuirali s konvojem Liječnika bez granica, a Silvana i otac danima nisu znali gdje je. No u srcu je nosila sigurnost: „Znala sam da je u Zagrebu, osjećala sam.“
Silvana Kokot bila je bolničarka, ratnica, kći, sestra i simbol otpora. Nije se skrivala iza godina, spola ni straha. Dok su mnogi birali bijeg, ona je birala obranu. Dok su mnogi plakali, ona je previjala rane. I dok su mnogi šutjeli, ona je danas odlučila govoriti – da istina ne umre, da heroji ne budu zaboravljeni
Osijek domaćin 7. godišnjeg susreta hrvatskih braniteljica: “Snaga žene u Domovinskom ratu ne smije biti zaboravljena”
Jadranka Ban, predsjednica Udruge braniteljica Osječko-baranjske županije, u svom obraćanju istaknula je važnost ovakvih događanja koji, kako je rekla, “ne samo da čuvaju istinu o Domovinskom ratu, nego i osnažuju zajedništvo među braniteljicama diljem zemlje”.
Tom je prigodom Jadranka Ban najavila i 7. po redu godišnji susret hrvatskih braniteljica koji će se ove godine održati upravo u Osijeku, i to 7. lipnja. Riječ je o okupljanju koje već tradicionalno pruža priliku za razmjenu iskustava, prisjećanje na ratne dane, ali i slavljenje života, zajedništva i snage žene hrvatske braniteljice.
„Pozivam sve naše suborkinje, prijateljice i sve koji poštuju žrtvu hrvatske žene u Domovinskom ratu da nam se pridruže u Osijeku. To je dan kada ne slavimo rat, nego hrabrost, požrtvovnost i ljubav prema Domovini“, poručila je Ban.
Očekuje se dolazak braniteljica iz svih dijelova Hrvatske i BiH, a domaćini iz Osječko-baranjske županije pripremaju i prigodan program kojim će odati počast ženama koje su stajale rame uz rame s muškarcima u najtežim trenucima novije hrvatske povijesti.
Okrugli stol završio je dugim pljeskom, ali i suzama – jer priče poput Boriške, Violete i Silvane nisu samo priče jedne žene. To su priče tisuće onih čiji su životi oblikovani u ratu, ali preživjeli – zbog ljubavi, zajedništva i nevjerojatne volje. U njoj je utkana povijest, hrabrost i duša Hrvatske.
