Prije više od jednog stoljeća, 5. prosinca 1918. godine, Zagreb je postao poprište jednog od najtragičnijih događaja u hrvatskoj povijesti. Masakr na Jelačićevom trgu, u kojem su stradali hrvatski vojnici i civili, ostavio je duboke posljedice u kolektivnoj svijesti hrvatskog naroda, a njegova povijesna interpretacija i dalje izaziva podijeljena mišljenja.
Pozadina događaja
Hrvatski narod se 1918. godine zatekao nespreman u procesu stvaranja nove države. Nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije, 1. prosinca 1918. srpski regent Aleksandar proglasio je ujedinjenje Slovenaca, Hrvata i Srba u novu državu pod dinastijom Karađorđević. Ta odluka nije bila plod općenacionalnog konsenzusa; štoviše, mnogi politički akteri smatrali su je protuustavnom i nametnutom, bez pristanka hrvatskog naroda.
Zapljena pravaškog lista Hrvatska 3. prosinca te zabrana daljnjeg izlaženja tog glasila bili su samo neki od znakova represije nad onima koji su se protivili novom poretku. Među njima su bili i pripadnici Hrvatske pučke seljačke stranke Stjepana Radića, koja je smatrala da je čin ujedinjenja poništio suverenitet hrvatskog naroda.
Masakr na Jelačićevom trgu
Dana 5. prosinca, vojnici 25. i 53. pukovnije, koji su se tek vratili iz Prvog svjetskog rata, okupili su se na Jelačićevom trgu kako bi prosvjedovali protiv ujedinjenja i zahtijevali uspostavu Republike. Prosvjed je završio krvoprolićem kada su naoružani mornari, postavljeni na krovove okolnih zgrada po zapovijedi tadašnjeg šefa policije Grge Angjelinovića, otvorili vatru iz strojnica na nenaoružane prosvjednike i prolaznike.
Prema službenom izvješću, ubijeno je 14 osoba, od kojih 9 vojnika, dok je ranjeno njih 17.
Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sent Martoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.
Taj tragični događaj izazvao je šok i ogorčenje među građanima Zagreba, ali se o njemu nije smjelo javno govoriti zbog represivnih mjera novog režima.
Politički kontekst
Hrvatski politički čimbenici bili su podijeljeni. Prvaci Starčevićeve stranke prava, poput dr. Ante Pavelića st., podržali su ujedinjenje sa Srbijom, smatrajući ga jedinim izlazom iz kaotične situacije nastale nakon raspada Austro-Ugarske. “Mi Hrvati, došavši u Beograd smo pred dilemom, ili da prihvatimo samostalnu hrvatsku republiku, koja bi obuhvaćala samo 4 županije oko Zagreba, ili da prionemo uz Srbiju”, rekao je Pavelić.
Drugi, poput Stjepana Radića i Hrvatske pučke seljačke stranke, žestoko su se protivili ujedinjenju, smatrajući ga nametnutim i štetnim za hrvatske nacionalne interese.
Zaboravljena tragedija
Masakr na Jelačićevom trgu ostao je neobilježen u javnom prostoru Zagreba sve do danas. Iako se radilo o ključnom događaju koji je simbolizirao nezadovoljstvo dijela hrvatskog naroda prema novoj državi, povijest ga je gurnula u zaborav. Ubojstva prosvjednika, među kojima su mnogi bili heroji Prvog svjetskog rata, trebala bi nas podsjetiti na nužnost kritičkog promišljanja povijesti i otvorenog dijaloga o kontroverznim događajima iz naše prošlosti.
Zaključak
Krvavi 5. prosinac 1918. godine podsjeća nas na cijenu političkih odluka donesenih bez šireg konsenzusa naroda. Taj dan ostaje kao upozorenje o opasnostima nametanja rješenja koja zanemaruju volju građana. Naša je odgovornost da čuvamo uspomenu na žrtve i da učimo iz povijesnih pogrešaka kako bismo izgradili bolje sutra.
