Za nas rat još nije gotov jer ne znamo gdje su naši sinovi, braća i očevi
U zajedništvu i molitvi na tužnu, 31. obljetnicu okupacije, okupio se veliki broj obitelji poginulih i nestalih mještana, branitelja, lokalnih i županijskih dužnosnika, suboraca te braniteljskih udruga proistekli iz Domovinskog rata, kako bi odali dužno poštovanje i počast za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile u obrani Ernestinova.
Na dan 20.11.2020., prije 31. godinu, Ernestinovo je okupirano, mještani su protjerani iz svojih domova, mnogi domovi su bili razoreni, opustošeni, spaljeni.
Ispred masovne grobnice, kao i na spomen-obilježju poginulima i nestalima braniteljima i mještanima Ernestinova u središtu sela, u Parku skulptura, brojne su delegacije, uz obitelji poginulih i nestalih u Domovinskom ratu i suborce, odale počast žrtvama paljenjem svijeća i polaganjem vijenaca.
U Ernestinovu za vrijeme Domovinskog rata poginula je 41 osoba, među njima su hrvatski branitelji, civili, djeca, nažalost i nerođena djeca, a još uvijek traga za šest nestalih osoba.
Današnji dan, 20. studeni je na ovom području južne obrane grada Osijeka, bio jedan od najtežih tijekom Domovinskog rata. Pad Ernestinova i Seleša, Laslovo je ostalo u okruženju, nastavljena je borba za Antunovac, a civili su izašli iz Ivanovca. Uspjeli smo tada zadržati položaje u Antunovcu i Ivanovcu, a nažalost, u Ernestinovu je poginulo daleko najviše hrvatskih branitelja u jednom danu te ih je mnogo i ranjeno. Padom Vukovara znali smo da nam predstoje teški dani, međutim uspjeli smo obraniti Osijek, što je bio ključ, no uz veliki broj stradalih koji su prije 31 godinu ostavili svoje živote za slobodu Hrvatske. Zaboraviti nećemo nikada, kao ni oprostiti u ovom trenutku jer nitko od krvnika oprost nije niti tražio, kao što nisu iskazali žaljenje za sve ono učinjeno 90-ih godina. Također, još uvijek nije rješeno pitanje 1821 nestalog za koje odgovorni točno znaju gdje su njihovi posmrtni ostaci, kao i pitanje ratnih zločinaca koji slobodno šetaju, a koji su počinili strahovite ratne zločine. Tek kad to bude riješeno možemo razgovarati o oprostu, pomirenju i daljnjem suživotu sa srpskim narodom i stanovnicima koji ovu državu vide kao svoju te su je spremni poštovati
Ivan Anušić, Osječko-baranjski župan
Nakon sloma obrane grada Vukovara, 18. studenog, Srpski agresor imao je na umu munjevito napredovanje prema Osijeku, te njegovo zauzimanje. Tako da je agresor, 20. studenog 1991. godine, krenuo na mjesta oko Osijeka. Cilj je zasigurno bio da se sva sela oko Osijeka okupiraju, a Osijek dovedu u okruženje. i uz iskustvo s vukovarskog ratišta, unište i okupiraju.
Tako su na današnji dan krenuli na Ernestinovo, koje je branilo 100 Ernestinovčana i tridesetak policajaca.
Srpski agresor je u rano jutro, prije pet sati 20. studenoga 1991., iz svih okolnih uporišta počeo žestok napad na obranu Ernestinova, koji su do posljednjeg daha branili svoje mjesto.
Sva se sila svalila tog dana na nas – od avioraketiranja do raketiranja višecijevnim bacačima i granatama, iz svih topničkih kalibara i oklopnih vozila, a sve to uz napada pješaštva. Na naše je mjesto krenulo 11 oklopnih vozila i doista se nismo imali čime obraniti. Dodatno je braniteljima otežavalo to što je mjesto bilo naseljeno pa smo već oko podneva počeli izvlačiti ljude iz južnog dijela sela prema Osijeku. Doista je bilo teško gledati kako borac u jednoj ruci drži pušku, a u drugoj starijeg sumještanina, ženu ili dijete… Taj dan i sutradan poginulo je 27, ljudi što civila što branitelja. Sveukupno je u Ernestinovu poginula 41 osoba. Još uvijek tragamo za šest ljudi i to nas dandanas tišti.
Zvonko Milas – tadašnji zapovjednik obrane Ernestinova ( iz Glasa Slavonije 21. 11.2012. god. )

Poslije zauzimanja Ernestinova, do Osijeka na cesti Vinkovci – Osijek, stajala je obrana hrvatskih branitelja ispred sela Antunovac, a s zapadne strane Ivanovac. . Put prema Osijeku treba se munjevitom akcijom, Arkanovih tigrova, Šešeljevih dobrovoljaca, J(N)A i ostalih dobrovoljačkih postrojbi, očistiti, ali, dobro konsolidirana obrana Antunovca i Ivanovca zaustavio je prodor agresora. Vrlo bitna obrana je bila u selu Ivanovcu, pošto, da su agresori ušli u Ivanovac, Osijek bi doživio sudbinu Vukovara.
Zagrebačka 101. brigada preuzima liniju obrane prema Ivanovcu i Čepinu, a čepinska bojna HOS-a odbija zapovijed o povlačenju radi odmora. Nakon nekoliko dana Zagrepčani se povlače, a jedini preostali branitelji bili su Čepinčani, kojima je bio zapovijeđen odmor. Da su izvršili zapovijed, velikosrpskim bi se agresorima u potpunosti oslobodio koridor za preuzimanje prometnice Osijek-Đakovo, a u njihove bi ruke tada pao Ivanovac, Čepin i sela u blizini. Time bi se olakšalo daljnje napredovanje za potpuno opkoljavanje grada Osijeka.
Danima kasnije, Osijekom je kružila priča da su Ivanovac i Čepin potpuno prazni, a to je u mještane Osijeka unosilo dodatni nemir i paniku te su se pojedini zapovjednici pripremali za
napuštanje grada. Činjenica je da u Ivanovcu i Čepinu nije bilo civila, ali hrabrih hrvatskih branitelja nije nedostajalo. U to je vrijeme bilo više pokušaja srpskih agresora za ulazak u Ivanovac, ali uvijek im je bio pripremljen doček paljbom topa Debele Berte, koja je bila često u upotrebi. Hrvatski su branitelji uvijek točno znali kada je dolazila nova skupina Srba, budući da su to redovito oglasili novom minobacačkom paljbom po položajima branitelja ili po selu.- Osijek u Domovinskom ratu Ana Mihaljević.
Već prvog dana agresorskog pokušaja osvajanja Ivanovca, poginuli su : Josip Milas, Tihomir Čudnić, Zoran Slivonja i Josip Ribić. Budući da Srbi nisu mogli osvojiti selo, ono je svakodnevno bilo meta četničkih granata pa i tijekom noći. Mnoge su kuće stradale, a stradala je i župna crkva svete Rozalije. Toranj crkve danomice je bio gađan, a napokon je pogođen u veljači 1992. godine.
Nakon toga, crkvu je pogodilo šezdesetak projektila većeg i manjeg kalibra.
Hrvatska je vojska, u Ivanovcu bila je smještena po kućama koju su mještani morali napustiti u evakuaciji 20.11.1991., a vojsku su činile našička, zagrebačka 101. i osječka 130. brigada. Hrvatski branitelji bili su smješteni uglavnom u obiteljskim kućama, što je bilo jako riskantno iz razloga što kuće nisu bile predviđene za skloništa od ratnih razaranja. Zbog pete kolone, koja je odavala agresorima položaje i skrovišta u kojima branitelji odmaraju, hrvatski branitelji su često morali mijenjati svoje položaje, a to su činili premještajući se iz jedne kuće u drugu, s ciljem zavaravanja protivnika.
Poslije okupacija Ernestinovo, Laslovo je ostalo u trodnevnom okruženju. Nakon što je poginulo deset branitelja, bez hrane, streljiva i lijekova za brojne ranjenike zapovjedništvo obrane sela donijelo je najtežu odluku – napuštanje sela i proboj do slobodnog Ivanovca.
Program obilježavanja počinje u petak, 23. studenoga, u 16.30 sati paljenjem 48 svijeća u Parku hrvatskih branitelja, u sjećanje na 48 laslovačkih stradalnika, a nastavlja se 24. studenoga, kad će se na grobljima u Osijeku, Čepinskim Martincima, Ernestinovu i Laslovu, na grobovima sedamdeset i sedam branitelja Laslova položiti cvijeće i zapaliti svijeće. Potom će u 12 sati u Parku hrvatskih branitelja, kod spomen- obilježja, položiti vijence i zapaliti svijeće.