Zločin u Širokoj Kuli iz 1991. godine jezivi je podsjetnik na patnju civila. Saznajte istinu o masakru i žrtvama koje Hrvatska nikada ne smije zaboraviti.
Ratni zločin počinjen u mirnom ličkom naselju Široka Kula sredinom listopada 1991. godine nije bio tek usputni incident u vihoru oružanog sukoba, niti se može svesti pod hladni i bezlični termin ratne kolateralne štete. On predstavlja jedan od najokrutnijih, najbrutalnijih i najsustavnijih primjera etničkog čišćenja civilnog stanovništva tijekom Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj. S obzirom na samu prirodu egzekucija – koje su uključivale srednjovjekovne metode poput spaljivanja živih ljudi, hladnokrvne egzekucije u potiljak, masovna ubojstva djece i bespomoćnih staraca te naknadno, gotovo ritualno bacanje njihovih posmrtnih ostataka u tamne krške jame bezdanke – ovaj događaj jasno i nedvojbeno ukazuje na duboko ukorijenjenu genocidnu namjeru lokalnih srpskih paravojnih formacija i njihovih političkih te vojnih zapovjednih struktura.
Kao novinar koji godinama svjedoči patnjama i borbi našeg naroda za istinu, teško je i danas, desetljećima nakon ovih stravičnih događaja, pronaći prave riječi kojima bi se opisala sva dubina ljudskog zla koja se sručila na nedužne civile. Ovdje nije bila riječ o borbi dviju vojski. Ovdje je bila riječ o pomno isplaniranom istrjebljenju. Široka Kula, naselje smješteno u srcu Ličko-senjske županije, samo 11 kilometara sjeveroistočno od Gospića i jedva tri kilometra od Ličkog Osika, prije izbijanja oružane velikosrpske agresije bilo je dom mješovitom stanovništvu. Početkom devedesetih godina dvadesetog stoljeća selo je brojalo između 536 i 550 stanovnika. Većinu u tom pitomom ličkom kraju činilo je srpsko stanovništvo, dok su Hrvati, živeći na svojim stoljetnim ognjištima, činili približno trećinu ukupnog broja žitelja. Upravo ta trećina postala je trn u oku onima koji su sanjali granice koje nikada nisu bile niti će biti njihove.
Strateška važnost i mračna vizija etnički čistog teritorija
Geostrateška važnost šireg gospićkog područja bila je od presudnog značaja u prvim mjesecima obrane Republike Hrvatske. To je područje proizlazilo iz svoje uloge kao ključne komunikacijske točke koja vitalno povezuje sjever i jug naše domovine. Presjeći Hrvatsku na tom dijelu značilo bi slomiti njezinu kralježnicu. U tom su kontekstu Široka Kula i okolna naselja predstavljali stratešku dubinu za snage takozvane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i lokalne srpske pobunjenike, čiji je ultimativni cilj bio uspostaviti punu i neometanu kontrolu nad cijelom Likom.
Prisutnost hrvatske manjine u selima koja su pobunjeni Srbi smatrali isključivo svojim “vekovnim” teritorijem, percipirana je od strane vojnog i političkog vrha u Kninu i Beogradu kao izravna sigurnosna prijetnja. Hrvati u Širokoj Kuli bili su prepreka teritorijalnoj homogenizaciji te monstruozne, samoproglašene Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajina. Proces eliminacije hrvatskog stanovništva nije bio stihijski; on je izveden s predumišljajem, hladnokrvno, koristeći se najnižim taktikama obmane kako bi se nevine žrtve lakše grupirale, izolirale i likvidirale bez ikakve mogućnosti otpora.
Trinaesti listopad: Dan kada je pakao progutao nevine
Glavni i najsmrtonosniji val ubojstava započeo je u nedjelju, 13. listopada 1991. godine. Taj jesenski dan ostat će trajno upisan crnim slovima u hrvatsku povijest. U poslijepodnevnim satima, naoružani lokalni Srbi, pretežito pripadnici zloglasne milicije SAO Krajine, u narodu poznati kao “Martićevci”, te snaga Teritorijalne obrane, obišli su preostale hrvatske kuće u selu. Dojučerašnji susjedi postali su krvnici. Zapovjedili su hrvatskim civilima da odmah napuste svoje tople domove i prebace se u navodno “sklonište”. Kako bi zatomili sumnju, krvnici su to pravdali potrebom za njihovom zaštitom zbog neposrednih borbenih djelovanja i granatiranja. Svjedoci koji sukim pukim čudom uspjeli preživjeti ovu golgotu, kasnije su posvjedočili kako su vidjeli naoružane sumještane te pripadnike paravojnih formacija iz Klenovca i Vukave kako se organizirano raspoređuju i hladnokrvno dogovaraju o daljnjim koracima likvidacije.
Skupina od najmanje 11 civila, među kojima su bile isključivo žene, djeca i osobe starije životne dobi, dovedena je i zatvorena u podrum kuće u vlasništvu Hrvata Dane Oreškovića. Umjesto pružanja obećane zaštite, taj skučeni podrum planski je i zlokobno pretvoren u stratište. Zločinci su kroz mali otvor podruma ispalili zapaljivu tromblonsku minu, pretvorivši podrum u vatrenu buktinju, a potom su otvorili bjesomučnu, nasumičnu vatru iz automatskog pješačkog naoružanja na prestravljene civile koji su vrištali u plamenu. U samom podrumu neposredno je usmrćeno osmero nevinih ljudi.
Troje civila, koji su nekom nevjerojatnom snagom volje preživjeli inicijalnu eksploziju i smrtonosnu paljbu, uspjeli su se izvući iz gorućeg podruma. Međutim, njihov spas bio je kratkog vijeka. Dočekani su u dvorištu gdje su ih egzekutori odmah, bez trunke milosti, likvidirali. Kako bi prikrili razmjere ovog sotonskog zločina i uništili materijalne dokaze, ubojice su tijela te troje ljudi odvukli u obližnju staju koju su potom raznijeli i zapalili ručnim raketnim bacačem, poznatim kao “zolja”.
Lov na preživjele i spaljena hrvatska ognjišta
Paralelno s neopisivim masakrom u podrumu Dane Oreškovića, diljem Široke Kule odvijao se palež kuća i nesmiljena pljačka imovine, uključujući krađu stoke i poljoprivredne mehanizacije. Bio je to tipičan obrazac agresora – ubiti, opljačkati i spaliti do temelja, kako se Hrvati više nikada ne bi imali kamo vratiti. Neki od starijih mještana koji su odbili napustiti svoja ognjišta i otići u to lažno “sklonište”, brutalno su zaklani u vlastitim domovima na svojim kućnim pragovima, nakon čega su im kuće spaljene do temelja kako bi se prikrili tragovi krvavog pira.
Mali broj Hrvata koji je uspio izbjeći ovaj prvi val smaknuća, shvativši kakvo se zlo spustilo na njihovo selo, pobjegao je izvan naselja. Izbezumljeni i promrzli, skrivali su se po živicama, hladnim ličkim šumama i obližnjim grmljima, s užasom osluškujući krikove svojih susjeda i čekajući noć. Spasilo ih je, kako se čini, samo božje proviđenje – snažno nevrijeme koje je te večeri zahvatilo ličku regiju. Smanjena vidljivost, magla i jaka kiša pružili su im dodatno “osiguranje” te su pod okriljem teške noći uspjeli pješke izvući živu glavu i nakon iscrpljujućeg probijanja domoći se slobodnog teritorija u Perušiću, donoseći prve vijesti o strahotama u Širokoj Kuli.
Zločin nad čovječnošću: Mučeništvo srpske obitelji Rakić
Teror nad stanovništvom, međutim, nije stao 13. listopada. U danima koji su uslijedili, krvavi se pokolj nastavio u samoj Širokoj Kuli, ali i u susjednim pitomim selima poput Bukovca Perušićkog, Urija, Ostrvice, Mušaluka i Vukšića. Događaj koji možda i najslikovitije ocrtava svu surovost, bezumlje i ideološku rigidnost paravojnih formacija SAO Krajine jest brutalna egzekucija peteročlane obitelji Rakić, koji su po nacionalnosti bili Srbi.
Mane Rakić, star 58 godina, njegova supruga Luja u dobi od 48 godina, te njihovo troje odrasle djece – dvadesetosmogodišnja kći Radmila i sinovi Dragan i Milovan – bili su lokalni Srbi koji su odbili sudjelovati u ludilu. Prema dostupnim svjedočanstvima preživjelih, Mane Rakić i njegova hrabra obitelj pokušali su zaštititi svoje susjede Hrvate od masakra i otvoreno su se usprotivili sumanutoj politici etničkog čišćenja. Takav plemeniti čin ljudskosti i građanske hrabrosti paravojne su vlasti protumačile kao najgori oblik veleizdaje. Obitelj Rakić lažno je optužena za suradnju s hrvatskim vlastima te im je imputirano da su putem skrivene radio-stanice odavali položaje srpskih snaga.
U noći s 20. na 21. listopada, zloglasni pripadnici milicije nasilno su upali u skromni dom obitelji Rakić. Luju Rakić su zvjerski silovali, a potom odveli u njezinu vikendicu, polili je benzinom i živu zapalili. Razmjeri ovakvog zla nadilaze svako ljudsko poimanje. Do kraja listopada, Mane Rakić i njegovo troje nevine djece također su svirepo mučeni i likvidirani, a njihovi posmrtni ostaci odvezeni su i bačeni u zloglasnu kršku jamu Golubnjača na planini Ljubovo.
Smrt obitelji Rakić predstavlja indikativan sociološki i kriminološki uvid u mehanizme funkcioniranja totalitarnog represivnog aparata SAO Krajine. Zločin u Lici nije bio usmjeren isključivo na etničku homogenizaciju, već je provodio striktnu unutar-etničku kontrolu strahom. Brutalnost likvidacije obitelji Rakić, a osobito nepojmljivo spaljivanje žive majke, bila je performativni čin čistog terora čija je primarna svrha bila zastrašivanje cjelokupne lokalne srpske zajednice. To je bila jasna i krvava poruka iz Knina da će svaka, pa i najmanja empatija prema Hrvatima ili nelojalnost zločinačkom režimu biti kažnjena potpunom ekstirpacijom i brisanjem cijele obiteljske loze.
Žrtvoslovlje Široke Kule: Imena koja ne smijemo prepustiti zaboravu
Analiza strukture žrtava u Širokoj Kuli i njezinoj okolici nedvojbeno potvrđuje tezu o sustavnom ratnom zločinu protiv čovječnosti, s obzirom na to da su žrtve gotovo isključivo bili nenaoružani civili. Njihova dob i spol u potpunosti isključuju bilo kakvu vojnu ugrozu za do zuba naoružane srpske paravojne postrojbe.
Iako točan broj žrtava u historiografskim i pravosudnim izvorima često varira ovisno o geografskom obuhvatu klasifikacije zločina, najeminentniji izvori, poput Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, navode da je u samoj Širokoj Kuli ubijeno 34 civila. Među njima je 30 Hrvata i 4, odnosno 5 članova obitelji Rakić. Kada se ovom jezivom broju pribroje žrtve iz susjednog sela Bukovac, udaljenog svega pet kilometara, gdje je ubijeno sedmero Hrvata, ukupan broj nevinih civilnih žrtava penje se na 41. Neki širi popisi za cijelu mikro-regiju navode i do 47 žrtava.
Svaka ta brojka ima svoje ime, prezime, lice i neispričanu životnu priču. Apsolutni i najtragičniji simbol stradanja Široke Kule je malena Verica Nikšić. Ta trinaestogodišnja djevojčica, učenica sedmog razreda, ujedno je i najmlađa žrtva ovog pokolja. Njezin dječji smijeh zauvijek je ugašen 13. listopada u mraku podruma Dane Oreškovića, zajedno s njezinom majkom Mandicom, rođenom 1940. godine. Da tragedija ove obitelji bude još strašnija, ubijen je i sedamnaestogodišnji dječak Ivica Nikšić, kao i njegov četrdesetdevetogodišnji otac Petar Nikšić.
Krvnici nisu poštovali ni poodmaklu starost. S druge strane demografskog spektra nalazio se Ivan Orešković, starac u devedeset i petoj ili devedeset i šestoj godini života, koji predstavlja najstariju evidentiranu žrtvu ovog bezumnog zločina. Uz njega, mučki su ubijene i brojne druge žene i starice koje su desetljećima gradile taj kraj. Ugasili su živote devedesetogodišnje Marije Nikšić, osamdesetsedmogodišnje Ane Nikšić, kao i još jedne Ane Nikšić u dobi od sedamdeset i jedne godine. U podrumu smrti i okolnim kućama likvidirani su i Kate Nikšić (54), Vera Nikšić, Nikica Orešković, Anka Orešković i njezin suprug Ante Orešković (54), Ana Orešković, Milan Orešković te Kata Orešković. Uz njih, povijest pamti i patnju ranije spomenutih članova obitelji Rakić: oca Maneta, majke Luje, te djece Radmile, Milovana i Dragana, čiji su životi okončani u mukama kakve ne priliče ljudskom biću.
Jame bezdanke: Morbidna arhitektura prikrivanja zločina
Kao i u mnogim drugim slučajevima masovnih zločina na krškim područjima Like, dalmatinskog zaleđa i Hercegovine, počinitelji su se oslanjali na specifičnu geomorfologiju terena kako bi trajno prikrili tragove svojih zlodjela. Velik broj posmrtnih ostataka žrtava iz Široke Kule, uključujući mučeničku obitelj Rakić te nedužne civile iz susjednih sela, prevezen je u okrilju noći na planinu Ljubovo i nemilosrdno bačen u duboke speleološke objekte – primarno u zloglasne jame Golubnjača I i Golubnjača II.
Ovaj modus operandi jasno ukazuje na zastrašujuće visoku razinu logističke promišljenosti i planiranja lokalnih paravojnih vlasti. Bacanje ljudskih tijela u nepristupačne jame bezdanke imalo je dvostruku, duboko zlonamjernu funkciju: s jedne strane, cilj je bio otežati ili potpuno onemogućiti pronalazak tijela i naknadnu forenzičku identifikaciju. S druge, daleko perfidnije strane, radilo se o namjernom negiranju prava žrtvama na dostojanstven pokop, čime se preživjelim članovima obitelji nanosi trajna, neizlječiva psihološka bol i cjeloživotna neizvjesnost.
Procesi detekcije, minskog čišćenja terena i same ekshumacije iz dubokih jama na Ljubovu intenzivirani su tek u postratnom razdoblju, početkom 2000-ih godina, kada je sigurnosna situacija to napokon dozvolila. Do 2012. godine, složenim, opasnim speleološkim i pedantnim forenzičkim operacijama iz mraka podzemlja izvađeni su posmrtni ostaci ukupno 22 osobe. U Identifikacijskim centrima provedena je mukotrpna antropološka i DNA obrada, nakon čega je dio žrtava napokon identificiran i dostojno pokopan uz molitvu i svijeće.
Međutim, rana i dalje krvari. Usprkos nadljudskim i sustavnim naporima institucija i braniteljskih udruga, posmrtni ostaci velikog broja žrtava do danas nisu pronađeni. Više od tri desetljeća nakon masakra, obitelji i dalje lutaju Likom tragajući za kostima svojih najmilijih. Posebno je potresan i znakovit podatak da posmrtni ostaci malene djevojčice Verice Nikšić i njene majke Mandice još uvijek nisu locirani. Njezin otac, Marko Nikšić, slomljenog srca tragao je za tijelom svoga djeteta punih 28 dugih godina, živeći za dan kada će imati grob na kojem može zapaliti svijeću. Nažalost, preminuo je u travnju 2019. godine, ne dočekavši pravdu niti mogućnost da pokopa vlastito dijete.
U svrhu trajnog sjećanja na žrtve i kao prkos zaboravu, na mjestu zločina i lokacijama ekshumacija podignuta su memorijalna obilježja. Na dvanaestu obljetnicu masakra, 13. listopada 2003. godine, u Širokoj Kuli svečano je otkriven spomenik “Portal hrvatske povijesti”, monumentalno autorsko djelo akademskog kipara Petra Dolića. Također, 10. rujna 2007. godine, na surovoj planini Ljubovo podignuto je spomen-obilježje posvećeno žrtvama čija su tijela ekshumirana iz mraka jame Golubnjača.
Pravosudni epilog: Izrugivanje žrtvama i birokratsko umiranje pravde
Pravosudna obrada jezivog pokolja u Širokoj Kuli predstavlja kompleksan, često frustrirajući mozaik sudskih procesa vođenih pred različitim nacionalnim jurisdikcijama, pa tako i pred onom u Republici Srbiji, te u manjem dijelu kroz dokumentaciju Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu. Ovaj slučaj bolno ilustrira ključne i porazne izazove međunarodnog humanitarnog prava i takozvane tranzicijske pravde. Suočavamo se s problemom trajnog bijega i nedostupnosti počinitelja, inherentnim manjkavostima suđenja u odsutnosti, ispolitiziranom složenošću ekstradicijskih postupaka te biološkim fenomenom “propadanja dokaza” uslijed neumoljivog protoka vremena.
Najraniji pravosudni potezi učinjeni su od strane hrvatskog pravosuđa dok je Domovinski rat još uvijek trajao i dok je topništvo odjekivalo Likom. Pred Županijskim sudom u Gospiću 1994. godine vođen je povijesni postupak protiv sedmorice pripadnika četničkih formacija i milicije SAO Krajine zbog kršenja Dopunskog protokola Ženevske konvencije i počinjenja teškog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.
Presudom izrečenom 16. lipnja, a pravomoćnom 25. listopada 1994. godine, sud je s punim pravom izrekao iznimno visoke zatvorske kazne. S obzirom na to da su svi optuženici već bili prebjegli na okupirani teritorij ili u Srbiju i Crnu Goru, suđenje je provedeno u odsutnosti (in absentia). Zločinci Nikola Zagorac, Miroslav Serdar i Dragan Vunjak osuđeni su na maksimalne kazne zatvora u trajanju od 20 godina. Zagorac je tijekom procesa nedvojbeno identificiran kao monstrum koji je izravno ispalio zapaljivu tromblonsku minu u podrum kuće Dane Oreškovića. Njegovi suučesnici Dušan Uzelac, Marijan Uzelac, Dragan Uzelac, Dane Serdar i Milorad Barać osuđeni su na po 15 godina robije zbog izravnog sudjelovanja u ubojstvima i krvavom razaranju sela.
Ova presuda, iako je povijesno i forenzički fiksirala činjenično stanje, nažalost je godinama bila mrtvo slovo na papiru. Paradigmatičan je slučaj spomenutog glavnog egzekutora Nikole Zagorca. Taj čovjek nikada nije odslužio ni sekunde svoje pravedne kazne. Nakon više od tri desetljeća ugodnog skrivanja, zaštićen od strane sustava u Republici Srbiji, umro je početkom rujna 2023. godine. Županijski sud u Karlovcu bio je primoran pravno kapitulirati i trajno obustaviti postupak izvršenja kazne zbog smrti osuđenika. To je najbolniji šamar obiteljima žrtava.
Daljnji procesi donijeli su nova razočaranja. Pravni institut suđenja u odsutnosti podrazumijeva pravo osuđenika na obnovu postupka ukoliko postane dostupan tijelima vlasti. Dane Serdar, ranije osuđen na 15 godina, zatražio je obnovu postupka te je u ponovljenom suđenju pred Županijskim sudom u Gospiću pravomoćno oslobođen krivnje. Sud je utvrdio nedostatak čvrstih neposrednih dokaza, demonstrirajući kako protok vremena uništava živa sjećanja svjedoka.
Istu sudbinu imao je i slučaj Milorada Baraća. On je uspio prebjeći u Nizozemsku, gdje se licemjerno integrirao u tamošnje društvo i stekao nizozemsko državljanstvo. Tek temeljem Europskog uhidbenog naloga, Barać je izručen Hrvatskoj 2019. godine, ironično, samo dan nakon smrti oca ubijene 13-godišnje Verice. U obnovljenom postupku pred Županijskim sudom u Rijeci, zbog nedostatka konzistentnih svjedočanstava gotovo trideset godina nakon masakra, postupak je okončan odbijajućom presudom. Barać je kao slobodan čovjek išetao iz sudnice.
Zapovjedna odgovornost, Haški sud i presude u Beogradu
Svjesno problema s direktnim dokazima, Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci podiglo je 2016. i 2017. godine nove optužnice temeljene na doktrini zapovjedne odgovornosti. Optuženi su Radomir Narančić, zapovjednik Odjeljenja milicije “Teslingrad”, te Čedo Budisavljević, njegov zamjenik. Teretilo ih se da su znali za pokolje, a nisu ništa poduzeli. Sud u Rijeci osudio je Budisavljevića na 20, a Narančića na 15 godina zatvora, no obojica i dalje uživaju zaštitu Republike Srbije.
Zanimljiv presedan dogodio se u samom Beogradu, gdje je pod pritiskom međunarodne zajednice Apelacioni sud potvrdio presude za stravičan zločin nad obitelji Rakić (predmet “Golubnjača”). Čedo Budisavljević osuđen je na 13 godina, Mirko Malinović na 12, Milan Bogunović na 10, a Bogdan Gruičić na 8 godina zatvora. Iako su kazne sramotno male za spaljivanje živih ljudi, ovaj je proces službeno i pravno priznanje beogradskog pravosuđa o postojanju i neopisivoj brutalnosti paravojnih formacija SAO Krajine na ličkom tlu.
Svoj konačni međunarodni pravni pečat Zločin u Širokoj Kuli dobio je u Haagu. Kroz pravomoćnu osuđujuću presudu Milanu Martiću pred ICTY-jem, zločin nad Hrvatima Široke Kule službeno je ugrađen u širi međunarodni pravni kontekst dokazivanja udruženog zločinačkog pothvata pod izravnom kontrolom kninskog i beogradskog političkog vrha.
Zaključak: Pijetet, sjećanje i obveza za buduće generacije
Danas, kada stojimo pred spomenicima u Širokoj Kuli i na Ljubovu, kada palimo svijeće i molimo za duše Verice, Mandice, Ivana, Maneta, Luje i svih ostalih nevinih mučenika, naša dužnost kao Hrvata, kao domoljuba i prije svega kao ljudi jest – ne zaboraviti. Zaborav je drugo ubojstvo svake žrtve. Ratni zločin počinjen u ličkom naselju Široka Kula obvezuje nas na neprestanu borbu za istinu, na educiranje novih generacija o cijeni koja je plaćena za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku.
Pravda možda jest spora, za mnoge obitelji nažalost i nedostižna na ovome svijetu, ali povijesna istina ostaje trajno zapisana. Naša država stvorena je na temeljima ovakvih žrtava, na suzama roditelja koji nisu dočekali pronaći kosti svoje djece. Njihov krik iz mraka podruma i dubine jama obvezuje nas da zauvijek čuvamo uspomenu na njihovu nevinost i da nikada, ali baš nikada, ne dopustimo da sjene povijesnog revizionizma prekriju svetu istinu o obrambenom, pravednom i oslobodilačkom Domovinskom ratu.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
