Strašan zločin u Grabovcu 1991. odnio je živote troje civila, uključujući tromjesečnu bebu Ivana. Pročitajte potresne detalje ovog nekažnjenog masakra.
Na današnji dan, točno 35 godina od stravičnog ratnog zločina u autokampu Grabovac, prisjećamo se najmlađe civilne žrtve Domovinskog rata, tromjesečnog Ivana Špoljarića, i dviju mladih djevojaka koje su ubijene u ciljanom raketiranju izbjegličkog centra. Iako je 2023. godine podignuta optužnica protiv zapovjednika bivše JNA zbog neselektivnog terora nad civilima, pravda za žrtve i preživjele obitelji ostaje nedostižna jer su okrivljenici i dalje nedostupni hrvatskom pravosuđu.
Napad na izbjeglički kamp u Grabovcu jedan je od onih mračnih trenutaka novije hrvatske povijesti koji zorno prikazuju pravu prirodu ratne doktrine bivše Jugoslavenske narodne armije (JNA) i njoj pridruženih paravojnih formacija. Ta se doktrina, nažalost, nije temeljila isključivo na vojnim osvajanjima, već je uključivala brutalni, asimetrični teror. Njezin je primarni cilj bilo sustavno razaranje civilnih ciljeva, stvaranje neopisive panike i poticanje potpunog egzodusa nesrpskog stanovništva s njihovih stoljetnih ognjišta. Najtragičniji, gotovo nezamisliv dokaz te surove taktike zbio se upravo 26. rujna 1991. godine, oko 18:30 sati, u malom naselju Grabovac u općini Rakovica, smještenom na samom rubnom dijelu Nacionalnog parka Plitvička jezera.
Autokamp Grabovac: Od privremenog spasa do smrtonosne zamke
U tim teškim, ranim jesenskim danima 1991. godine, zbog stravičnih prethodnih razaranja i neposrednih ratnih opasnosti, velik dio civilnog stanovništva iz okolnih sela bio je prisiljen napustiti svoje domove. Bježeći pred smrtonosnom paljbom i stalnom prijetnjom fizičke likvidacije, prognanici iz plitvičkog kraja, napose iz sela Korana, bili su evakuirani i premješteni u naselja u pozadini bojišnice. U tom se trenutku, nažalost, pogrešno smatralo da su ta mjesta izvan neposrednog dometa neprijateljskog teškog topništva. Značajan dio tih prognanika, njih više stotina, smješten je u obližnji turistički autokamp Grabovac, koji je zbog svojih prostranih smještajnih kapaciteta preko noći prenamijenjen u privremeni izbjeglički centar.
Život u autokampu bio je daleko od sigurnog utočišta kakvom su se nadali. Bio je obilježen iznimno teškim, gotovo neizdrživim humanitarnim uvjetima koji danas zvuče nadrealno. U ratnim okolnostima koje su obuhvaćale potpunu prometnu blokadu, kamp je kronično patio od nedostatka pitke vode, redovite opskrbe električnom energijom te kontinuirane opskrbe osnovnim prehrambenim namirnicama i neophodnim sanitetskim materijalom. Preživljavanje majki s dojenčadima i malom djecom u takvim je uvjetima graničilo s nemogućim.
Međutim, unatoč tim katastrofalnim logističkim i higijenskim problemima, kamp se među prognanicima i lokalnim vlastima smatrao relativno sigurnom zonom. Razlog je bio jednostavan i jasan: u samom kampu, kao ni u njegovoj neposrednoj blizini, nije bilo apsolutno nikakvih legitimnih vojnih ciljeva, ukopanih oružanih postrojbi, skladišta streljiva niti strateške komunikacijske infrastrukture. Radilo se isključivo o humanitarnom zbjegu prepunom prestrašenih žena, djece i staraca.
Naredba za masakr: Svjesno gađanje civila bez vojnog cilja
Krvavi napad na autokamp u ranim večernjim satima 26. rujna nije bio posljedica nikakve slučajne pogreške u navigaciji, niti je predstavljao ono što se u vojnoj terminologiji hladno naziva kolateralnom štetom širih vojnih operacija. Svi dostupni forenzički i pravosudni podaci godinama kasnije nepobitno su ukazali na to da se radilo o visokokoordiniranom, ciljanom udaru na civilno stanovništvo s jasnim, zlokobnim predumišljajem. Uvidom u bogatu dokumentaciju Državnog odvjetništva Republike Hrvatske (DORH), potresna svjedočanstva preživjelih i naknadne pravosudne spise, danas je moguće do u detalje rekonstruirati mehanizam i tijek ovog ratnog zločina.
U kasnim poslijepodnevnim satima tog kobnog dana, zapovjedništvo agresorskih snaga hladnokrvno je procijenilo situaciju i donijelo svjesnu odluku o raketiranju izbjegličkog kampa. Prema detaljnim nalazima Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, iznesenima u optužnici iz 2023. godine, naredbu za ovaj napad izdao je zapovjednik “Isturenog komandnog mesta” (IKM) 13. korpusa tzv. JNA, koje je bilo stacionirano na području Mukinja. Ovaj je monstruozni potez zahtijevao usku terensku koordinaciju sa zapovjednikom Općinskog štaba Teritorijalne obrane Korenica, jer su se paljbeni položaji nalazili upravo u zoni odgovornosti lokalnih pobunjeničkih snaga.
Ono što ovaj čin neizbrisivo i pravno kvalificira kao nesporan ratni zločin jest činjenica da je napad naređen unatoč tome što su nadležni zapovjednici, putem svojih izvidničkih i obavještajnih podataka, bili u potpunosti svjesni da u Grabovcu nema nikakve vojske. Namjera agresora nije bila vojna neutralizacija protivnika, već isključivo širenje krvavog terora koji paralizira razum.
Kiša gelera iz VBR-a: Smrt u drvenom paviljonu “Jelena”
Za izvršenje ovog sumanutog napada s uzvisine Višnjevača odabrani su višecijevni raketni bacači (VBR) kalibra 128 mm tipa M-63 “Plamen”. Riječ je o oružanom sustavu dizajniranom primarno za neselektivno pokrivanje ogromnih površina, uništenje žive sile na otvorenom prostoru i paljenje neoklopljenih logističkih centara. Njegova smrtonosna fragmentacijska bojeva glava pri eksploziji oslobađa na tisuće oštrih čeličnih krhotina (gelera) nevjerojatne razorne moći.
Uporaba ovakvog, u potpunosti neselektivnog oružja protiv jasno označenog civilnog naselja izgrađenog od lakih drvenih paviljona predstavlja klasičan udžbenički primjer kršenja temeljnih normi međunarodnog ratnog i humanitarnog prava. Oko 18:30 sati, iznenadni plotun smrtonosnih projektila sručio se na Grabovac. Sustava za rano upozoravanje nije bilo; civili nisu imali ni sekunde da potraže adekvatan zaklon.
Jedan od smrtonosnih projektila izravno je pogodio drveni paviljon nazvan “Jelena”, probivši s lakoćom njegovu krovnu konstrukciju. Unutar tog paviljona u tom su se trenutku nalazile majke sa svojom djecom, pokušavajući očuvati privid normalnosti u nenormalnim izbjegličkim uvjetima. Zbog lagane arhitekture građevine, projektil nije detonirao na vanjskoj strani objekta, već je eksplodirao u samoj unutrašnjosti male prostorije. Ta je balistička dinamika stvorila zatvoreni, smrtonosni oblak gelera i sekundarnih krhotina od drveta i stakla koji su se nadzvučnom brzinom razletjeli u skučenom prostoru. Udar je bio apsolutno razoran i fatalan.
Prekinuta mladost: Tromjesečni Ivan, Dubravka i Josipa
Namjera agresora bila je jasna – ostvariti maksimalan psihološki i teroristički učinak. Cilj je bio pogoditi najbolniju moguću točku, masakrirati nezaštićene žene i djecu kako bi se nepovratno slomio borbeni moral i volja hrvatskih branitelja na obližnjim prvim crtama obrane, čije su vlastite obitelji bile smještene u tom kampu. U vojnoj doktrini to se naziva posrednim slamanjem otpora putem uništavanja demografske baze vojnika, no u rječniku svakog normalnog čovjeka to je čisto, nepatvoreno zlo.
U stravičnoj eksploziji unutar drvenog paviljona prekinuta su tri vrlo mlada života. Hrvatsko je društvo tog popodneva nepovratno izgubilo dio svoje budućnosti. Poginuli su:
- Ivan Špoljarić: Rođen sredinom lipnja 1991. godine. U trenutku stravične pogibije imao je jedva tri mjeseca i šest dana. Službeno je evidentiran i urezan u kolektivno sjećanje kao najmlađa civilna žrtva rata u Republici Hrvatskoj, trajni simbol nevinosti koja je postala metom vojne mašinerije.
- Dubravka Špoljarić: Mlada djevojka u dobi od tek 17 godina, Ivanova bliska rođakinja, čiji je život surovo prekinut prije negoli je dosegla punoljetnost.
- Josipa Špoljarić: Mlada djevojka u dobi od 18 godina, Ivanova i Dubravkina rođakinja.
Važno je istaknuti bolni kontekst: svi troje ubijenih potjecali su iz istog mjesta, sela Korana-Špoljarići. Očevi ubijene djece i djevojaka u trenutku napada nalazili su se na prvim crtama obrane u svom rodnom selu. Za stravičnu vijest o masakru vlastite krvi saznali su tek idućeg jutra putem radijskih vijesti. Psihološku torturu i osjećaj nemoći koje su ti branitelji tada doživjeli nemoguće je opisati riječima.
Potresno svjedočanstvo majke Petre: Život spašen zbog drugog djeteta
Da bi se historiografski precizno, ali prije svega duboko ljudski razumjela razina te patnje, od neprocjenjive je važnosti osobno svjedočanstvo Petre Špoljarić, majke malenog Ivana. Njezino živo sjećanje na taj dan pruža neviđen uvid u neizrecivu traumu i nevjerojatnu snagu majčinskog instinkta.
Tada 26-godišnja Petra nalazila se u sobi paviljona držeći Ivana u naručju. Dječak je bio budan i, kako svjedoči, “veselo ju je gledao znatiželjnim okicama”. Spokoj tog najintimnijeg trenutka prekinuo je zloslutni zvižduk granate, a zatim zaglušujuća detonacija. Prostorija se u sekundi ispunila dimom, vriskom i usijanim gelerima. Jedan od njih pogodio je tromjesečnog Ivana izravno dok je ležao siguran u majčinim rukama, zadavši mu smrtonosne ozljede. Istodobno, drugi geler velikom je brzinom pogodio Petru u nogu, teško ju ranivši i srušivši je na pod.
Dok je ranjena, krvareći i bespomoćno ležala na podu uništenog kampa, Petra je znala stravičnu istinu – njezinom djetetu više nema spasa. U tom trenutku apsolutnog mraka, Petrine misli nisu bile usmjerene na vlastitu bol. Njezin se um instinktivno fokusirao na starijeg sina Rafaela, koji je tada imao tek godinu i pol dana, a koji se spletom sretnih okolnosti tog popodneva nalazio kod rodbine u Rakovici. Petra danas svjedoči da ju je spoznaja o Rafaelovom postojanju zadržala na životu, spriječivši je da se jednostavno prepusti očaju, shvativši da pod svaku cijenu mora preživjeti kako malo dijete ne bi ostalo bez majke u jeku brutalnog rata.
Nadrealan ispraćaj pod kišom granata u Drežnik Gradu
Nakon masakra, teško ranjena Petra iste je večeri hitno prevezena u bolnicu u Bihać, u susjednoj BiH. No njezina nevjerojatna odlučnost očitovala se već idućeg jutra. Unatoč izričitoj zabrani šokiranih liječnika koji su upozoravali na smrtonosni rizik od iskrvarenja, Petra se samovoljno odjavila iz bolnice i vratila se na ratno područje kako bi prisustvovala sinovom sprovodu. Jedva hodajući, držeći za ruku preživjelog sina Rafaela, stajala je nad malenim lijesom.
Sprovod troje mladih Špoljarića održan je na groblju u Drežnik Gradu u atmosferi koja prkosi zdravom razumu. Zbog aktivne prijetnje novih topničkih napada s okolnih brda, obred je održan pod neposrednom pogibelji. Hrabri svećenici, među kojima je bio monsinjor Mile Pecić, u velikoj su žurbi, osluškujući detonacije i pod izravnom prijetnjom granata, izmolili posljednje obrede za nevine duše. Na maleni lijes, kao krajnji simbol ukradenog djetinjstva, obitelj je u suzama položila plišanu igračku.
Transgeneracijska trauma i izmicanje pravde
Dugoročni učinci ove nezamislive traume ostavili su dubok trag na obitelji Špoljarić. Petrin suprug Milan, koji je ostao branitelj junačke Rakovačke bojne i sudionik “Oluje”, preminuo je 2011. godine od teškog oblika karcinoma u dobi od samo 51 godine. Petra njegovu preuranjenu smrt izravno povezuje s neopisivim stresom i tugom za izgubljenim sinom. Ipak, život je pronašao put; Petra je 1995. godine rodila još jednog sina, Luku, što joj je pomoglo u pronalasku obnovljenog životnog smisla.
Pravna zadovoljština, međutim, i danas je bolno daleko. Županijsko državno odvjetništvo tek je 2023. podiglo optužnicu protiv dvojice zapovjednika, državljana Srbije identificiranih kao Slobodan Đorđević i Dragan Bešir. Tereti ih se po zapovjednoj odgovornosti za neselektivno granatiranje niza hrvatskih naselja koje je rezultiralo smrću još 32 civilne osobe. Zbog ustavnih zapreka Srbije o izručenju vlastitih državljana i nedostatka međunarodne suradnje, okrivljenici, danas u poodmakloj dobi, sigurni su od uhićenja te se procesi vode u odsutnosti.
Kultura sjećanja 35 godina kasnije: Naš dug prema povijesti
Danas, predstojeće obljetnice podsjećaju nas koliko su ovakvi događaji duboko urezani u tkivo nacije. Na mjestu nekadašnjeg paviljona u Grabovcu 2017. godine podignuto je dostojanstveno spomen-obilježje u čast Dubravki, Josipi i malenom Ivanu Špoljariću.
Danas, na 35. obljetnicu, u organizaciji Općine Plitvička Jezera i Udruge branitelja, okupljaju se državna izaslanstva i preživjeli članovi obitelji. Nakon polaganja vijenaca, sveta misa zadušnica i pohod na drežničko groblje oživjet će uspomene na one kojih više nema. Monsinjor Mile Pecić, čovjek koji ih je pod granatama otpratio na vječni počinak, sažima suštinu ovih okupljanja i upozorava na najveću opasnost – zaborav: “Svaka nas komemoracija vraća u muku koju smo proživjeli, ali mi jednostavno naše pamćenje moramo prenijeti dalje, jer je to naš dug prema povijesti.”
Pravda na sudovima možda izmiče i kasni, ali kroz sjećanje i istinu, nevine žrtve Grabovca nikada neće biti zaboravljene.
Foto: crnemambe.hr
