Zločin u Borovu Selu ostaje duboka rana. Stevo Culej u Osijeku predstavlja knjigu Sjeme zla koja razotkriva istinu o smrti redarstvenika.
Olovo u zraku i teška tišina koja se nadvila nad osječkim Nadbiskupskim vikarijatom ove večeri nisu bili slučajni. Postoje teme koje, ma koliko godina prošlo, ne gube na svojoj težini, a rane iz Domovinskog rata, posebno one koje su duboko urezane u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda, odbijaju zacijeliti dok god pravda ne dobije svoj konačni epilog. Kao netko tko desetljećima prati i bilježi sudbine onih koji su stvarali ovu državu, rijetko svjedočim trenucima u kojima se s toliko ogoljene emocije, ali i hladne, forenzičke preciznosti, secira najmračniji dio naše novije povijesti.
Danas je taj prostor u Osijeku bio mjesto suočavanja s prošlošću. Održana je izložba i prikazan potresan dokumentarni film čiji je autor Stevo (Stiv) Culej, ratni dozapovjednik legendarne Specijalne jedinice policije “Krpelji” iz Vinkovaca. No, Culej ovdje nije stajao samo kao bivši zapovjednik, saborski zastupnik ili javna osoba. Stajao je kao brat. Njegov brat, Josip Culej, jedan je od dvanaestorice hrvatskih redarstvenika koji su onog krvavog i mučkog 2. svibnja 1991. godine upali u stravičnu zasjedu srpskih terorista. Njihovo ubojstvo i masakr koji je uslijedio ostaju jedna od najcrnjih mrlja na savjesti onih koji su taj zločin počinili, ali i onih koji ga već više od tri desetljeća pokušavaju gurnuti pod tepih.
U središtu ovog osječkog okupljanja bilo je i predstavljanje knjige “Sjeme zla”, kapitalnog djela čiji je Stevo Culej suautor zajedno s uglednim povjesničarem Matom Rupićem. Knjiga je to koja se ne čita u jednom dahu, već se studira, jer predstavlja monumentalni arhivski pothvat i detaljnu rekonstrukciju brutalnog zločina u Borovu Selu.
Moderator i organizator bio je predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora (HDLSKL) Osječko-baranjske županije Damir Buljević, koji je uvodno rekao :” S velikim poštovanjem i osobnim zadovoljstvom najavljujem našeg gosta, hrvatskog branitelja, bivšeg saborskog zastupnika, dugogodišnjeg istraživača ratnih zločina i autora, Stevu (Stiva) Culeja. Stiv Culej nije samo svjedok vremena, on je čovjek koji je rat proživio osobno, u njemu neposredno sudjelovao, a potom godinama strpljivo i uporno dokumentirao istinu. Njegovo je ime dobro poznato brojnim braniteljima, obiteljima žrtava i svima koji se bore da se ratni zločini ne prešute, ne izjednače s obranom domovine i nikada ne zaborave. Kroz javni rad, istraživanja i svjedočanstva, Stiv je postao glas koji je neprestano podsjećao na cijenu hrvatske slobode.
Prekretnica u njegovom životu bila je tragedija u Borovu Selu. Dana 2. svibnja 1991. godine, u mučkom napadu agresorskih snaga ubijeno je 12 hrvatskih redarstvenika. Među njima je bio i Stivin brat Josip Culej. Ta teška bol nije ga slomila, već se pretvorila u njegovu životnu misiju. Godinama je tragao za dokumentima, prikupljao svjedočanstva i tražio odgovore na pitanja koja se i danas prešućuju: Tko je naredio zločin? Tko ga je izvršio? I zašto nitko do sada nije odgovarao?
Plod tog 30-godišnjeg truda i rada s povjesničarom Matom Rupićem je knjiga ‘Sjeme zla: Borovo Selo, 2. svibnja 1991. godine’. Na 272 stranice pročišćenog teksta, dokumenata i recenzija, knjiga rasvjetljava okolnosti stradanja u istočnoj Slavoniji. Borovo Selo nije bila tek lokalna tragedija, već rani nagovještaj brutalne velikosrpske agresije, ali i početak puta koji su hrvatski branitelji kasnije nastavili i pobjednički dovršili kroz Bljesak i Oluju. Sam autor je u svojoj motivaciji naglasio: ‘Zanemarite sve istine o kojima ste godinama čitali i slušali u medijima. Moja istina je stvarna, punih 30 godina zasnovana na dokumentima i činjenicama. Sve se zna – tko su bili egzekutori, njihova imena, prezimena i adrese. Morao sam otkriti istinu u nadi da će ona napokon probuditi institucije.’
Vrijednost ove građe prepoznata je i u javnosti te je knjiga 2023. godine proglašena najboljom knjigom na temu Domovinskog rata na natječaju Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 1991. (‘Bili smo prvi kad je trebalo’), a autorima je dodijeljena i Velika zlatna plaketa ‘Da se ne zaboravi’.
No, Stiv Culej ne živi u prošlosti, on iz nje izvlači pouku za našu budućnost. Njegova je poruka jasna: bez istine nema pravde, a bez pravde nema dostojanstva za žrtve i njihove obitelji. Dragi prijatelju, predajem ti riječ, a vas dragi prijatelji pozivam da našeg gosta dočekamo zasluženim pljeskom!”
Uoči samog predstavljanja knjige, Culej je s okupljenima podijelio svoje svjedočanstvo, a njegove riječi, izgovorene tečno, ali s težinom čovjeka koji je život posvetio jednoj jedinoj misiji, odzvanjale su dvoranom.
“Ja sam čovjek koji je 30 godina istraživao ratni zločin u Borovu Selu,” započeo je Culej, uvodeći nas u mukotrpnu odiseju traganja za ubojicama svoga brata i njegovih suboraca. “Tamo je ubijeno i masakrirano dvanaest hrvatskih redarstvenika naše vinkovačke Specijalne jedinice. Među njima je i moj brat, koji je na tom mjestu najteže masakriran. Nakon završetka Domovinskog rata, u kojemu sam aktivno sudjelovao kao dozapovjednik specijalne policije – prošavši ratišta od Bogdanovaca, Jankovaca, krvavog Vukovara, Vinkovaca, proboja za Vukovar, Medačkog džepa, pobjedničkog Bljeska, Oluje pa sve do Maslenice – otišao sam u mirovinu. No, za mene mir nije značio i mirovanje.”
Njegova tranzicija iz ratnika u neumornog istražitelja nije bila laka. Kako je i sam priznao, u početku je lutao, tražeći način kako da svoju ogromnu energiju i gnjev kanalizira u nešto konkretno. Ključni trenutak dogodio se kada je dobio podršku pravih ljudi, među kojima posebno ističe pokojnog ratnog ministra Ivana Vekića.
“Ministar Vekić me usmjerio, izveo na pravi put u trenucima kada sam svoju energiju možda i krivo usmjeravao. Podučio me što točno trebam raditi u pravnom i istražiteljskom smislu. Tada sam počeo sustavno istraživati i podnositi kaznene prijave protiv ratnih zločinaca,” prisjeća se Culej. Taj rad nije bio uzaludan, iako je pravosudni sustav često djelovao tromo. Na tom trnovitom putu podnio je čak 57 kaznenih prijava, svaku potkrijepljenu konkretnim imenom, prezimenom, točnom adresom i fotografijom počinitelja.
Culejeva upornost počela je donositi prve, iako skromne, rezultate 2010. godine. Uz pomoć tadašnjeg ministra Tomislava Karamarka, uspjeli su pokrenuti obnovu postupaka koji su doveli do jedne grupe osumnjičenika, u kojoj su bili Jakovljević, Milan Marinković i Dragan Rakanović. No, epilozi tih priča savršeno oslikavaju apsurde s kojima se branitelji i žrtve svakodnevno suočavaju. Jakovljević je pobjegao i nalazi se u bijegu. Milan Marinković je završio iza rešetaka, no kazna koju je dobio izaziva gorčinu. “Po mom mišljenju, dobio je sramotno malo – tri i pol godine. A onda mu je to skraćeno na tri godine, i to zbog bizarne izlike o ‘staroj majci i lošoj financijskoj situaciji’,” ogorčeno ističe Culej.
Priča o Draganu Rakanoviću poprimila je međunarodne razmjere. Prošle godine Culej je uspio locirati Rakanovića u dalekoj Irskoj, točnije u gradu Portlaoiseu. Podnio je novu prijavu i Rakanović se ubrzo našao u pritvoru pred irskim pravosuđem. Međutim, uslijedio je novi hladan tuš. Rakanović je pušten uz jamčevinu jer je irski sud ocijenio da hrvatski zatvorski sustav ne može osigurati “zajamčena tri kvadratna metra po zatvoreniku”, pozivajući se na ljudska prava. Za obitelji žrtava čiji su najmiliji masakrirani bez ikakvih prava, ovakva objašnjenja zvuče kao najgora noćna mora.
Govoreći o samoj knjizi “Sjeme zla”, Culej je istaknuo kako je ona nastajala godinama, parcijalno, kako su stizale informacije s terena. Kao bivši saborski zastupnik, imao je pristup raznim dokumentima, pa i onim strogo čuvanim, tajnim dosjeima koji bacaju potpuno novo svjetlo na zakulisne igre iz 1991. godine. No, bio je svjestan da njegova priča mora imati apsolutnu historiografsku težinu.
“Kada sam prikupio sav taj golemi materijal, bio sam svjestan da se radi o vjerodostojnosti cijele priče. Nisam želio da se sve svede na onu klasičnu priču: ‘Napisao je branitelj knjigu, srušio u njoj deset tenkova i tu sve počinje i završava.’ Zato sam otišao u Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata kod prof. dr. sc. Ante Nazora. On je predložio svog zamjenika, iskusnog povjesničara Matu Rupića, kako bismo udružili snage i napravili besprijekorno, kvalitetno djelo, bez ijednog propusta. Rekao sam Mati: ‘Ti ćeš biti autor ove knjige jer će iz pera povjesničara ona biti neusporedivo jača i vjerodostojnija, a ja ću biti nakladnik, priređivač i onaj koji će hodati po terenu i prenositi ovu istinu ljudima’,” objašnjava Culej proces nastanka ovog važnog djela.
Odgovarajući na pitanja novinara o samoj distribuciji, Culej je napomenuo da je naklada zasad simbolična. Tiskano je između 100 i 150 primjeraka u prvom valu, no to je tek početak jednog dugog procesa. Iako je knjiga već predstavljena u Zadru pred studentima povijesti – što Culej posebno ističe jer je važno educirati mlade generacije – ovo osječko predstavljanje prvo je u Slavoniji i Baranji, regiji koja je podnijela najveći teret velikosrpske agresije.
No, Culejev govor u Osijeku nije se zaustavio samo na knjizi. Dotaknuo se dubokih, sistemskih nepravdi koje i danas razaraju hrvatsko društvo. “Mi još uvijek tragamo za istinom punih 35 godina nakon početka Domovinskog rata. Poznata je i bolna činjenica da Hrvatska još uvijek traži svojih 1725 nestalih osoba. Ministarstvo hrvatskih branitelja mukotrpno radi na tome, ali mnogi od onih koji znaju gdje su grobnice, žive tu, među nama.”
Posebno oštricu kritike usmjerio je prema posljedicama procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i Erdutskog sporazuma. Prema njegovim riječima, brojni milicajci iz takozvane Krajine samo su preobukli uniforme i našli se u hrvatskoj policiji bez ikakvih ozbiljnih sigurnosnih provjera.
“Nije im čak bilo ni uvjetovano, prilikom pristupanja hrvatskim institucijama, da barem prenesu spoznaje koje imaju o zločinima. Da daju taj minimalni doprinos kao svojevrsno pokajanje ili znak dobre volje. Oni su se jednostavno obreli u hrvatskoj policiji, tu među nama, gdje navodno danas provode zakon. A u biti, kao Damoklov mač iznad njihovih glava i iznad svih nas, još uvijek stoje njihovo znanje i spoznaje o svim onim zločinima počinjenima u Podunavlju, Vukovaru, Baranji i cijeloj Hrvatskoj. To je ta neispričana priča o kojoj netko konačno mora govoriti. Moramo govoriti o tome da nam se sutra ne bi ponovilo i da netko ne bi rekao ‘oprostite, nismo znali’.”
Culej je naglasio i opasnost od revizije povijesti, čak i od strane onih koji su u to vrijeme obnašali visoke funkcije. “Spomenuli ste Vukovar, mnogo ljudi ni danas ne zna pravu istinu. Prave činjenice su te da mnogi koji su se predstavljali kao mirotvorci to nisu bili, i da ministar tada nije u pravom smislu bio ministar hrvatske policije. Mnoge su se laži provlačile od 1991., preko 2005. godine, pa sve do danas. Onaj tko uzme ovu knjigu u ruke i napravi pravu analitiku, vidjet će da tu ima jako puno nerazjašnjenih činjenica i velikih upitnika. Niti je u ratu i politici sve crno, niti je sve bijelo. Bilo je tu previše propusta i, nažalost, previše smrti – kako tog 2. svibnja, tako i kasnije u mjesecima koji su uslijedili.”
Svoje emotivno i argumentirano izlaganje, Culej je završio osvrtom na svoju političku karijeru, dajući do znanja da ga salonska politika više ne zanima. U hrvatski parlament i među političare duboko je razočaran. “Ja sam s politikom definitivno završio. Političari u Hrvatskom saboru, barem ovi koji sjede s druge strane, nikada mi nisu htjeli doći ni na jednu jedinu izložbu o Domovinskom ratu. Zato se moja zadnja izložba u Saboru simbolično zvala ‘Ne bacajte svoje bisere pred svinje’. To je bila poruka izravno njima, a oni jako dobro znaju zašto.”
Podrška suboraca i lokalne zajednice: “Stevo Culej je moj heroj Domovinskog rata”
Snažnu podršku autoru te večeri pružili su njegovi ratni suborci i predstavnici lokalne vlasti. Emotivno se publici obratio Jurica Tolj, ratni zapovjednik SJP “Krpelji” Vinkovci, tada nadređen Stevi Culeju, a danas predsjednik Odbora za branitelje Grada Osijeka, koji je ujedno bio i izaslanik osječkog gradonačelnika.
“Pozdravljam sve obitelji poginulih, zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, kao i sve vas hrvatske braniteljice i branitelje, neovisno kojoj ste vojnoj ili policijskoj postrojbi pripadali,” započeo je Tolj te nastavio: “U ime gradonačelnika Grada Osijeka upućujem vam zahvalu za sve što ste učinili za domovinu i za ovaj grad. Vama, gospodine Culej, u ime gradonačelnika hvala što njegujete vrijednosti Domovinskog rata, jer se ne smije zaboraviti ono što je bilo. Govorim to i u svoje osobno ime, kao nekadašnji neposredni zapovjednik Stevi Culeju tijekom Domovinskog rata. Kratko i jasno – prije 35 godina nisam mogao ni sanjati da ću od jednog takvog borca i hrabrog branitelja dobiti pisca. I na tome sam iznimno ponosan. Mora se pisati, jer ono što smo prošli ne smije se zaboraviti. Vjerujte mi, svi ste vi heroji, pogotovo naši poginuli i nestali branitelji. Ali među živućim herojima, iz mog osobnog iskustva i svega što sam vidio i doživio, Stevo Culej je moj heroj Domovinskog rata.”
Značaj ovog događaja prepoznala je i Osječko-baranjska županija. Svoju je podršku u ime Županije izrazio izaslanik Antun Blažević, predsjednik KUBIS-a OBŽ-a, koji je istaknuo veličinu Culejeva pothvata i važnost očuvanja istine.
“Ovdje smo se okupili u velikom broju – mnogi iz policije, specijalne policije, ratnih postrojbi Hrvatske vojske; branitelji, prijatelji i obitelji. S velikim poštovanjem i osobnim zadovoljstvom najavljujem našeg gosta, hrvatskog branitelja, bivšeg saborskog zastupnika, dugogodišnjeg istraživača ratnih zločina i autora, Stevu Culeja,” rekao je Blažević okupljenima i dodao: “Stive, tebi hvala što si došao ovdje da nam predočiš ono što si godinama istraživao. Moram reći da sam i ja bio sudionik te akcije, kao i kolega Tolj, te mi je drago što smo zajedno dijelili terene po cijeloj Hrvatskoj. Stevo Culej nije samo svjedok vremena, on je čovjek koji je rat proživio osobno, u njemu neposredno sudjelovao, a potom godinama strpljivo i uporno dokumentirao istinu. Njegovo je ime dobro poznato brojnim braniteljima, obiteljima žrtava i svima koji se bore da se ratni zločini ne prešute, ne izjednače s obranom domovine i nikada ne zaborave. Kroz javni rad, istraživanje i svjedočanstvo, Stiv je postao glas koji neprestano podsjeća na cijenu hrvatske slobode. Želim ti dobrodošlicu u Osijek i Osječko-baranjsku županiju i molim te da nastaviš sa svojim radom.”
Ovaj susret u Osijeku nije bio samo promocija jedne knjige. Bio je to krik za pravdom i poziv na budnost. “Sjeme zla” nije samo naslov o onome što se dogodilo 1991. godine u Borovu Selu; to je i upozorenje da svako zataškavanje istine i izbjegavanje pravde ostavlja to isto sjeme da neometano klija u društvu, čekajući neku novu priliku. Hrvatski branitelji, obitelji žrtava i istinski domoljubi na to ne smiju i neće pristati.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
