Zločin u Baćinu jedan je od najtežih masakara. Saznajte surovu istinu o 56 nedužnih civila ubijenih na obali Une i mukotrpnom putu do pravde.
Kada se danas, s povijesnim odmakom od više od tri desetljeća, prisjećamo najtamnijih stranica Domovinskog rata, naša kolektivna svijest gotovo refleksno i s punim pravom bježi prema vukovarskoj bolnici i sablasnim hangarima Ovčare. No, u sjenama te velike nacionalne tragedije, uz same obale hladne i brze rijeke Une, leži stratište koje po svojoj brutalnosti, po broju žrtava i po metodologiji zla stoji pozicionirano odmah iza Vukovara. Riječ je o Baćinu, Cerovljanima i Hrvatskoj Dubici. S tugom i ogorčenjem prisjećamo se najmanje 56 civila, mahom staraca, žena i teško bolesnih mještana, koje su oružane formacije pobunjenih Srba, pripadnici takozvane Teritorijalne obrane SAO Krajine i specijalne jedinice milicije, hladnokrvno strijeljali. Ovaj tekst nije samo puko prisjećanje; ovo je novinarski krik protiv zaborava, detaljna rekonstrukcija arhitekture zla koja je imala samo jedan cilj – potpuno i trajno iskorjenjivanje hrvatskog naroda s prostora Banovine i Pounja.
Odsječeni od svijeta: Žrtve vlastitog poštenja i ljubavi prema ognjištu
Padom Hrvatske Kostajnice sredinom rujna, a potom i potpunim zauzimanjem šire okolice oko 7. listopada 1991. godine, područje Hrvatske Dubice te okolnih sela Baćina i Cerovljana de facto je odsječeno od ostatka slobodne Hrvatske. Taj prelijepi, pitomi kraj uz rijeku Unu stavljen je pod potpunu, željeznu kontrolu okupacijskih vlasti. Većina hrvatskog stanovništva, svjesna nadolazeće opasnosti i poznajući metode agresora, već je ranije napustila to područje, tražeći spas u unutrašnjosti Hrvatske, ostavljajući za sobom cijele svoje živote.
Ipak, na području Hrvatske Dubice, Cerovljana i Baćina ostalo je živjeti otprilike 120 Hrvata. Tko su bili ti ljudi? Ova preostala, krhka populacija sastojala se gotovo isključivo od osoba starije životne dobi, umirovljenika čije su ruke bile grube od desetljeća težačkog rada, te teških bolesnika koji su fizički jednostavno bili nemoćni podnijeti neizvjesnost i napor izbjegličkog putovanja. Radilo se o ljudima koji su bili duboko, gotovo organski ukorijenjeni u svoje lokalne zajednice. Bili su snažno vezani za svoja stoljetna ognjišta, za onu plodnu poljoprivrednu zemlju i za stoku koju su cijeli život mukotrpno stjecali i njegovali.
Njihov ostanak na okupiranom području ni u kojem slučaju nije bio čin prkosa, vojne provokacije ili junačenja. Njihova je odluka počivala na onom naivnom, duboko ljudskom i kršćanskom uvjerenju da im se, kao nevinim civilima koji ne nose oružje, ne nose uniforme i ne sudjeluju apsolutno ni u kakvim borbenim djelovanjima, ne može i neće dogoditi ništa nažao. Očekivali su, u svojoj staračkoj dobroti, da će ih ratni vihor zaobići te da će u miru nastaviti obrađivati svoju zemlju i brinuti o svom “blagu”, kako su od milja nazivali svoju stoku. Nisu mogli ni slutiti da će to “blago” okupatorima vrijediti više od njihovih ljudskih života.
Perfidna obmana u vatrogasnim domovima i zlokobna noćna selekcija
Krvavi plan počeo se ostvarivati rano ujutro, 20. listopada 1991. godine. Temeljem prethodno detaljno i zlokobno sastavljenih popisa, lokalne okupacijske vlasti izdale su oštru, neopozivu zapovijed cjelokupnom preostalom hrvatskom stanovništvu. Zapovjeđeno im je da odmah napuste svoje domove i da se okupe u prostorijama lokalnih vatrogasnih domova u Hrvatskoj Dubici i Cerovljanima.
Kako bi spriječili bilo kakvu paniku, mogući pokušaj bijega prema šumama ili pokušaje otpora – koliko god on bio nerealan s obzirom na poodmaklu dob i zdravstveno stanje mještana – organizatori ovog masakra primijenili su taktiku perfidne psihološke manipulacije. Prestrašenim civilima je hladnokrvno rečeno da se moraju odazvati na “informativni sastanak” nakon kojega će, obećano im je, uslijediti službena “razmjena” s hrvatskom stranom. Većina tih ljudi poslušala je ovu zapovijed u očajničkoj nadi da će njihova agonija završiti i da će doista uskoro biti prebačeni na slobodni teritorij Republike Hrvatske, gdje će moći zagrliti svoju djecu i unuke. Oni rijetki pojedinci koji su posumnjali u namjere okupatora i odbili napustiti svoje kuće, privedeni su silom, uz psovke i pod prijetnjom uperenim oružjem. Do kraja tog mučnog dana, u skučenom prostoru vatrogasnog doma u Hrvatskoj Dubici našlo se najmanje 70 zatočenih, izbezumljenih osoba, koje su držane pod strogom, do zuba naoružanom stražom pripadnika lokalne srpske paravojske.
Ono što se odvijalo tijekom poslijepodneva i noći s 20. na 21. listopada, unutar tog zatvorenog i memljivog objekta, predstavlja proces selekcije koji do srži razotkriva monstruozni i genocidni karakter ovog čina. Povijesno je zabilježeno i sudski dokazano da je desetero zatočenika te noći izdvojeno iz grupe i pušteno na slobodu. Kasnija analiza puštenih osoba pokazala je mračnu istinu – selekcija je izvršena isključivo i jedino prema strogom etničkom ključu. Oslobođeni su isključivo oni rijetki zatočenici koji su bili srpske nacionalnosti ili su, pak, krvnim rodbinskim i bračnim vezama bili usko povezani sa Srbima. Ovaj zastrašujući, frapantni detalj nepobitno, pred sudom povijesti i prava, svjedoči da je nadolazeća krvava egzekucija bila motivirana isključivo namjerom uništavanja jedne specifične nacionalne i vjerske skupine – Hrvata katolika.
Skelište: Stratište uz rijeku Unu i odjeci rafalne paljbe
Svanuo je i taj kobni 21. listopada 1991. godine. Preostali civili u vatrogasnom domu, gledajući u lica svojih susjeda Srba s oružjem i shvaćajući da obećana razmjena predstavlja najobičniju obmanu, nasilno su, uz povike i udarce, izvučeni iz vatrogasnih domova. Pripadnici paravojnih postrojbi, bez trunke milosti prema njihovim sjedinama, ukrcali su 43 osobe iz Hrvatske Dubice te najmanje 13 civila iz Cerovljana u teška transportna vozila i autobuse.
Konvoj smrti krenuo je prema unaprijed pomno odabranoj lokaciji. Odvezeni su na mjesto poznato kao Skelište, smješteno uz samu, blatnjavu obalu rijeke Une, nedaleko od mirnog naselja Baćin. Izbor ove lokacije bio je đavolski strateški promišljen. Skelište je predstavljalo izoliran prostor, potpuno zaklonjen od pogleda slučajnih prolaznika i, što je najvažnije, udaljen od aktivnih linija bojišta. Time je egzekutorima osiguran potpuni mir za nesmetano provođenje masovnog, bestijalnog ubojstva. Dodatno, neposredna blizina duboke, hladne i brze rijeke Une pružala je krvnicima idealnu prirodnu mogućnost za brzo, efikasno i nevidljivo uklanjanje desetaka tijela.
Dolaskom na to sablasno mjesto, prestrašeni civili, mnogi od njih otežano hodajući uz pomoć štapova, istjerani su iz vozila i grubo poredani duž riječne obale. Tu su ih milicioneri i vojnici takozvane SAO Krajine, naoružani do zuba automatskim oružjem, nemilosrdno strijeljali s leđa i prsa. Preživjeli svjedoci koji su se u tom trenutku skrivali s druge strane rijeke i iz šire okolice, godinama kasnije pred sudovima su svjedočili ledeći krv u žilama. Opisivali su kako se inače mirnom dolinom Une prolamala stravična, neprekidna rafalna paljba, stravično ispresijecana jaucima, krikovima i očajničkim zapomaganjem umirućih staraca i žena koji su padali u blato. Svih 56 dovedenih civila masakrirano je i ubijeno u iznimno kratkom vremenskom roku na tom istom, prokletom mjestu.
Međutim, strašna bilanca smrti iz tog mračnog perioda ne zaustavlja se na brojci od 56 žrtava. Opsežna povijesna i forenzička istraživanja jasno su pokazala da su u to isto vrijeme, na tom istom širem području, pijani od krvi i mržnje, pobunjeni Srbi likvidirali i brojne dodatne civile iz Baćina, Dubice i Cerovljana koji nisu bili u onoj prvoj transportnoj grupi. Konačne, stravične procjene stručnjaka ukazuju da je na ovom području neposredno ubijeno 74 osobe, a taj se broj penje i do nevjerojatnih 118 žrtava ako se obuhvati cjelokupno razdoblje strahovlade do veljače 1992. godine. U tu su brojku uključeni nesretni civili koji su ubijeni pragovima svojih domova, zaklani u dvorištima ili ustrijeljeni na pustim ulicama, a čija su tijela zlikovci bacili izravno u nezasitnu Unu bez ikakvog prethodnog okupljanja, u nadi da će voda zauvijek oprati njihove grijehe.
Anatomija beščašća: Bagerima preko mrtvih ljudskih tijela
Ako mislite da je rafalna paljba bila vrhunac zla, povijest Baćina uči nas da dubina ljudske izopačenosti nema granica. Razina apsolutne nečovječnosti počinitelja očitovala se u punom i najgorem smislu u danima koji su uslijedili nakon masakra. Nakon rafalne paljbe, beživotna tijela 56 ubijenih civila ostavljena su ležati, bačena u blato, potpuno nepokopana na mjestu masakra. Bili su danima izloženi jesenskim kišama, suncu, vremenskim prilikama i gladnim divljim životinjama. Egzekutori se, poneseni osjećajem apsolutne moći i nedodirljivosti, nisu ni potrudili sakriti svoj zločin. Mrtva tijela njihovih dojučerašnjih susjeda ležala su na otvorenom sve dok se, uslijed sasvim prirodnih procesa raspadanja ljudskog tkiva, čitavom dolinom rijeke Une nije počeo širiti nesnosan, zagušujući smrad smrti.
Tek tada, s ciničnim odmakom od otprilike dva tjedna, lokalne okupacijske civilne i vojne vlasti naređuju takozvanu “asanaciju terena”. Ovaj hladni, birokratski izraz krio je novi čin barbarizma. Postupak uklanjanja tijela izveden je uz primjenu teške građevinske mehanizacije, što nedvojbeno ukazuje na apsolutni, patološki manjak i onog najosnovnijeg ljudskog pijeteta prema mrtvima. Na lokaciju Skelište dovezen je masivni građevinski bager. Vozač bagera je tijela ubijenih neceremonijalno, poput običnog građevinskog otpada ili šute, bez ikakvog reda zgurao u šest nasilu i plitko iskopanih jama, neposredno uz samu obalu rijeke.
Manji dio nesretnika bagerom je izguran izravno u hladno korito Une, u zločinačkoj nadi da će snažna riječna struja odnijeti materijalne dokaze i zauvijek sakriti istinu. Plitkost te sramotne grobnice i agresivna, divljačka uporaba teških čeličnih gusjenica i kašike bagera direktno preko mekih ljudskih ostataka rezultirat će katastrofalnim oštećenjima koštanog sustava žrtava. Taj čin posmrtnog skrnavljenja godinama kasnije izazvat će nevjericu, suze i duboki profesionalni šok kod prekaljenih hrvatskih forenzičara.
Mukotrpna ekshumacija i stravičan prizor koji je dočekao forenzičare
Proces otkrivanja istine i podastiranja materijalnih dokaza svjetskoj javnosti morao je, nažalost, pričekati pobjednički završetak ratnih djelovanja, operaciju Oluja i konačni povratak potpunog hrvatskog suvereniteta nad cjelokupnim područjem razorenog Pounja. Službena ekshumacija masovne grobnice na Skelištu u Baćinu započela je tek 13. ožujka 1997. godine, kada je zemlja konačno progovorila.
Zbog ranije opisanog površnog i divljačkog načina na koji su žrtve bile zakopane te blizine razornog vodenog toka, prizor koji je tog hladnog ožujskog jutra dočekao istražitelje bio je uistinu apokaliptičan. Pažljivim uklanjanjem gornjeg sloja tla, pred očima istražitelja izronila je golema masovna grobnica impozantnih i zastrašujućih dimenzija – 60 metara duljine i 15 metara širine. Na ovaj iznimno težak teren izašli su najistaknutiji hrvatski stručnjaci sudske medicine, predvođeni legendarnim prof. dr. Dušanom Zečevićem, dugogodišnjim predstojnikom Zavoda za sudsku medicinu u Zagrebu, te uvaženim dr. sc. Šimunom Anđelinovićem iz Splita.
Iako su ovi vrsni forenzičari već imali ogromna i traumatična iskustva s ekshumacijama brojnih žrtava rata diljem oslobođene domovine, prof. dr. Zečević kasnije je više puta javno posvjedočio da je rad na ekshumaciji u Baćinu bio apsolutno jedan od najtežih, najšokantnijih i najmukotrpnijih u njegovoj prebogatoj i dugogodišnjoj karijeri. Razlog tome nije bio isključivo veliki broj žrtava, već ona nevjerojatna, teško shvatljiva razina destrukcije ljudskih tijela o kojoj smo govorili.
Tijekom dugotrajnog i pažljivog iskapanja utvrđeno je nešto što ledi krv u žilama – apsolutno nijedno tijelo, odnosno nijedan jedini kostur u toj masovnoj grobnici, nije pronađen u svom cjelovitom anatomskom stanju. Uporaba teškog bagera na tada još uvijek svježim ljudskim truplima prouzročila je stravična, neopisiva traumatska oštećenja. Sudski vještaci su danima, sa suzama u očima, bilježili i fotografirali potpuno zdrobljene ljudske lubanje polomljene u stotine sitnih fragmenata, torkseze i trupove grubo odvojene od udova, te vilice, ruke i noge koje su bile razbacane po jami potpuno neovisno o pripadajućim tijelima.
Tijela staraca i žena bila su isprepletena u samrtnom hropcu i bešćutno natiskana jedna preko drugih u tim plitkim jamama. Teški metalni bager je doslovno kidao i mljeo ljudsko tkivo i kosti, pa je kasnija obdukcija na zavodu pokazala da je pojedinim truplima nedostajala apsolutna većina osnovnih koštanih struktura. Takvo posmrtno masakriranje učinilo je klasične, do tada poznate metode identifikacije temeljene na vizualnom prepoznavanju i anatomskoj rekonstrukciji kostura potpuno – gotovo apsolutno – nemogućima.
Revolucija DNK analize: Kada kosti progovore istinu
S obzirom na potpunu nemogućnost tradicionalnog prepoznavanja (uz tragični izuzetak tek nekoliko tijela uz koja su pukom srećom pronađeni preživjeli osobni dokumenti, poput nesretnog oca Josipe Tepšić čija je plastificirana osobna iskaznica nekako preživjela u blatnjavom džepu njegove odjeće), stručni timovi morali su se okrenuti budućnosti. Morali su se osloniti na u to vrijeme potpuno novu, revolucionarnu i pionirsku tehnologiju – analizu deoksiribonukleinske kiseline, poznatiju kao DNK analiza.
Dr. Šimun Anđelinović i njegov predani splitsko-zagrebački tim dokazali su znanstvenom svijetu da je, unatoč velikom proteku godina, boravku u iznimno vlažnoj, riječnoj zemlji i bagerizaciji, ekstrakcija genetskog materijala iz tih zdrobljenih kostiju i dalje moguća. Prema tadašnjim znanstvenim spoznajama forenzičara, DNK molekula unutar čvrstog koštanog tkiva iznimno je stabilna i, uz stručno rukovanje, može preživjeti čak i stoljećima, pod jednim ključnim uvjetom – da tijelo prethodno nije bilo izloženo ekstremno visokim temperaturama koje bi uništile njezinu delikatnu molekularnu strukturu. Paralelno s laboratorijskim radom, započelo je bolno uzimanje uzoraka krvi od preživjelih, uplakanih srodnika te uspostava kompleksne baze podataka. Započeo je mukotrpan, spor, ali presudan proces genetskog uparivanja.
Unatoč golemim tehničkim, financijskim i emotivnim preprekama, rezultat je bio znanstveno i ljudsko čudo. Od ukupno 56 ekshumiranih zdrobljenih tijela, neposredno nakon pronalaska sa sigurnošću je identificirano njih 36. Nažalost, 20 žrtava, primarno zbog potpunog nedostatka usporedivih DNK uzoraka živih srodnika (što je stravičan dokaz da su u ovom ratnom vihoru često bile ubijane i zatrte cijele obitelji do posljednjeg člana), inicijalno je pokopano pod hladnom oznakom “nepoznat” (NN). Ipak, kontinuiranim, nepredanim naporima znanstvenika i razvojem tehnologije tijekom idućih godina, taj je tragični broj neidentificiranih smanjen. Historiografski izvještaji i arhive danas bilježe 45 identificiranih žrtava iz same masovne grobnice Skelište, pri čemu 11 osoba, čije obitelji i dalje pale svijeće u prazno, i dalje mučno čeka na svoj povratak imena i dostojanstva.
Tko su bile žrtve? Nisu nosili puške, nosili su krunice i štapove
Kako bismo u potpunosti shvatili dubinu ovog zla, potrebno je izravno pogledati u demografsku strukturu žrtava. Detaljna viktimološka analiza identificiranih žrtava masakra u Baćinu izravno, znanstveno i neoborivo opovrgava apsolutno bilo kakve bolesne revizionističke teze iz Beograda o nekakvoj slučajnoj pogibiji civila u “unakrsnoj vatri” ili u “nejasnim borbenim okolnostima”.
Statistička obrada identificiranih posmrtnih ostataka, provedena na temelju istraživanja dr. Jakše Raguža i nedvojbenih nalaza sudskih obdukcija, otkriva užasavajuću, srceparajuću istinu. Od 45 identificiranih osoba s lokacije Skelište, čak 29 žrtava bile su žene, što čini više od 64 posto ubijenih. Muškaraca je bilo 16. Kada govorimo o njihovoj životnoj dobi, brojke postaju još strašnije: 42 osobe od njih 45 bile su osobe duboko poodmakle, starije životne dobi, dok su preostale 3 osobe bile u srednjim godinama. Mladih i vojno sposobnih tamo jednostavno nije bilo.
Po etničkom ključu, ubijena su 44 Hrvata, redom rimokatolika, te jedna osoba srpske nacionalnosti koja je najvjerojatnije stradala zbog podijele sudbine sa svojim hrvatskim susjedima i bračnim drugovima. Posebno potresan podatak, koji najviše govori o “hrabrosti” egzekutora, jest zdravstveni status žrtava. Forenzičari su utvrdili da je više od polovice ubijenih bolovalo od teških, kroničnih i onesposobljavajućih bolesti. Ti su ljudi bolovali od teške astme, raka, epilepsije, zatajenja bubrega i naprednih bolesti krvožilnog sustava. Oni nisu mogli ni trčati, a kamoli ratovati.
Ovi jasni, hladni podaci glasno svjedoče cijelome svijetu da cilj ovih egzekutora ni u kom slučaju nije bila eliminacija protivničkih naoružanih vojnika, pa čak ni vojno sposobnih muškaraca koji bi potencijalno mogli uzeti oružje. Jedini, isključivi cilj bilo je potpuno iskorjenjivanje biološke prisutnosti hrvatskog naroda na prostoru Dubice, i to najprimitivnijim metodama – ne štedeći pritom ni nemoćne žene ni bolesne starce.
Iza ovih suhoparnih brojki kriju se jezive, neispričane obiteljske tragedije. Posebno su potresna svjedočanstva onih rijetkih preživjelih srodnika, poput gospođe Josipe Tepšić (djevojački Blinja), koja je u jednom jedinom mračnom danu zauvijek izgubila cijelu svoju obitelj – oca Josipa (65), majku Katarinu (58), strica Nikolu (69) i tetu Anu (68). Krvnici su s lica zemlje doslovno izbrisali obitelji dvaju braće koji su bili oženjeni dvjema sestrama. Tijelo oca Josipa identificirano je odmah na ledini zbog one preživjele osobne iskaznice, tijelo njene majke Katarine identificirano je tek dugih pet godina kasnije putem DNK analize, tijelo tete Ane prepoznato je godinu dana nakon toga, dok posmrtni ostaci strica Nikole nikada nisu pronađeni. Utješna, ali strašna pretpostavka obitelji jest da ga je zauvijek odnijela brza i tamna rijeka Una.
Arhitektura zla: Eskadron smrti i lokalni suradnici
Da bi se ovako golem, masovan i sustavan zločin uopće mogao logistički i fizički provesti, bila je potrebna iznimna i čvrsta suradnja kako vojnog tako i civilnog aparata pobunjenih Srba. Zločin u Baćinu nikako nije djelo nekakvih pijanih, anonimnih i odmetnutih pljačkaša, kako se to često pokušavalo relativizirati. To je djelo visoko organiziranih, naoružanih postrojbi koje su bile duboko involvirane i integrirane u paradržavni, zločinački aparat takozvane Republike Srpske Krajine (RSK).
Glavnu, izvršnu ulogu u samom činu onog lažnog okupljanja, nasilnog izvlačenja civila iz vatrogasnih domova, njihovog transporta na lokaciju Skelište te konačne, bešćutne rafalne egzekucije imala je Jedinica milicije za posebne namjene SAO Krajine znakovitog naziva “Kaline”, s bazom smještenom u selu Komogovina. Ova postrojba nije bila obična milicija; ona je na terenu egzistirala i svakodnevno funkcionirala kao pravi pravcati eskadron smrti. Terorizirali su cjelokupno područje Banovine, provodeći najteže oblike pljački, ubojstava i zločina nad nesrpskim stanovništvom.
Zapovjedna struktura tih zloglasnih “Kalina” bila je stroga i čvrsta. Na čelu postrojbe nalazio se vrhovni terenski zapovjednik Stevo Borojević, čovjek poznatiji pod zloglasnim, krvavim ratnim nadimkom “Gadafi”. Njegov prvi zamjenik i operativac bio je Milan Zec. Ključno je naglasiti da ova postrojba nije djelovala na svoju ruku; bila je izravno, hijerarhijski podređena tadašnjem ministru unutarnjih poslova, a kasnijem osuđenom predsjedniku SAO Krajine, ratnom zločincu Milanu Martiću.
Razina patološke brutalnosti koju su redovito primjenjivali pripadnici “Kalina” nadilazi čak i najmračnije ratne okvire. Treba znati da je ta ista postrojba, pod komandom Borojevića “Gadafija”, direktno odgovorna za niz drugih stravičnih masakra diljem Banovine. Među njima se posebno, po svojoj neshvatljivoj okrutnosti, izdvaja jezivi pokolj u pitomom selu Kostrići kod Majura, počinjen 15. studenoga 1991. godine, nepunih mjesec dana nakon Baćina. U Kostrićima su krvnici pobili doslovno sve zatečene stanovnike do zadnjega, njih 15, ne pokazavši trunku milosti čak ni prema malenoj djeci. Tamo su, u naručju majke, brutalno ubijena nevina dječica – braća Tomislav Jurić koji je imao samo 2 godine i Dario Jurić od 5 godina. Ista se postrojba tereti i za hladnokrvnu egzekuciju dvojice ruskih novinara u rujnu iste godine na području Panjana, čime su htjeli ukloniti nepoželjne međunarodne svjedoke svog orgijanja. Zanimljivo je, a možda i poetski pravedno, da sam Stevo Borojević “Gadafi” nikada nije dočekao ruku međunarodne pravde i hašku sudnicu; ubijen je već 1992. godine, ali ne na ratištu okrenut licem prema hrvatskoj vojsci, već s leđa, u unutarfrakcijskim mafijaško-švercerskim i vojnim obračunima od strane pripadnika vlastite, zločinačke postrojbe.
No, osim ovih izravnih, s prstom na obaraču izvršitelja, ogromna, povijesna i moralna odgovornost leži na lokalnim dužnosnicima paradržave, susjedima koji su pripremili teren za ovaj masakr. Civilnu vlast na području Hrvatske Dubice u to je krvavo vrijeme obnašao Branko Dmitrović, dok je funkciju zapovjednika lokalne “Teritorijalne obrane” (TO) čvrsto u rukama imao Slobodan Borojević. Detaljno popisivanje hrvatskog stanovništva, izdavanje naredbe o okupljanju pod lažnom izlikom razmjene te apsolutni izostanak bilo kakve vojne ili civilne akcije kojom bi se spriječilo noćno odvođenje tih ljudi pred cijevima milicije, čine upravo tu lokalnu strukturu vlasti direktnim supočiniteljima u ovom neviđenom zločinu. Pravno i ljudski gledano, njihov grijeh ne leži samo u kukavičkom “nepoduzimanju nužnih mjera”, već u aktivnom, planskom stvaranju logističkih preduvjeta – organizaciji selekcije zatvorenika u vatrogasnom domu – za konačnu egzekuciju.
Pravosudni epilog: Gorka pravda i krvnici koji su izbjegli kaznu
Put do ovozemaljske pravde za baćinske žrtve bio je sramotno spor, opterećen ogromnim protokom vremena, administrativnim preprekama i, što je najgore, potpunom nedostupnošću velike većine okrivljenika hrvatskom pravosudnom sustavu. Naime, nakon pobjedničke vojno-redarstvene operacije “Oluja”, velika većina tih heroja koji su ubijali starce, kukavički je pobjegla u sigurnost Republike Srbije ili Bosne i Hercegovine.
Istrage o ovom zločinu vođene su godinama, prikupljale su se izjave i vještačenja, no tek je u ožujku 2010. godine Županijsko državno odvjetništvo (ŽDO) u Sisku uspjelo podići sveobuhvatnu optužnicu protiv devetorice visokih dužnosnika i naoružanih pripadnika srpskih paravojnih postrojbi. Opsežna optužnica ih je teretila za planiranje masovnih ubojstava, nezakonita uhićenja, sustavno zatvaranje civila te, u konačnici, izdavanje i provođenje zapovijedi za njihovu fizičku likvidaciju. Kazneni postupak, zbog niza promjena u ustroju specijaliziranih sudova zaduženih za ratne zločine, naknadno je prebačen s nadležnosti u Sisku na Županijski sud u Rijeci. Od svih tih optuženih gospodara života i smrti, nevjerojatno zvuči podatak da je samo jedan jedini (Marin Krivošić) bio fizički dostupan hrvatskim vlastima nakon izručenja, no optužbe protiv njega su u sudskom postupku kasnije odbačene. Svim ostalim glavnim akterima ovog zla suđeno je u odsutnosti, dok su oni slobodno šetali ulicama gradova u susjednim državama.
Nakon prve, prvostupanjske presude koja je donesena 2013. godine, slučaj je ušao u pravosudni labirint; prošao je kroz iscrpljujuće višekratne žalbene postupke, ukidanje presuda i ponovljena suđenja koja su obiteljima žrtava samo produbljivala rane. Konačni i pravomoćni pravosudni epilog postignut je nevjerojatnih trideset godina nakon samog zločina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je tek u rujnu 2019. (drugostupanjska presuda), te konačno u studenome 2020. i ožujku 2021. godine (trećestupanjska presuda), potvrdio teške kazne zatvora za sedmoricu najodgovornijih okrivljenika.
Terenski zapovjednik Milinko Janjetović osuđen je na 20 godina zbog zapovijedanja i provođenja likvidacije. Istu maksimalnu kaznu od 20 godina dobio je zapovjedni kadar Momčilo Kovačević, uz posebnu otegotnu okolnost da je ubijao starije i bolesne koji nisu pružali otpor. Pripadnici oružane postrojbe Stevo Radunović i Veljko Radunović također su dobili po 20 godina zatvora za izravno, oružano rafalno sudjelovanje na samom stratištu. S druge strane, Branko Dmitrović (čelnik civilne vlasti) i Slobodan Borojević (zapovjednik milicije) osuđeni su na po 15 godina jer su sve znali, odobrili, a propustili spriječiti zločin i zaštititi ljude, baš kao i pripadnik TO-a Stevan Dodoš kojemu je dosuđeno 15 godina zatvora.
Vrhovni sud je u svojim obimnim obrazloženjima jasno i nedvosmisleno istaknuo krajnju bešćutnost i bestijalnost okrivljenika, posebno i naglašeno utvrđujući da te pobijene žrtve nisu predstavljale apsolutno nikakvu opasnost niti su ikako mogle pružiti i najmanji otpor. Iako su te izrečene kazne od 15 i 20 godina (što je u to doba bio zakonski maksimum u RH) u pravnom smislu adekvatne težini nedjela, ostaje jedna teška, neprobavljiva i gorka činjenica koja peče svaku obitelj žrtava – velika većina tih osuđenih počinitelja i danas spokojno i mirno živi svoj život izvan dosega hrvatskog pravosudnog sustava. Skriveni iza granica, oni se doslovno izruguju pravdi, zakonima i suzama obitelji, uspješno izbjegavajući odsluženje svojih pravednih kazni.
Haag i međunarodna verifikacija: Zločin protiv čovječnosti
Srećom, sjećanje na masakr u Baćinu i Hrvatskoj Dubici nadišlo je uske okvire isključivo domaćeg pravosuđa. Ti su stravični događaji poslužili tužiteljima kao jedan od krunskih, najvažnijih materijalnih dokaza o sustavnom i organiziranom etničkom čišćenju pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Haagu. Važno je naglasiti da međunarodni tribunal nije imao zadaću suditi onim sitnim, izravnim egzekutorima na samom blatnjavom terenu uz Unu, već se prvenstveno fokusirao na visoke arhitekte zla, na ideatore takozvanog Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP).
Najznačajnija, kapitalna međunarodna presuda koja izravno obuhvaća stradanje u Baćinu izrečena je spomenutom Milanu Martiću, čovjeku koji je obnašao funkcije “ministra unutarnjih poslova”, potom “ministra obrane”, a naposljetku i samog “predsjednika” nepriznate paradržave SAO Krajina/RSK. Predajući se sudu 2002. godine, arogantni Martić je tvrdio da nije kriv ni za što. No, haško Raspravno vijeće ga je 12. lipnja 2007. godine, u monumentalnom postupku koji je trajao puna 143 dana i uz bolno saslušanje stotina svjedoka oštećenika, osudilo na dugu kaznu od 35 godina zatvora. Žalbeno vijeće MKSJ-a tu je istu, rigoroznu kaznu u potpunosti i pravomoćno potvrdilo 2008. godine. Ostalo je povijesno zapisano da je to najteža izrečena i odslužena kazna pred Haškim tribunalom za zločine počinjene isključivo i samo na državnom teritoriju Republike Hrvatske.
Martić je proglašen krivim po čitavom nizu točaka dugačke optužnice koje, kao da su preslikane, savršeno opisuju tragične događaje u Baćinu. Osuđen je za progon, za ubojstva klasificirana kao zločin protiv čovječnosti, za ubojstva kao teško kršenje zakona i običaja ratovanja, te za sustavno zatvaranje, mučenje, nehumana djela i okrutno postupanje. U obrazloženju te povijesne presude, međunarodni suci su neosporno utvrdili da je upravo Milan Martić bio ključni, centralni član udruženog zločinačkog poduhvata, s jasnim velikosrpskim ciljem stvaranja etnički čiste, ujedinjene srpske države kroz nasilno, krvavo iseljavanje hrvatskog i drugog nesrpskog autohtonog stanovništva. Suci su precizno, lancem zapovijedanja, povezali Martićevu kontrolu nad jedinicama milicije (koje su izravno uključivale i zloglasnu postrojbu “Kaline”) s krvavim egzekucijama nevinih civila uz rijeku Unu. Time je baćinski masakr konačno dobio svoju čvrstu, neoborivu međunarodnopravnu verifikaciju kao dokazani zločin protiv čovječnosti.
Osim Martiću, sjena Baćina nadvila se i nad suđenjem najvišim srbijanskim obavještajnim dužnosnicima u Beogradu – Jovici Stanišiću, nedodirljivom načelniku Službe državne bezbednosti (SDB) Srbije, i Franku Simatoviću poznatom kao “Frenki”, njegovom najbližem zamjeniku i prvom operativcu zaduženom za osnivanje i naoružavanje specijalnih, smrtonosnih jedinica. Haška optužnica ih je teretila da su upravo oni na područje Hrvatske Dubice i Baćina planski doveli “Martićevu policiju” i druge brutalne snage usko povezane s beogradskim SDB-om radi činjenja terora i zločina. Iako u prvostupanjskom postupku sudsko vijeće isprva nije uspjelo dokazati njihovu posve izravnu “konkretnu usmjerenost” na specifičan zločin u Baćinu, u konačnici dugog i teškog ponovljenog postupka pred Mehanizmom za međunarodne kaznene sudove (MICT), Stanišić i Simatović su ipak pravomoćno osuđeni na 15 godina zatvora za sudjelovanje u općem Udruženom zločinačkom poduhvatu. Time je, pred očima cijelog svijeta, posredno, ali jasno priznata i potvrđena odgovornost najvišeg srbijanskog državnog aparata za financiranje, naoružavanje i stvaranje onog mračnog miljea u kojem su odmetnuti eskadroni smrti poput “Kalina” uopće mogli nekažnjeno provoditi teror u hrvatskom Pounju.
Krvavi tragovi Pounja: Jedanaest masovnih grobnica
Međutim, onaj tko misli da je zločin u Baćinu izoliran incident, gadno se vara. Taj masakr, iako daleko najveći po broju stradalih, predstavlja zapravo tek krvavi “vrh ledenog brijega” u mnogo širem i strašnijem kontekstu cjelokupnog stradanja na području Pounja. Kako bi se zauvijek spriječilo namjerno i fragmentarno tumačenje povijesti, naša znanstvena zajednica, čvrsto predvođena Hrvatskim institutom za povijest (HIP) i Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata (HMDCDR), godinama je provodila obimna i bolna terenska istraživanja. U tom znanstvenom naporu posebno, kapitalno mjesto zauzima znanstveni rad istaknutog povjesničara dr. sc. Jakše Raguža. Njegovo djelo pod naslovom “Masovne grobnice u hrvatskom Pounju iz Domovinskog rata – prinos viktimološkim studijama” predstavlja krunski dokaz razmjera zločina.
Dr. Raguž je godinama na terenu detaljno obrađivao i pedantno sistematizirao teške podatke koji nepobitno svjedoče jezivu činjenicu: na relativno malom, geografski uskom području Pounja (koje obuhvaća današnje općine Hrvatska Kostajnica, Hrvatska Dubica, Majur, Donji Kukuruzari i Sunja), u krvavom razdoblju od 1991. do 1993. godine, agresor je formirao nevjerojatnih 11 masovnih grobnica takozvanog primarnog tipa. To znači da su žrtve mahom ubijane i odmah bacane u zemlju, zakopane na mjestu ili u samoj neposrednoj blizini ubojstva, bez kasnijih taktičkih preseljenja tijela kojima su srpske snage pribjegavale na Kosovu ili u Bosni.
Istraživanja dr. Raguža otkrivaju stravičnu topografiju smrti. Pored najvećeg Skelišta u Baćinu u općini Hrvatska Dubica, gdje je ekshumirano spomenutih 56 mučenika, zemlja je krila stravične tajne i u Donjim Kukuruzarima, gdje su na lokacijama Plavićevac i Marveno groblje (Lovča) pronađeni ostaci ukupno 16 osoba. Na području Sunje, lokacija Bašćine u Donjem Hrastovcu skrivala je 8 tijela. Hrvatska Dubica krila je, osim Baćina, i grobnicu Višnjićki bok, s dodatnih 7 žrtava. U Petrinji, na Slopačkoj kosi, ležalo je 7 nesretnika. Područje Hrvatske Kostajnice prekopano je zlom, pa su tako na Groblju Sv. Ane, u Novljanima i na Kurbanovom brdu pronađene tri grobnice iz kojih je ekshumirano 13 osoba. Konačno, u općini Majur, lokacije Vasića Bare i Kostrići iznjedrile su kosti ukupno 7 žrtava ratnog bezumlja.
Kada se podvuče crta ispod te 11 grobnica, brojka vrišti – ekshumirano je ukupno 114 žrtava. Globalna statistička obrada ovih sablasnih podataka iz Raguževog rada pruža najtvrđi, neoboriv dokaz o pravom karakteru agresije na Hrvatsku. Od tih 114 ekshumiranih ljudi, gotovo ogromnih 77 posto činili su isključivo civili. Štoviše, od ukupnog, tragičnog broja stradalih, forenzičari su utvrdili da su svega 2 (slovima: dvije) osobe stradale onako kako se gine u ratu – u izravnom, otvorenom borbenom djelovanju. S druge strane, zastrašujućih 97 osoba je prvo mučki zarobljeno, razoružano (ako su išta i imali), a potom planski, uz hladnu naredbu, likvidirano. Izvučeno iz domova i smaknuto metkom u potiljak ili leđa. I opet dominiraju stari i nemoćni – preko 40 posto žrtava bile su osobe starije životne dobi, na zalasku života, a čak 29 posto činili su nepokretni invalidi i teški bolesnici.
Sudbine tih ljudi kidaju dušu. Zanimljivo je, u tom mračnom smislu, analizirati malu grobnicu Višnjićki bok pokraj Hrvatske Dubice. U njoj je pronađeno 7 isprepletenih tijela, a među njima su ležali i posmrtni ostaci nevjerojatno starog, 81-godišnjeg Ive Peze. Nesretni starac Ivo je tog kobnog 20. listopada, pod onim istim lažnim, ciničnim izgovorom razmjene, s mukom priveden u vatrogasni dom zajedno sa svojom voljenom suprugom Sofijom. Ono što se dogodilo toj obitelji ilustrira vrhunsku perfidnost i hladnokrvnost cijelog zločinačkog aparata. Naime, nakon noćnog razdvajanja u domu, Sofija je ukrcana u kamion, odvezena na rijeku i strijeljana u blatu na Skelištu u Baćinu s onom velikom grupom, dok je njezin suprug, 81-godišnji Ivo Pezo, odveden na potpuno suprotnu stranu sela i samovoljno pogubljen u tamnoj šumi na lokaciji Višnjićki bok. Umrli su sami, razdvojeni strahom.
Ratno ludilo u Pounju nije poznavalo ni granice ni nacionalnosti žrtava. Pronalazak skrivene masovne grobnice na lokaciji Vasića Bare kod Majura, koja je nastala nešto kasnije, u rujnu 1992. godine, pokazuje da su šumovite rute preko Pounja bile doslovno smrtonosne i za iznemogle izbjeglice iz susjedne i krvave Bosne i Hercegovine. U toj su plitkoj grobnici, skriveni od svijeta, pronađeni ostaci četvorice Bošnjaka civila iz okolice Prijedora. Ti su nesretni ljudi, bježeći od noža i logora tamošnjih srpskih paravojski, teškom mukom prešli rijeku Unu misleći da su našli spas. No, zla kob ih je pratila; na hrvatskoj obali uhvatili su ih krvožedni pripadnici Posebne jedinice milicije (PJM) Hrvatska Kostajnica. Umjesto pomoći izbjeglicama, oni su ih grubo vezali debelim užadima i bez suđenja likvidirali na rubu šume. Zaključak je samo jedan, i on je neosporiv: sve ove otkrivene masovne grobnice po Pounju dijele jedan jedini, identični, sotonski obrazac djelovanja – potpuno, bezuvjetno kršenje apsolutno svih normi Ženevskih konvencija, masovna i sustavna ubojstva ratnih zarobljenika i golorukih civila te bolesno, patološko posmrtno sakaćenje njihovih tijela bagerima.
Spomen soba i kultura sjećanja: Tišina koja najglasnije vrišti
Pravno i sudsko dokumentiranje, te koliko-toliko institucionalno kažnjavanje ratnih zločina predstavlja samo jedan dio, onaj formalno-pravni aspekt funkcioniranja poslijeratnog društva. No, onaj mnogo dublji, ključni element trajne društvene prevencije novog zla i iskrenog odavanja ljudskog pijeteta žrtvama leži isključivo u sustavnoj kulturi sjećanja. Uzevši u obzir apokaliptične razmjere ljudskog stradanja na Banovini, lokalna je i ranjena zajednica, uz snažnu podršku ključnih državnih tijela, proteklih godina poduzela goleme i značajne korake u povijesnoj memorijalizaciji ovog prostora.
Tako je u travnju 2017. godine, uz samu cestu koja vodi blizu zloglasnog riječnog stratišta, s puno emocija i pijeteta svečano otvorena Spomen soba Domovinskog rata – jedinstven memorijalni prostor u samom srcu Baćina. Ova hvalevrijedna inicijativa, koja je proizašla iz uske i uspješne suradnje Općine Hrvatska Dubica, Sisačko-moslavačke županije i Ministarstva hrvatskih branitelja, rezultirala je vrhunskim, reprezentativnim, modernim edukativnim i duboko komemorativnim prostorom. Autorstvo nad cjelokupnim povijesnim elaboratom ovog postava pripada, naravno, dr. sc. Jakši Ragužu, čime je gola, teška znanstvena faktografija zauvijek pretočena u vizualni, emotivni postav dostupan široj javnosti, a osobito od velike važnosti za edukaciju mlađih, rođenih nakon rata, koji moraju znati istinu o cijeni svoje slobode.
Važno je istaknuti da ova Spomen soba nije fokusirana i ograničena isključivo na one 56 ekshumirane žrtve s obale iz baćinske grobnice. Njezin je povijesni i emotivni obuhvat mnogo, mnogo širi. Unutar tog svetog prostora, uklesana u vječnost, nalaze se upisana imena ukupno nevjerojatnih 137 žrtava. Od toga broja, čak je 98 bespomoćnih civila i 39 hrabrih vojnih lica – hrvatskih branitelja. Svi oni zajedno izgubili su svoje neprocjenjive živote tijekom krvavog Domovinskog rata na području cijele ratne općine Hrvatska Dubica. (Valja pojasniti da ranija odstupanja u nekim starim novinskim i historiografskim brojkama, koje su godinama pogrešno navodile brojku od 111 stradalih za to područje, nisu rezultat manipulacije, već različitog administrativnog obuhvata naselja prije i poslije rata te naknadno, dugotrajno i bolno identificiranih i ekshumiranih osoba po šumama).
S obzirom na tešku istinu da neka masakrirana ljudska tijela bezdušno bačena u duboku Unu najvjerojatnije nikada neće biti pronađena, a brojna od onih koja jesu ekshumirana uslijed divljačke bagerizacije nikada u komadima neće biti anatomski potpuno rekonstruirana, ova Spomen soba u Baćinu predstavlja jedino pravo, iako simbolično počivalište. To je jedino opipljivo, sigurno mjesto na kojem njihovi preživjeli potomci, sinovi, kćeri i unuci, mogu u tišini doći, sagnuti glavu, izmoliti Očenaš i upaliti voštanu svijeću za duše svojih voljenih čije su kosti mljele čelične gusjenice mržnje.
Demografska pustoš: Kada etničko čišćenje ostvari svoj konačni cilj
Za kraj ove potresne povijesne rekonstrukcije, moramo biti surovo iskreni i pogledati istini u oči. Završna ocjena uspješnosti tog beogradskog i lokalnog velikosrpskog etničkog inženjeringa u Baćinu, Cerovljanima i Hrvatskoj Dubici nažalost, iz perspektive današnjice, neumoljivo ukazuje na to da je mračni cilj pobunjenih Srba, u onom surovom, dugoročnom biološkom smislu, ostvaren. Taj plan donio je katastrofalne, gotovo nepopravljive posljedice po ranjenu demografiju tog prekrasnog posavsko-pounjskog kraja.
Službeni, hladni podaci Državnog zavoda za statistiku (DZS) ilustriraju iznimno bolnu, svakodnevnu stvarnost tog prostora: unatoč slavnom pobjedničkom povratku nakon Oluje i herojskom oslobođenju okupiranog teritorija, ratni, biološki i ogromni ljudski gubici bili su jednostavno preveliki da bi se normalan svakodnevni život na tim krvavim prostorima ikada potpuno revitalizirao. Mladih je ostalo premalo, a stari, nositelji života, pobijeni su bagerima na Skelištu.
Statistika je tu neumoljiva i bilježi samo strmi, kontinuirani pad: cijela ova općina, koja je prije prokletog rata doslovno bujala životom, dječjim smijehom, bogatim urodom i punim štalama, danas je suočena s galopirajućim demografskim pustošenjem. Uzmimo samo jedan primjer za ilustraciju te tragedije. Na službenom popisu stanovništva iz 2001. godine (dakle, u trenutku kada je prvi, udarni val povratka prognanika bio gotovo u potpunosti završen) samo naselje Baćin brojalo je vrlo skromnih oko 321 stanovnika. Ta demografska erozija, primarno uzrokovana ogromnim, nepremostivim ekonomskim i psihološkim posljedicama rata te trajnim, fizičkim gubitkom čitavih radno sposobnih obitelji čiji su korijeni iskopani, dramatično se odražava i na posljednjem nacionalnom popisu stanovništva iz 2021. godine. Trendovi u drugim, neposredno obližnjim seoskim naseljima poput Slabinje pokazuju dramatičan pad stanovništva na svega 238 preostalih stanovnika, sa sablasnom gustoćom naseljenosti od pukih 15 stanovnika po kvadratnom kilometru.
Ta suha statistika zapravo skriva najdublju ranu. Sustavno, proračunato ubijanje baš onog, kako su mislili, “nevažnog” starijeg civilnog stanovništva, onih baka i djedova koji su čuvali pragove, pokazalo se kobnim. Upravo su ti starci bili onaj ključni, žilavi autohtoni nositelj težačke, ruralne poljoprivredne obnove. Njihovim masakriranjem na blatnjavoj obali Une trajno je i, čini se, bespovratno osakaćen svaki značajniji ruralni razvoj ovog predivnog, a tako tragičnog hrvatskog Pounja. Zločin u Baćinu stoga nije samo priča o 56 metaka i bageru u jesen ’91.; to je priča o ubojstvu jedne cijele budućnosti.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
