0%
Subota, 21 studenoga, 2026
Zlatko Zaoborni, branitelj Vukovara, Borovo Commerce,

Vukovarski branitelj Zlatko Zaoborni: Bez noge sam u samici sam sebi vadio konce

Domovinski rat Nove obavijesti Riječ branitelja Vijesti
Objavio: Dražen Jurmanović | 21/11/2026

Zlatko Zaoborni, branitelj Vukovara s Mitnice koji je 1. studenoga 1991. godine stao na pješačku minu i ostao bez noge, iznio je potresno svjedočanstvo o preživljavanju vukovarske tragedije, prebacivanju iz bolnice u Borovo Commerce te devetomjesečnom paklu srpskih logora i montiranog suđenja u Beogradu. Iako teški invalid na štakama, u zarobljeništvu je preživio brutalna premlaćivanja, lažna strijeljanja i višemjesečnu samicu, a od izdržavanja zatvorske kazne u Srbiji spasila ga je tek velika razmjena „svi za sve“.

Ranjavanje na Mitnici i bijeg od sudbine Ovčare

Zaoborni je teško ranjen prvog dana studenoga 1991. godine, nakon čega je zbrinut u vukovarskoj bolnici. U tom trenutku, okružen mrtvima i ranjenima koji su neprestano pristizali, nije ni stigao razmišljati o gubitku noge. Šest dana kasnije uspio je prvi put ustati iz kreveta, a već 8. studenoga dogodio se trenutak koji mu je, gledajući unatrag, spasio život.

Netom prije nego što je neprijatelj presjekao put između Vukovara i Borova naselja na Lužcu, bolničko osoblje odlučilo je zbrinute ranjenike prebaciti u Borovo Commerce kako bi oslobodilo krevete za nove stradalnike. Večer ranije, 7. studenoga, pokušali su ga prevesti dok je spavao, oduzevši mu pritom pištolj koji mu je brat ostavio u posjeti, no zbog žestoke pucnjave morali su se vratiti u bolnicu. Idućeg jutra ipak su ga prebacili u Borovo naselje.

„Da nisam nastradao, ostao bih na Mitnici sa svojima. Da nisam to jutro prešao iz bolnice u Borovo Commerce, ostao bih u bolnici i vjerojatno bih završio na Ovčari kao i drugi ranjenici. Sva sreća da sam došao u Commerce“, prisjeća se Zaoborni.

Tek znatno kasnije doznao je tragičnu sudbinu svoje obitelji – njegov brat i bratić zarobljeni su na Mitnici, odvedeni u nepoznatom smjeru i strijeljani, a dugo su se vodili kao nestali sve do pronalaska i identifikacije njihovih posmrtnih ostataka.

Pad Borovo Commercea i odlazak u Sremsku Mitrovicu

U Borovo Commerceu dočekao je 19. studenoga i slom obrane Borova naselja. Zgrada je bila pod neprekidnom neprijateljskom paljbom sa svih strana, a unutra su se nalazili civili, žene, djeca, starci te lakši i teži ranjenici koji nakon presijecanja grada više nisu mogli doći do bolnice.

„Vladala je velika panika. Sve je tutnjalo i rušilo se, ušlo je jako puno dima i ljudi su se počeli gušiti“, opisuje Zaoborni dramatične trenutke uoči predaje. Nakon izlaska u kolonu i ukrcavanja u autobuse, dio zarobljenika ubijen je na licu mjesta, dok je on završio u logoru u Sremskoj Mitrovici.

Zlatko Zaoborni o paklu logora, samici i suđenju u Beogradu

U srpskim logorima proveo je punih devet mjeseci. Kako naglašava, za zarobljenike nije vrijedila nijedna međunarodna konvencija, pa ni činjenica da je bio teški ranjenik bez noge nije spriječila čuvare da ga sustavno zlostavljaju.

„Kao ranjenik bez noge, na štakama, završio sam u logoru. Za njih nije vrijedila ni Ženevska ni bilo koja druga konvencija. Bez obzira na to koliko sam bio ranjen, tukli su me, mučili i vodili na lažna strijeljanja“, svjedoči vukovarski branitelj.

Posebno mučno iskustvo doživio je u prosincu 1991. godine, dok je u logoru još boravio pokojni dr. Juraj Njavro. Kako mu konci s amputirane noge još nisu bili izvađeni, javio se za liječnički pregled i tablete protiv bolova, no umjesto medicinske pomoći dobio je batine.

„Tada sam rekao da više ne idem dolje u podrum i da neću tražiti ni liječnika ni tablete. Trpio sam bolove i sam sebi vadio konce u samici“, otkriva Zaoborni.

Od 13. prosinca pa sve do 14. veljače bio je zatvoren u samici, neprestano izložen ispitivanjima, premlaćivanjima i lažnim strijeljanjima. Sredinom veljače maricom je prebačen u Beograd na suđenje, gdje je osuđen na devet i pol godina zatvora zbog „oružane pobune“. Nakon što je prošla i drugostupanjska komisija, u ponedjeljak je trebao biti upućen na izdržavanje kazne u jedan od srbijanskih zatvora, no u petak, 14. kolovoza, dočekao je slobodu u velikoj razmjeni zarobljenika „svi za sve“.

Molitva kao jedini oslonac i neobična anegdota iz logorske brijačnice

Unatoč nezamislivoj patnji, fizičkom zlostavljanju i višemjesečnoj izolaciji, Zlatko Zaoborni ističe kako ga je na životu i pri zdravoj pameti održala isključivo vjera.

„Snagu mi je dao Bog i Isus. Molitva je jedino što me držalo u tom logoru pored svih batina, mučenja, izgladnjivanja i lažnih strijeljanja“, naglašava vukovarski branitelj.

Ipak, usred sve te tragedije i teških mjeseci provedenih u Sremskoj Mitrovici, u sjećanju mu je ostala i jedna neobična, gotovo filmska anegdota. Jednom prilikom odveli su ga na ispitivanje kod pukovnika JNA u podrumsku prostoriju koja je inače služila kao brijačnica za zatvorenike. Nakon ispitivanja, pukovnik mu je dao papir da napiše izjavu i izašao iz sobe.

Kako je izjavu brzo završio, a kosa mu je u logoru već bila prilično narasla, uzeo je brijačeve škare i sam se ošišao. Čekajući povratak ispitivača, pogled mu je privuklo nešto što se sjajilo iza zavjese na podrumskom prozoru.

„Popeo sam se na stol i odmaknuo zavjesu, kad ono – kilogram šećera, tegla pekmeza i cijeli Zdenka sir u trokutićima. Što ću, gladan sam uzeo i počeo jesti, malo šećera, malo pekmeza i malo sira. Na kraju sam od svega pojeo pola, sve vratio na mjesto, umio se i čekao kao da se ništa nije dogodilo“, prepričava Zaoborni.

Nakon što ga je čuvar vratio u samicu, već je sutradan ponovno pozvan na ispitivanje. Putem prema podrumu u sebi se molio Bogu da ga opet odvedu u istu brijačnicu – i želja mu se ispunila. Dok ga je vojnik ispitivao, pogledom je samo pratio prozor i čekao trenutak kada će ostati sam.

„Napokon mi je rekao da pišem izjavu i izašao van. Čim je zatvorio vrata, ja sam odmah skočio na prozor i pojeo sve ostalo. Tako sam u dva dana pojeo kilogram šećera, teglu pekmeza i cijeli paket Zdenka sira. Kroz nekoliko dana, kako smo bili smješteni iznad njihovih zatvorenika, čuli smo tog zatvorenika koji je bio brijač kako psuje svima i traži tko mu je pojeo šećer i pekmez“, zaključuje uz osmijeh Zlatko Zaoborni ovu rijetku vedriju uspomenu iz logorskih dana.