Gledajući očima pojedinaca, rekli bismo da se nije ništa moglo napraviti da se zaustavi krvoproliće nad
Hrvatskim narodom u Domovinskom ratu. Naravno, to nije istina.
Sve se moglo zaustaviti samo jednim potezom, a to su sankcije protiv Jugoslavije. Poslije toga, srpske snage
se ne bi mogle financirati logistički i s naoružanjem. Ne bi se svakodnevno slale s okupiranih područja tisuće
granata i projektila, ne bi se okupirao Hrvatski teritorij i neljudski ubijali hrvatski građani. Ali to se nije spriječilo.
Zašto?
Na to pitanje odgovorio je ratni ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang. On u emisiji “Hrvatske povijesne istine”
koja je emitirana 18.11.2022. kaže:
Kada smo vidjeli da Vukovar pada, išli smo na to da se neutralizira bolnica. Bolnica je posljednje mjesto gdje su
se mogli okupiti ranjenici, bolesnici, djeca, majke s djecom, trudnice, i međunarodni Crveni križ je napravio
protokol za takav slučaj, neutralizaciju bolnice. Dakle, moraju se dogovoriti obje strane koje sudjeluju u ratu
plus treća strana kao svjedok, to je bila Europska zajednica i predstavnik međunarodnog Crvenog križa. Kako
će se neutralizirati bolnica da u njoj ne bi stradali bolesnici i ranjenici? Vrlo je jasan protokol, a on kaže ; da od
tog trenutka kada se potpiše, više u krug bolnice ne smije ući niti jedna odora, dakle, niti vojnik, niti agresor, niti
branitelj. Ulazi međunarodni Crveni križ koji popisuje sve ranjenike i bolesnike i nitko s tog popisa ne smije
nestati. To je vrlo jednostavno reći, ali kada je u pitanju srpski agresor i JNA, onda je to teško sprovesti. Mi smo
završili pregovore u dva sata u jutro 18.11.1991. godine i potpisali taj sporazum, sva trojica (general Rašeta,
Hebrang i predstavnik Crvenog križa Georges-Marie Chenu ). Ja sam obavijestio predsjednika Tuđmana da je
protokol potpisan, nakon kojeg slijedi izrada protokola Crvenog križa, koji može potrajati dva-tri sata), i onda taj
protokol stupa na snagu i Crveni križ ulazi u bolnicu.
Crveni križ je u tom trenutku u Vukovaru, ali ne može ući u krug bolnice dok se ne potpiše protokol. Nakon što
sam obavijestio predsjednika, nazvao sam dr. Vesnu Bosanac u Vukovar, s kojom sam cijelo vrijeme imao
otvorenu liniju. Ali, nakon što sam nazvao, umjesto Vesne Bosanac, javio se jedan muški glas. Ja mu se
predstavljam, ” Ja sam ministar zdravstva Republike Hrvatske dr. Andrija Hebrang, trebao bi ravnateljicu
bolnice dr. Vesnu Bosanac”, a taj “četnik” mi odgovora ; ” E moj Ustašo, nema više tvoje doktorice”, i prekine
liniju. To je bio najstrašniji znak. prvo, to je bio znak da su četnici ušli u bolnicu prije nego je protokol stupio na
snagu, i drugo, da je očito počelo klanje. Odmah sam obavijestio predsjednika Tuđmana o zbivanju. Od tog
trenutka nikada više nisam se čuo s dr. Bosanac, dok nije razmijenjena.
Dakle, srpske snage nisu dozvolile da protokol stupi na snagu, nego su prije toga ušli u bolnicu. I
drugo, prekinuli su sve veze da se ne zna što se događa.
Dakle, srpske snage nisu dozvolile da protokol stupi na snagu, nego su prije toga ušli u bolnicu. I
drugo, prekinuli su sve veze da se ne zna što se događa.
Ovdje je vidljiva jedna prljava uloga Međunarodne zajednice, koja je cijelo vrijeme radila na očuvanju Jugoslavije, što znači da je radila protiv Hrvatske.
Protokol koji je potpisan u ranim jutarnjim satima 18. 11. 1991. godine, stupio je na snagu nakon 24
sata. Što znači, da je Međunarodna zajednica dala srpskim snagama 24 sata vremena ” da riješe
problem unutar bolnice”.
U međunarodnim odnosima, gluhoća je u stanju usmrtiti!
Europa, demokratska i humanistička, nije shvatila doseg i širinu drame koja se zbivala u Vukovaru, gradu pod opsadom od strane državljana iz jedna susjedne republike, a koja je, kao i Hrvatska, pripadala istoj federalnoj
cjelini. Odbijajući intervenirati, brzo i s odlučnošću koja bi odgovarala agresiji, zapadne prijestolnice su za četiri godine produžile rat koji je međutim bio i te kako očit. I taj se rat prelio preko granica, poharao Bosnu
i Hercegovinu i nanosio civilnom pučanstvu sve veće grozote koje su kulminirale u Srebrenici (u srpnju 1995. godine).
Vukovar je dakle u ishodištu dugačkog lanca, sastavljenog od krajnjih nasilja, počinjenih na kontinentu koji je vjerovao za sebe da je civiliziran, nasilja koja su postala moguća zbog bojažljivih odluka europskih odgovornih vođa, koji su izjavljivali da su privrženi pravima čovjeka.
Poslije pada Vukovara, Europa je utonula u užas i u sramotu, ali se nije osvijestila. Europska je unija prihvatila Daytonske ugovore (1995) koji su zaustavili borbe po cijenu etničkog čišćenja, te je zanemarila Kosovo
gdje je nasilje prestalo tek 1999. godine. Stoga, u odnosu prema toj Europi, u koju će uskoro ući, Hrvatska
ima pravo, pače dužnost biti Svjedok1 i reći, glasno i snažno, sve što se dogodilo u Vukovaru i to zbog odsutnosti europske solidarnosti; ona ima pravo i dužnost biti vrebač2 koji upozorava one koji kroje Povijest i alarmira one koju je podnose.
Hrvatska ima pravo i dužnost na putu prema EU donijeti svoju solidarnost i svoje oduševljenje, kao i svoje naslijeđe boli i razočaranja.
Ali »Križni put« Vukovara će stvarno ući u Povijest Europe kao svečano upozorenje tek onda kad oni koji su proživjeli opsadu ovog grada progovore i iznesu potpuni i strogi opis odvijanja opsade, te izraze stanovnicima našeg kontinenta svoju zaprepaštenost, svoj gnjev i svoju patnju.
Ako toga ne bude, a znajući što su sve ljudi sposobni učiniti i ponoviti, bojati se je da je ustrajna polu-šutnja o jednom od najtragičnijih događaja naše novije Povijesti imati, u budućnosti, jednako negativne posljedice kao one koje je prouzrokovala tragična gluhoća zapadnih prijestolnica 1991. godine
U Povijesti šutnja, kao i gluhoća, može zadati smrt! –
Georges-Marie Chenu
prvi poklisar Francuske u Hrvatskoj
»Onaj koji znade istinu, a ne kliče istinu, postaje sukrivac lažaca i krivotvoritelja. «
Charles Pegu
Zaboraviti, to znači izabrati biti sukrivac!
Elie Wiese
Nespokojan sam dok uzimam riječ pred vama u Vukovaru. Strahujem da ponovo ne oživim boli, ili da ih ne pogoršam. Bojim se isto tako da ću ponovo pokrenuti zapretani gnjev protiv Europe koja nije pritekla u
pomoć stanovnicima opsjednutog grada. Poneki među vama bi moj dolazak mogli shvatiti kao neku vrstu provokacije, jer sam bio jedan od »Ljudi u bijelom« koje je Europa bila poslala u početku agresije, žrtve koje
ste bili vi 1991. godine, a dolazak kojih je bio izazvao među vama toliko nade i ubrzo zatim proizveo toliko razočaranja.
Nadalje, Georges-Marie Chenu govori o tome što su promatrači znali o Jugoslaviji .
Kad sam stigao u Zagreb, 17. srpnja 1991. godine, nisam znao za vrlo crnu prognozu o budućnosti Federacije, koju je bila formulirala ClA. Prije mog odlaska, u “Quai d’Orsay” su me uvjeravali da će ova Misija promatranja i nadzora trajati samo nekoliko mjeseci i da će se uskoro sve vratiti u red, jer će etničke skupine koje se suprotstavljaju u Jugoslaviji na koncu same naći rješenje za svoje sporove.
EZ je bila uvjerena da će njezin politički i moralni autoritet biti dovoljan za savladavanje teškoća i da će voditi do
razboritih i mirnih rješenja. Stanovništvo je bilo tog istog mišljenja. A budući da je Misija bila lišena svake ovlasti prisile, njezina je učinkovitost zavisila od dobre volje strana i od njihove želje za očuvanjem mira.
Misija je raspolagala dosta ograničenim informacijama o onom što se zbivalo u opsjednutom gradu i okolo njega. Ipak, zastor je bio djelomice rastvorio nizozemski ambasador u Parizu, Henry Wynaendts, koga je
na lice mjesta bio poslao njegov ministar vanjskih poslova, pošto je Nizozemska tada obnašala funkciju Predsjedništva EZ. On je stigao u Vukovar 28. kolovoza, na dan zračne uzbune i bombardiranja dvorca
grofa Eltza. Po svom povratku, alarmiran vizijom rata, on je međunarodnom tisku opisao opseg uništavanja i tjeskobu civila sklonjenih u podrume: »Treba na licu mjesta održavati nepristranu međunarodnu nazočnost«, zaključio je.
Dana, 19. rujna u Bruxellesu, ministri vanjskih poslova Dvanaestorice nisu se mogli složiti o odašiljanju vojnih snaga razdvajanja u Hrvatsku, tj. u Slavoniju. Ovaj projekt, koji su podupirale Njemačka, Nizozemska i Francuska, naišao je na suprotstavljanje Velike Britanije. Sutradan je u New York Timesu osvanuo naslov: »Europska unija odustaje«. I od sredine rujna, Savezna je vojska umnožila napade na svim bojištima.
Dana, 23. listopada, Francuska je predložila Europskoj Zajednici da se opreme dvije teglenice i da se Dunavom evakuiraju ranjenici i bolesnici. Tehnički pregovori oko toga su međutim zaglibili. Vjerojatno zato da bi borio protiv nedostatka reaktivnosti europskih odgovornih osoba, kardinal Kuharić se 28. listopada obratio pismom
dvanaestorici ministara vanjskih poslova EZ da bi ih upozorio da »Ovaj rat, koji je ukaljao Europu, prijeti da se proširi izvan Hrvatske«. On je predložio da vojni savjetnici njihovih poklisarstava nadziru grad Vukovar. Njegov zahtjev ostao je bez odgovora.
Jedini način da se spriječi zaborav ili falsificiranja glede Vukovara jest da se ispripovjedi, odmah, sve što se zbilo u ovom gradu i u okolici 1991. godine. Ova »dužnost pamćenja« pripada prvenstveno hrvatskim povjesničarima koji imaju na dohvat ruke svjedoke i dokaze; dužnost iznošenja tog događaja ne zato da se održava patnja, niti da se učvrste ograde ili podstakne duh osvete, nego jednostavno iz poštovanja prema žrtvama i Istini. I, isto tako, zbog kolektivnog zdravlja, eda u budućnosti ono, što bi bilo ostalo prešućeno, ili što bi bilo falsificirano, ne iskoči, više godina kasnije, kao slijepi i agresivni prosvjed. S odmakom, već se danas može ocijeniti sve zlo koje je počinjeno svim stanovnicima bivše Jugoslavije tako što su na iskrivljen i zloban način predstavljeni događaji koji su se odvijali tijekom Drugog svjetskog rata (1941-1945).
Gledajući današnju osudu napada Rusije na Ukrajinu i silne potpore i naoružavanja Ukrajine, teško savladavam emocije, pa čak i čuđenje. U Domovinskom Ratu Hrvatska je bila napadnuta. Hrvati su krvarili diljem Domovine, zločini su se događali nad hrvatskim narodom od Vukovara do Dubrovnika. Istovremeno smo od međunarodne zajednice dobili embargo na uvoz oružja – doslovno smo se naoružavali na crnom tržištu, kao neki kriminalci i to u vrijeme kada je dnevno na Vukovar i Osijek padalo tisuće projektila. Zar to nije apsurd? Danas se Ukrajini šalje naoružanje sa svih strana svijeta, a Hrvatska nije smjela, čak, niti kupiti oružje u vrijeme najžešćih napada.
Za prethodno opisano izigravanje potpisanog protokola Crvenog križa od strane srpskog agresora nitko od pripadnika UN-a i međunarodne zajednice nije preuzeo odgovornost, čak, niti onu moralnu.
Štoviše, nakon tih teških kršenja međunarodnog ratnog prava i Ženevskih konvencija u Vukovaru, strašnih pokolja i ubistava Hrvata po cijeloj državi, na svakom teritoriju koji je došao pod okupaciju, međunarodne mirovne snage nisu izvukle pouku, nego pod njihovim okriljem Srbi čine zločine u Bosni, posebno tu mislim na Srebrenicu.
Izvor: dr. Andrija Hebrang Z1- Hrvatske povijesne istine, Georges-Marie Chenu – Svjedočanstvo – VUKOVAR, OPOMENA ZA EUROPU, Pont Levoy, ožujka 2004.
