Prošlo je više od tri desetljeća od pada Vukovara, grada heroja i simbola otpora, ali rane tragedije i dalje krvare. Gledajući unazad, postavlja se ključno pitanje: je li krvoproliće nad hrvatskim narodom u Domovinskom ratu moglo biti zaustavljeno? Povijest nam neumoljivo odgovara – moglo je. No, međunarodna zajednica izabrala je gluhoću i nečinjenje.
Krvava istina o Vukovaru
Dok su srpske snage razarale hrvatske gradove, granatirale bolnice i ubijale civile, međunarodna je zajednica gledala sa strane. Čak i kada je dogovoren protokol o neutralizaciji bolnice u Vukovaru, potpisan u ranim satima 18. studenoga 1991. godine, taj sporazum je brutalno pregažen prije nego što je mogao stupiti na snagu. Bolnica, posljednje utočište ranjenika, trudnica i djece, pretvorila se u poprište strave.
Ratni ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang svjedoči o trenutku kada je shvatio da je sporazum prekršen – četnički glas na drugoj strani telefona cinično mu je rekao: “E moj Ustašo, nema više tvoje doktorice.” To je bio trenutak potpune spoznaje o razmjerima tragedije.
Međunarodna zajednica: Partner u šutnji
Zapadne sile, vođene strahom od raspada Jugoslavije, birale su kompromis i politiku neintervencije, čak i kada je ta pasivnost značila produženje rata i patnje. Umjesto odlučnog djelovanja, Europa je Vukovaru dala 24 sata – ne da spasi nevine, već da agresori “riješe problem”.
Ta gluhoća i inertnost bile su pogubne ne samo za Hrvatsku nego i za cijelu regiju. Iz Vukovara krvavi se lanac nasilja širio na Bosnu i Hercegovinu, kulminirajući genocidom u Srebrenici.
Povijest ne prašta šutnju
Sjećanje na Vukovar nije samo hrvatska dužnost, već univerzalni poziv na pravdu. Kako je rekao Georges-Marie Chenu, bivši poklisar Francuske u Hrvatskoj:
“Onaj koji zna istinu, a ne kliče istinu, postaje sukrivac lažaca i krivotvoritelja.”
Hrvatska mora glasno i jasno govoriti o svom Križnom putu – o opsadi Vukovara, o žrtvama i o izdaji međunarodne zajednice. To nije poziv na osvetu, već na poštovanje prema istini.
Usporedbe koje bole
Danas svijet promatra Ukrajinu i njezin otpor ruskoj agresiji. Oružje stiže sa svih strana, a međunarodna zajednica odlučno staje uz napadnutu zemlju. Ali kako da Hrvati ne osjete gorčinu usporedbe? Kada su njihovi gradovi gorjeli, a narod krvario, Europa je šutjela. Hrvatska se naoružavala na crnom tržištu, dok su UN i EU gledali sa strane, pasivni i nemoćni.
Dužnost sjećanja
Vukovar nije samo povijesna činjenica; on je opomena. Hrvatska ima pravo i obvezu nositi svoje naslijeđe boli u Europu i svijet. Glas Vukovara mora odjeknuti – ne iz želje za podizanjem novih zidova, već za sprječavanje ponavljanja povijesnih zala.
U Vukovaru se dogodila tragedija civilizacije, tragedija humanosti. Da bismo osigurali da takvi događaji nikada ne postanu “samo još jedna povijesna epizoda”, dužnost je svih nas da se borimo protiv šutnje, jer, kako povijest neumoljivo pokazuje, šutnja može zadati smrt.
Foto: Miloš Cvetković/ Izložba
