Zagreb, 17. veljače 2025. – Klub zastupnika Možemo! danas je organizirao okrugli stol na temu obveznog vojnog roka u suvremenom društvu. Cilj rasprave bio je preispitati opravdanost, izazove i alternative vraćanja vojnog roka u kontekstu aktualnih sigurnosnih prijetnji i društvenih potreba. Okrugli stol moderirala je saborska zastupnica Ivana Kekin, naglasivši kako se o ovoj temi raspravlja uz “kapaljku informacija” te bez uključivanja svih relevantnih sugovornika, a osobito mladih koji bi mogli biti izravno pogođeni.
Iako su na događaj pozvani predstavnici Ministarstva obrane i Ureda predsjednika RH, oni su odbili sudjelovati. S druge strane, važnost rasprave prepoznali su profesorica Marta Zorko s Fakulteta političkih znanosti i Hrvatskog vojnog učilišta, pučka pravobraniteljica Tena Šimunović Einwalter, vojni analitičar Igor Tabak te Josip Miličević iz Mreže mladih Hrvatske.
Na okruglom stolu posvećenom ovoj temi, Josip Miličević iz Mreže mladih Hrvatske istaknuo je kako su informacije o modelu novog vojnog roka još uvijek nedorečene.
“Javnost ne zna sve detalje kako će izgledati novi vojni rok. Najavljeno je da će trajati 40 radnih dana te da će mladići s navršenih 18 godina biti pozvani na služenje. No, ključno je pitanje – što s onima koji se pozovu na priziv savjesti? Hoće li njihove opcije biti ravnopravne?” naglasio je Miličević.
Uz naknadu od 900 do 1000 eura za one koji služe vojni rok, država planira i kompenzaciju poslodavcima čiji radnici odlaze u vojsku, no detalji isplate još nisu poznati. Također, još uvijek nije jasno kako će se regulirati civilna služba, koja bi, prema najavama, trajala dulje od vojne obuke.
Jesu li strateška promišljanja i ozbiljne analize izostale u priči o povratku obveznog vojnog roka? Profesorica Marta Zorko na okruglom stolu nije skrivala zabrinutost zbog nedostatka konkretnih podataka i dugoročne vizije.
„Informacije, poluinformacije i nagađanja stvaraju nesporazume, a to nije dobro. Trebalo bi biti puno više javnih rasprava, ne samo o vojnom roku, nego i o dugoročnim strateškim planovima“, naglasila je Zorko.
Ono što posebno zabrinjava je nedostatak strateških dokumenata i istraživanja koji bi opravdali ovu odluku. „Gdje su konkretni podaci koji potvrđuju da će trećina mladih uistinu služiti vojni rok? Na temelju čega donosimo ovako važne odluke?“ pitala je Zorko.
Osim toga, upozorila je na problem civilne službe. Ako će mladići koji ne žele služiti vojni rok biti raspoređeni u institucije koje nemaju veze sa sigurnosnim sustavom, što se zapravo time postiže?
„Bojim se da ćemo opet svjedočiti stihijskom pristupu i da nećemo razviti sigurnosnu kulturu koja nam stvarno treba“, rekla je profesorica.
Zorko je otvorila i pitanje militarizacije društva. „Je li ovakav smjer zaista potreban zemlji koja je sigurnosno oslonjena na članak 5. NATO saveza? Kamo nas vodi sveopća militarizacija i kakve dugoročne posljedice možemo očekivati?“
Na kraju je ostavila ključno pitanje za sve donositelje odluka: Gradi li se ovom mjerom veća sigurnost ili samo privid sigurnosti?
Vojni analitičar Igor Tabak na otvorenom stolu podsjetio je na kaos koji je obilježio posljednje godine obveznog vojnog roka i uvođenje civilnog služenja, gdje su brojke bile nejasne, a sustav neučinkovit. „Sjećam se kako se lako moglo dobiti potvrdu o prizivu savjesti i onda se uopće ne pojaviti na civilnom služenju. Na kraju je broj stvarnih ročnika bio zanemariv – što je očito utjecalo na planove da dragovoljnih ročnika bude 2000. To se nije ostvarilo, a i prve godine dragovoljnog roka pokazale su velike greške u procjenama,” rekao je Tabak.
Nejasne brojke i promašene procjene
U trenutku kada je Hrvatska zamrznula obvezni vojni rok, većina stručnjaka mogla je okvirno procijeniti trošak služenja vojnog roka, ali nitko nije znao stvarnu vrijednost civilnog služenja. Za razliku od Austrije, gdje je jasno definirano koliko njihova civilna zaštita ovisi o ročnicima na prizivu savjesti, Hrvatska je jednostavno odbacila sustav.
„Kroz 17 godina doveli smo vojni rok do kaosa i umjesto da ga riješimo, bacili smo sve sa stola. Prešli smo na dragovoljno služenje, koje je od početnih 2000 ročnika brzo palo na jedva 1000, a u nekim godinama i manje od 500,“ istaknuo je Tabak, dodajući kako su pogrešne odluke dovele do problema s popunjavanjem profesionalne vojske.
Profesionalna vojska bez kadra
Hrvatskoj vojsci godišnje treba oko 900 novih vojnika kako bi održala sadašnju strukturu. No, kako ističe Tabak, problem je što je ulazak u profesionalni sastav ograničen godinama, a obveznog roka više nema.
„Došli smo do situacije da nam profesionalnu vojsku mogu popunjavati samo oni koji su prošli dragovoljni rok. Ali, ako ih je manje od 900, bez ikakve selekcije svi bi trebali potpisati ugovor. A to se, naravno, ne događa.“
Što se može učiniti?
Prema Tabaku, ključno je ozbiljno pristupiti sustavu, od profesionalizacije vojske do boljeg planiranja dragovoljnog roka. On ističe kako vojske u drugim državama nude niz benefita, uključujući oslobađanje od poreza i kvalitetne stambene fondove za vojnike – nešto što je u Hrvatskoj ostalo samo na papiru.
„Kod nas se dragovoljni rok percipira kao hobi – nešto što mladi mogu odraditi ako žele, ali nije stvarna priprema za vojni poziv. U ozbiljnim državama kampanje za privlačenje regruta nisu samo reklame, već strateški planirane mjere s realnim financijskim poticajima,“ zaključio je Tabak.
Pučka pravobraniteljica Tena Šimunović Einwalter istaknula je kako je tema vojnog roka pravna, politička, ali i duboko emotivna za građane Hrvatske. Mladi, koji bi trebali biti u fokusu ove rasprave, često nisu ni konzultirani. U međuvremenu, druge europske zemlje – Italija, Njemačka, Litva, Latvija i Srbija – također raspravljaju o ovom pitanju, a mnogi se ugledaju na švedski model.
Posebno sporna tema je priziv savjesti. Ustavom zajamčen, ali pravno nedovoljno razrađen, postavlja pitanje – tko će ga moći koristiti, kako će se dokazivati i hoće li biti dodatno penaliziran? Praksa Europskog suda za ljudska prava jasno kaže: ne smije biti kazni za one koji se pozovu na priziv savjesti. No, hoće li Hrvatska poštivati ta pravila?
Neizvjesnost je dodatno pojačana činjenicom da su ulaganja u obrambeni sustav već u tijeku. Ako su sredstva već izdvojena, znači li to da je odluka već donesena? Pravobraniteljica postavlja logično pitanje – zašto ta sredstva nisu preusmjerena na jačanje profesionalne vojske ili dobrovoljnih ročnika?
Osim toga, sporna je i diskriminacija na temelju spola – hoće li vojni rok obuhvatiti samo muškarce, iako Ustav u članku 47. ne pravi razliku? Ustavni sud još uvijek nije dao odgovor na to pitanje, unatoč zahtjevu iz 2022. godine.
Nastavlja se debata bez konkretnih informacija. Rasprava o vojnom roku ne smije biti ekskluzivno politička odluka – vrijeme je da se mladi i građani Hrvatske jasno izjasne!
Što vi mislite? Treba li se uvesti vojni rok? Treba li biti obvezan za sve ili samo dobrovoljan? Treba li se financijska sredstva usmjeriti u profesionalnu vojsku umjesto obveznog služenja? Pišite nam u komentarima!
Okrugli stol Kluba zastupnika Možemo!
