Danas, 2. lipnja 2025., Hrvatska se s posebnim pijetetom prisjeća Viktorije Borovec – djevojke čije ime i život ostaju duboko urezani u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda. Da neprijateljska granata 1991. nije prekinula njezin život, danas bi Viktorija slavila svoj 49. rođendan. Rođena 1975. godine, Viktorija je bila tek šesnaestogodišnjakinja kada je u jeku najtežih dana Domovinskog rata, 16. listopada 1991., izgubila život braneći svoj Osijek u sastavu Civilne zaštite.
U dobi kada se većina njezinih vršnjaka bavila školom, snovima o budućnosti i bezbrižnim mladenaštvom, Viktorija je izabrala put hrabrosti i domoljublja. Bez prisile, bez zakonske obveze, vođena isključivo ljubavlju prema svojoj Domovini, priključila se onima koji su ustali u obranu Hrvatske. Bila je dio generacije mladih heroja – onih koji su stali u prve redove kada je to bilo najpotrebnije, unatoč svojoj mladosti i bez ikakvih jamstava za budućnost.
Rat je nemilosrdno prekidao djetinjstva, ljubavi, snove i osmijehe. Srpska agresija na Osijek i druge hrvatske gradove ostavila je pustoš – ne samo na ulicama, nego i u srcima onih koji su ostali bez svojih najmilijih. Viktorijina obitelj, prijatelji i suborci danas nose neizbrisivu bol, ali i ponos – jer njezina žrtva nije bila uzaludna.
Hrvatska je obranjena 1991. godine upravo zahvaljujući ljudima poput Viktorije – običnim građanima, djevojkama i mladićima, očevima i majkama, koji su bez naredbi i bez sustava mobilizacije, iznutra osjetili poziv na obranu doma, grada, naroda. Priključivali su se redarstvenim snagama, Zboru narodne garde, Narodnoj i Civilnoj zaštiti, HOS-u, unoseći u borbu nešto što nijedna vojska na svijetu ne može nadomjestiti – srce.
Viktorija je bila jedno od te djece Hrvatske – dijete koje nije moralo stati pred metak, ali je to učinilo. Njezin život, iako kratak, svjedoči o dubokoj svijesti tadašnje mladeži – svijesti o vrijednosti slobode, o važnosti dostojanstva naroda, i o spremnosti da se za ta načela plati najveća cijena.
Prošle su 34 godine otkako nas je napustila, ali rane koje su ostale u obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja još uvijek krvare. Vrijeme ne liječi sve. Niti može. Ipak, ono što vrijeme može učiniti jest sačuvati sjećanje – prenijeti priče poput Viktorijine novim generacijama kako bi znali, kako bi razumjeli, kako bi poštovali.
Danas, dok se prisjećamo Viktorije Borovec i njezine žrtve, prisjećamo se i svih onih mladih života koji su nestali u vihoru rata. Njihova imena, njihova lica, njihove sudbine – svjetionici su hrabrosti i podsjetnici na to da sloboda nikada nije darovana, već zaslužena kroz krv, suze i ljubav prema Domovini.
Viktorija nije dočekala svoj 49. rođendan. No njezin duh, njezina hrabrost i njezina ljubav prema Hrvatskoj žive i danas – u svakom slobodnom kutku naše zemlje, u svakom mladom čovjeku koji razumije što znači voljeti svoj narod, i u svakome od nas koji ne zaboravljamo.
Počivala u miru, hrabra Viktorija. Tvoje ime živi. Tvoja žrtva obvezuje. Tvoja mladost vječno nadahnjuje.
