Maloljetni branitelj oštro osuđuje urlanje na stadionima. Saznajte zašto mržnja i nacizam ne predstavljaju pravo domoljublje za koje se ginulo.
Split je gorio, ali ne od onog poznatog, južnjačkog sportskog ponosa. Scene koje su obišle svijet uoči utakmice Hajduka i Ajaxa ostavile su gorak okus u ustima svakog istinskog hrvatskog domoljuba. Korteo koji je trebao biti demonstracija ljubavi prema sportu i gradu pretvorio se u neskriveni marš mržnje, u kojem su odzvanjale jezive, bolesne antisemitske parole i zazivali se mračni duhovi prošlosti. Slušati povike “Auschwitz”, “Gazi Židove” i prizivanje Adolfa Hitlera na hrvatskim ulicama nije samo civilizacijski poraz – to je izravan udar na ugled naše domovine.
Zahvaljujući brzoj reakciji policije i opsežnoj istrazi, danas je kristalno jasno tko su ti ljudi. To nisu nikakvi “zavedeni mladići”, to nije odraz našeg mentaliteta, već su to profilirani izgrednici i recidivisti s podebljim dosjeima. I dok se institucije i sudovi prepiru tko je zakazao u sustavu i tko je trebao izreći strože kazne, mi se kao društvo moramo zapitati: kakvu to Hrvatsku ovi huligani misle da predstavljaju?
Gledam to urlanje po stadionima, te tribine koje su nekada bile oltari dječjih snova, a danas se pretvaraju u poligone za iskaljivanje tuđih frustracija. Gledam očeve i djedove koji za ruku dovode svoje sinove i unuke, s onom istom iskrom u očima s kojom su i njih nekada vodili. Dolaze pogledati sportsko nadmetanje, žele gledati svoje nogometne idole, osjetiti onaj sirovi, nevini zanos pobjede i podijeliti radost sa svojim gradom. A što dobiju? Što ta djeca, širom otvorenih očiju, ponesu kući umjesto sportskog duha? Dobiju urlanje mangupa, maskiranih lica i zatrovanih umova, koji u svojoj aroganciji doista misle da su domoljubi. Misle da se tako brani domovina. Misle da se stisnutim šakama, zapaljenim bakljama, pozivima na ubojstva i zazivanjem najcrnjih mrakova povijesti čuva nacionalni identitet.
E pa, s ovog mjesta, s težinom godina i ožiljaka koje vi ne možete ni zamisliti, moram vam reći najbolniju istinu: vas su tome učili oni ljudi koji organski ne mogu podnijeti Hrvatsku. Ne mogu podnijeti njezinu slobodu, njezinu neovisnost, niti njezinu demokraciju. Ne znam po čijem nalogu točno urlate te parole rasne i nacionalne mržnje, odakle dolaze ti napuci koji se slijevaju na tribine, ali jasno vidim tko trlja ruke dok vi uništavate sliku naše zemlje. To su oni prikriveni “domoljubi” u skupim odijelima i sigurnim zavjetrinama, isti oni koji nam svakodnevno i sustavno truju društvo, kradu mu budućnost, a vas mlade koriste kao jeftino pješaštvo za svoje mračne ciljeve. Vi urlate, a oni naplaćuju.
Ono što mi svi danas moramo napraviti jest jedan veliki, bolni i otrežnjujući iskorak iz tog ludila
Ono što ja želim poručiti upravo vama, vama mladima koji na stadionima gubite glas vičući riječi čiju težinu uopće ne razumijete, jest ovo: Kada se rat stvarao, kada se ova država u krvi rađala, ja sam sjedio u onoj istoj školskoj klupi u kojoj ti sada sjediš i imao sam točno tvojih četrnaest godina.
Četrnaest godina. Zamisli sebe danas. Zamisli svoje brige, svoje prve ljubavi, svoje ispite i izlaske. Ja sam sve to ostavio u jednom danu. Miris krede i školskog dvorišta zamijenio sam mirisom baruta, vlage, hladnog blata i straha. Moj motiv da sa četrnaest godina uzmem pušku u ruke, pušku koja je bila teža od mene samoga, nije bio rušenje. Nije to bila nikakva mržnja. Nikada, ni u najtežim noćima pod kišom granata, nisam rekao nekome druge vjere ili nacije išta od onih gadosti koje vi danas tako olako izgovarate kroz zube na tribinama.
A imao sam, ljudski gledano, milijun razloga za mržnju. U tom ratu svakodnevno su pucali na mene. Pucali su na moju obitelj, na moj dom, na sve što sam ikada volio. A da ne spominjem onu najdublju, neizrecivu bol – mučno, zvjersko ubojstvo moga djeda Stjepana. Moga djeda, čovjeka mirnih ruku i topla srca, kojega su takozvane dojučerašnje “komšije”, ljudi s kojima smo dijelili kruh i pozdrave, mučki zaklale na kućnom pragu. I kao da to nije bilo dovoljno, u svojoj su mu mržnji izvadili oči. Ubili su starca iz čiste, slijepe mržnje prema njegovom imenu i njegovom rodu.
Možete li uopće zamisliti tu razinu zla? Možete li zamisliti srce četrnaestogodišnjeg dječaka koji saznaje da su mu djedu napravili takvo zvjerstvo?
Ali ne, ja nisam mrzio. Odbio sam mrziti. Nisam mrzio jer nisam tako odgojen. Odgojen sam da poštujem, da gradim i, iznad svega, da vjerujem. Moja obitelj usadila mi je spoznaju da se zlo ne pobjeđuje tuđim zlom, već vlastitom ljudskošću. Odgojen sam u uvjerenju da je Domovina svetinja koju moraš voljeti potpuno bezuvjetno, bez da ikada čekaš nešto zauzvrat. Domoljublje je tiho odricanje, to je bolna težnja, to je rad za opće dobro, a ne busanje u prsa pred televizijskim kamerama i urlikanje na masu.
U vrijeme tog Domovinskog rata, vi mladi koji danas tako agresivno demonstrirate nekakvo svoje “pravaštvo”, niste bili ni u planu da vas vaši roditelji dovedu na ovaj svijet. Vi niste osjetili što znači kada zemlja drhti pod nogama, vi ne znate kako miriše spaljeno selo niti kako izgleda kada prijatelj umire pored vas u jarku. Zato ne možete i ne smijete biti glasniji od onih koji su u taj rat otišli čista srca, vođeni isključivo vjerom. A ta vjera – vjera s kojom se išlo na prvu crtu – nikada, ali baš nikada ne govori: mrzi, ubij, uništi. Ona govori: zaštiti, obrani, preživi.
Ne krivim ja vas mlade do kraja. Vi ste samo izmanipulirani u društvu koje je izgubilo kompas, u kojem su prave vrijednosti ismijane, a lažni idoli postavljeni na pijedestale. Vi ste žrtve onih koji vas uče mržnji jer sami nemaju ništa drugo za ponuditi. Ali ja vam kao netko tko je dao svoju mladost za vašu slobodu govorim: trgnite se, probudite se i maknite se od toga mraka.
Domovina se voli, ona se ne ruši. Ne sramoti se pred svijetom i ne prlja se nacističkim i ustaškim parolama koje nemaju apsolutno nikakve veze s onom čistom borbom hrvatskih branitelja devedesetih. Ne skrnavi se žrtva Vukovara, Škabrnje i svakog onog neznanog rova pokličima koji slave tuđu smrt.
Ako zaista želite osjetiti što znači voljeti Hrvatsku, učinite sljedeće. Otiđite jednoga dana, potpuno sami, na mjesto gdje je postavljeno spomen-obilježje poginulim braniteljima. Otiđite u rano jutro ili kasno navečer, kada nema publike, kada nema medija i kada nema nikoga da vam plješće. Otiđite tamo iskrenog srca. Ne nosite sa sobom skupe vijence da bi vas netko vidio i, iznad svega, pospremite te proklete mobitele – nema fotografija, nema selfija, nema dokazivanja na društvenim mrežama.
Samo stanite pred taj hladni kamen s uklesanim imenima mladića koji su imali vaše godine, zapalite im jednu običnu, malu svijeću, poklonite se i ostanite na trenutak u potpunoj tišini. Neka ta tišina uđe u vas. Promislite, duboko i iskreno, koliku su oni neshvatljivu žrtvu podnijeli – i to samo zato da biste vi danas imali slobodu stajati tu, u miru. Kad tu tišinu i tu žrtvu doista osjetite u grudima, tek tada ćete znati što je prava Hrvatska. I jamčim vam, nakon te tišine, nikada vam više neće pasti na pamet izgovoriti riječi mržnje.
What do you feel about this post?
Like
Love
Happy
Haha
Sad
