Bilo je to 10. lipnja 1993. godine, dan koji će zauvijek ostati urezan u srca svih Hrvata. Na dječjem igralištu u Vitezu, u srcu Srednje Bosne, odjeknula je granata. Ispalili su je pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine, a njen je cilj bio najneviniji – djeca.
Boris Antičević, Dražen Čečura, Sanja i Milan Garić, Velimir i Augustina Grebenar, Sanja Križanović i Dragan Ramljak – osam imena, osam mladih života u dobi od 9 do 15 godina, ugašenih u trenu. Ostalih šestero djece je bilo ranjeno. Roditelji su svoju djecu prepoznavali po odjeći i obući, a razorna moć granate ostavila je neizbrisiv trag na cijeloj zajednici.
Ali, unatoč tuzi i boli, Hrvati su pokazali nevjerojatnu snagu i odlučnost. Nisu dopustili da ih ovaj strašan događaj slomi. Umjesto toga, koristili su ga kao gorivo za borbu za pravdu i mir. Pokolj u Vitezu bio je ratni zločin, ali Hrvati su se odlučili suprotstaviti nasilju s ljubavlju i solidarnošću.
Na dan masakra, djeca koja su se inače svakodnevno igrala s muslimanskom djecom, nisu došla na igralište. Ova kontroverzna činjenica pokrenula je sumnje da su bila upozorena na vjerojatno isplanirani napad. Ali, unatoč svim sumnjama i kontroverzama, Hrvati su ostali čvrsti u svojoj odluci da se bore za pravdu.
I danas, svake godine 10. lipnja, Hrvati se sjećaju ovog strašnog događaja. Ali, ne sjećaju se samo tuge i boli. Sjećaju se i hrabrosti, odlučnosti i solidarnosti koju su pokazali u najtežim trenucima. Sjećaju se osmijeha i smijeha osam mladih života koji su prekinuti prerano. I, najvažnije, sjećaju se da, bez obzira na sve, uvijek mogu pronaći snagu u sebi da se bore za ono što je ispravno.
Video snimak tog stravičnog događaja, zbog brutalnosti, nije htjela objaviti nijedna TV mreža.
U povodu ove strašne pogibije osmero djece nastala je i ova potresna priča, u nastavku;
Zovem se Augustina Grebenar, mama i tata su me kao malu zvali Tina. Ja vam imam i brata ovdje kraj sebe daleko od vas…
Da sam tog dana desetog u šestom mjesecu 1993 god, samo par minuta ranije ušla u kuću napiti se vode, danas nitko od vas ne bi znao za mene.
Možda smo krivi mi, nas osmero djece sto smo se igrali na dječijem igralištu to ljetno predvečerje.
Možda su krivi naši roditelji što su nam dozvolili da se nas četrnaest igra u to vruće predvečerje??. Da je moj brat Velimir bar pjesmu išao završiti možda ne biste ni za njega znali.
Možda smo krivi mi djeca sto smo se igrali.?
Da sam ušla u kuću par minuta ranije možda bih danas bila liječnica, znanstvenica, filozof a možda bih se bavila stradanjem djece u ratu! Možda bih bila tužiteljica koja noćima ne bi spavala da istjera pravdu za neku ubijenu djecu.
Možda smo mi krivi, nas osmero?!
Pitamo se često šta smo skrivili pa da naši krvnici i danas hodaju slobodno i bez odgovornosti?!
Možda vam nismo bili važni, nitko od nas osmero djece koja su ubijena tog desetog u šestom mjesecu 1993 god?
Sjećam se svega od tog predvečerja, igrali smo se i bili glasni kao i sva djeca na igralištu..
Falilo nam je nekoliko djece da budemo svi na okupu.
Čujem neki zvuk, nama djeci Viteza jako poznat.
Bojimo se jer znamo da je to granata.
Bilo je brzo i glasno, ni brat me nije uspjeo zagrlit.
Ležim ne osjetim ništa!
Čujem naše mame i tate kako nas zovu i vrište..
Čujem neke ljude kako se smiju, sretni su! Zašto su sretni?
Opet čujem tatu i osjetim ga kako me podiže sa zemlje.
Čujem moju sestru Dijanu kako vrišti kao da je nešto boli, ne znam šta joj je ne vidim je.
Tata plače, trci, ne vidim ga, mamin glas čujem u daljini kako me zove, i brata zove al njega ne čujem…
Ne boli me ništa, već nakon par sati sam stigla svom starijem bratu Velimiru.
Nakon nekog vremena svi smo tu…
Sanja Garić (1975.)
Milan Garić (1981.)- brat Sanje Garić
Dragan Ramljak (1978.)
Dražen Čečura (1978.)
Boris Antičević (1983.)
Sanja Križanović (1978.)
Ja Augustina Grebenar i moj brat Velimir Grebenar (1981.)
Ovo pored su vam naše godine rodjenja.
Datum smrti nam je svima isti.
Deseti šestog 1993 god!
Mi smo djeca Viteza koju ste zaboravili!
Možda smo mi krivi sto smo ubijeni??
Sigurno jesmo, nema drugog razloga da nakon 27 godina nitko nije odgovarao!
Gledamo mi ovdje sa oblaka naše roditelje, ono što je medju vama ostalo od njih.
Njihove suze i krikovi su nijemi..
Njihova bol vam je nevidljiva!
Oni se nas ne sjećaju kakvi smo bili, slike koje su doživjeli nakon pada granate nitko ne može zaboraviti.
Mi smo bili djeca, nas osmero je ubijeno to predvečerje..
Sa nama je ubijena ljubav, pravda, djetinjstvo i sve ono sto je Vitez bio do tada!
Nemojte nas zaboraviti, mi čekamo 27 god!
Čekati ćemo još!
Vremena imamo jer smo u beskonačnosti, imate li Vi?
Možda smo krivi mi jer vojnici nisu!
Vojnici ne mogu ubiti djecu na dječijem igralištu!!
Djecu ubijaju monstrumi i zločinci.
Sjetite nas se i nemojte nas zaboravit!
Nas je bilo osmero!
Ja sam Augustina Grebenar
Za ubojstvo nas osmero nikad nitko nije odgovarao!
Da li ste ikada čuli za ova imena ? Siguran sam da je odgovor ne, a kada bih vas pitao, znate li za Aleksandru Zec? Odgovor je većinom potvrdan ..
Sjetite se ovih mališana koji su poginuli u brutalnom ratu koji nije imao smisla da poštedi djecu. Niti Sud da osudi počinitelje.
Sjetite ih se ponekad u molitvi !
