U organizaciji udruge logoraša srpskih koncentracijskih logora Osijek, u osječkom HNK-u, održana je braniteljska tribina “Vrijeme heroja”, s temom, kako smo obranili Vukovar i Hrvatsku.
Sudionici tribine : Domaćin i organizator tribine, Damir Buljević, dr.sc. Antonija Huljev sa fakulteta odgoj i obrazovanje sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera, Vukovarski branitelji : Branimir Jokić, Siniša Martinović, Davor Batrac Keks, Željko Šantić, Igor Šrab i Josip Vrkić .
U uvodom dijelu, moderator tribine uputio je pozdravne riječi prisutnima:
Poseban pozdrav braniteljima, bivšim logorašima, obitelji nestalih branitelja, civilne žrtve Domovinskog rata, poseban pozdrav školskoj djeci koja su danas ovdje s nastavnicima, kao i sve nazočne profesore povijesti. Pozdravljam i naše drage goste i uzvanike. Pozdravljam izaslanicu potpredsjednika Vlade republike Hrvatske i ministra hrvatskih branitelja, voditeljicu odjela područne jedinice Osijek ministarstva hrvatskih branitelja, Sanju Ivković, zamjenika župana Osječko-baranjske županije, Matu Lukića, Saborskog zastupnika Stipu Mlinarića, načelnika ureda generala Željka Ljubasa i zapovjedništva za obuku i doktrinu HV-a pukovnika Danijela Mihaljevića, načelnika PU Osječko baranjske Ladislava Becea, predsjednika odbora za branitelje i braniteljske udruge Juricu Tolja, intendanticu HNK-a Osijek, Draženu Vrselju, Hrvoja Kneževića, višega savjetnika za povijest iz agencije odgoj i obrazovanje podružnice Osijek, Anitu Hržak, profesoricu povijesti OŠ Grigor Viteza.
Damir Buljević, u uvodnom izlaganju je rekao : Domovinski rat 1990/91 – 1995. godine glavni je temelj suvremene Hrvatske države. U tom se razdoblju u teškim, političkim, vojnim i diplomatskim okolnostima, Hrvatska se obranila od nadmoćnijeg velikosrpskog agresora, zaslužila međunarodno priznanje svih važnih država u svijetu, a potom je vlastitim snagama oslobodila okupirana područja. Hrvatska je vodila pravedni, obrambeni Domovinski rat protiv brutalne agresije tadašnje JNA i pobunjenih Srba i četnika, kojima je bio cilj, otimanje dijela Hrvatskog teritorija i progon svog nesrpskog stanovništva. Obranu i pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu, omogućilo je zajedništvo Hrvata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i iseljeništvu.
Prvi oružani sukob u istočnoj Slavoniji bio je 2. svibnja 1991. godine kada je u zasjedi Srpskih ekstremista u Borovo Selu kod Vukovara, ubijeno 12. Hrvatskih policajaca. Oko toga je uslijedilo masovna pobuna naselja s pretežnim Srpskim stanovništvom u Vukovarskoj i Vinkovačkoj općini. Ta sela, tadašnja JNA iskoristila je za dovlačenje ljudstva i tehnike, stvarajući postepeno kružnu osnovicu za napad na Vukovar. Otvoreni i kontinuirani napadi JNA uslijedio je 25. kolovoza 1991. godine. Hrvatska vojska, tek u fazi ustrojavanja i naoružavanja, kojom u odnosu na JNA u Vukovaru i šire, nije bila niti za usporedbu. Zato je tromjesečni (..) oko Vukovara fenomen i rijetko viđen u povijesti ratovanja. Snage branitelja s oružjem u ruci u Vukovaru, nije prelazio broj od 1800 do 2000 pripadnika policije, Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske. ustrojeni u 204. brigadu Hrvatske vojske, razvučeni na više od 10 kilometara dugoj fronti. danas, uoči 31. godišnjice sjećanja na žrtve Vukovara, prigodno je da se s ponosom sjetimo tih dana i herojske obrane grada Vukovara i njenih branitelja.
Dr.sc Antonija Huljev rekla je : I nakon 30. godina nakon Vukovarske bitke, njezini sudionici, dragovoljci, hrvatski branitelji i bivši logoraši imaju potrebu iskazati i narativizirati svoju istinu, prikazati Vukovarsku bitku, onako kako su je oni vidjeli i doživjeli, te još jednom istaknuti važnost grada Vukovara i njegovih branitelja u svekolikoj opstojnosti naše Domovine. Bitka i grad u kojem je vođena jedna, kako često govorimo, najkrvavija bitka Domovinskog rata, moraju biti sačuvani kulturom sjećanja kako bi se očuvao i sačuvao osobni i kolektivni identitet. da bi se godinama koje dolaze, grad mogao, pa makar prividno, obnoviti znajući pritom da svaka ljudska žrtva ima svoj trag u sjećanju i da njezina obitelj gubitak ne može nadomjestiti niti jedna obnova, niti jedna fasada. Iznimna uloga u sprečavanju neprijatelja da okupacijom istočne Slavonije ostvari operacijsku dubinu, odnosno povoljne uvijete za daljnje napredovanje prema Zagrebu i ostvarivanja cilja stvaranje tkz “Velike Srbije”, obrana je Vukovara poprimila strateško važno mjesto za ukupnu obranu Hrvatske . (..) U vukovarskoj bolnici bilo je 420 ranjenika i bolesnika, a u Borovo Commercu, koji je također bio neka vrsta bolnice i stacionara, bilo je oko 250 ranjenika . Prema podacima Uprave za zatočene i nestale ministarstva obitelji branitelja i međugeneracijske solidarnosti Republike Hrvatske, u Vukovaru je tijekom opsade poginulo najmanje 1739 osoba, i to većinom civila. A ranjeno je najmanje 2500 osoba, prema podacima glavnog sanitetskog stožera Republike Hrvatske. Znanstvena literatura govori gdje u ratovima je poginulo više civila nego vojnika, radi se o genocidu. I to je ovdje bio slučaj. Nadalje, prognano je više od 22000 Vukovaraca, a više od 4000 osoba iz Hrvatskog Podunavlja odvedeno je na područje Jugoslavije, odnosno Srbije. Najmanje 2796 osoba zarobljenih, 1991. na području Vukovara, mučeno je i zlostavljeno je u logorima i zatvorima u Srbiji. Službena Srbija i danas ne priznaje postojanje koncentracijskih logora na njihovom području. Najmlađi je zatočenik imao nepunih 15. godina, a najstariji je imao 81 godinu. Prvi veći pokolj u Vukovaru, Srpske snage počinile su sredinom rujna, nakon osvajanje djela Sajmišta, gdje su odmah potom na Veleprometu ustrojili i koncentracijski logor koji je bio u funkciji sve do ožujka 92. godine. Poneki, tek rijetki zapisi , i usmena svjedočenja hrvatskih logoraša svjedoče o strašnim mučenjima i torturama.
Studeni je težak mjesec, jedan od naj žalosnih mjeseca u godini, pogotovo nama sudionicima bitke za Vukovar. 27. rujna započinje priča naša, Našica s Vukovarom. Javili su se mali ljudi velikog Hrvatskog srca. Prepoznavši tada zov domovine, i odlučili smo otići i pomoći gradu Vukovaru. Dragovoljno se javilo oko 200-300 ljudi, ali odabrano je nas 67 naoružano, što nije bila mala stvar doći u Vukovar s naoružanjem. Nismo znali što nas tamo čeka. Ostavili smo sve, obitelji, domove, kafiće, radna mjesta ..sve što je bilo normalno uz čovjeka. Priključili su nam se naši suborci iz Đakova. Došli smo prvo u Bogdanovce, pa Kukuruznim putem prema Vukovaru. Odmah su nas rasporedili, jedan dio otišao je na popunu u Borovo naselje, jedan dio na Mitnicu, jedan dio u inženjerijsku postrojbu kao mineri, a najviše, nas 47, otišlo je na Sajmište. O Vukovaru ste do sada svašta čuli pa neću ponavljati . Ono što ču reći, bilo je teško, svaki dan stresno, a ujedno ču se i pohvaliti jer na lijevoj strani Sajmišta, liniju koju smo mi čuvali, nismo izgubili niti jedan punkt. Kada je došao i taj kraj, pad grada Vukovara, odlučni smo bili da se živi nećemo predati, odlučili smo se na proboj. Pod zapovjedništvom pokojnog Ose, nas oko 200-tinjak, krenuli smo prema slobodnom dijelu Hrvatskog teritorija.- rekao je Vukovarski branitelj, Branimir Jokić.
Stipo Mlinarić, pripadnik Turbo voda s 18 branitelja koji su se borili na Trpinjskoj cesti pod zapovjedništvom Blage Zadre, prisjetio se kako su uz njega bili branitelji u dobi od 18 do 25 godina.
Kada vidim ove mlade, drago mi je, jer smo mi tada bili nešto stariji od njih; i ako smo mi mogli tada stati pred čelične grdosije, oni danas mogu mijenjati što god hoće, a ne da napuste ovu prelijepu državu za koju je proliveno toliko krvi.
