Podizanjem probušene zastave, mađarske trobojnice s izrezanom sredinom, simbola Mađarske revolucije iz 1956. godine, na glavnome osječkom Trgu Ante Starčevića svečano je počelo obilježavanje 66. godišnjice Mađarske revolucije i borbe za slobodu mađarskog naroda.
U prigodnom govoru Oscar Ökrös, zamjenik državni tajniku ministarstvu poljoprivrede Mađarske, kazao je; “Prema našim saznanjima, oko 200.000 Mađara tih se dana uputilo u Jugoslaviju kako bi izbjegli krvavu osvetu. Mnogi su pronašli privremeno utočište, ovdje u Osječko-baranjskoj županiji, i jedna od tih lokacija bila je Herman”
Čast mi je biti u Osijeku i zajedno se prisjetiti s nama revolucije i borbe za slobodu 1956. godine. Činjenica da se 23. listopada obilježava u Osječko-baranjskoj županiji, 66. godina nakon 1956. godine, samo dokazuje kako granice između država ne odvajaju nacije i njihovo zajedničko prisjećanje. Zajednička nam je budućnost i prošlost, i zajednička nam je sjećanje na 23. listopad. Taj dan, ostavio je dubok trag u našoj prošlosti, ali ostao je upisan na našu sadašnjost i budućnost. 23. listopad 1956. je dan koji će zauvijek biti dio povijesti slobodnih ljudi i slobodnih naroda. To je bio dan hrabrosti, savjesti i pobijede. Ne postoji dan od početka povijesti koji je jasnije pokazao vječnu i neugasivu želju čovjeka za slobodom, koliko god šansa za to bila mala, a žrtva velika. Ove su riječi John Fisher Kennedya jednog od najznačajnijeg predsjednika vodećih svjetskih sila, koji je godinama nakon revolucije u Mađarskoj ovim riječima veličao tadašnje događaje: “ Mađarska revolucija zahvatila je Mađarsku plamenu i potresla istočni blok”. Te unatoč tome što je pobudio simpatije većeg dijela zapadnog svijeta, bez vanjske potpore revolucija nije mogla nadvladati višestruke nadmoćne snage. Revolucija je iznenadni i nagli društveni pokret, te je usmjerena na potpunu promjenu postojećeg političkog režima, a često i na promjenu kulturnog i gospodarskog ozračja. Drugačije nije bilo ni 1956. godine kada se okupila skupina mladih studenata teštanskih mladića koji su često bili ismijavani i podcijenjeni, te se njima pridružila masa nezadovoljnih ljudi diljem gladnog grada i cijele zemlje kako bi uzvikivali ;” Nismo mi drugovi”. Veliki povijesni trenutci imaju vjernost ne samo sebi po sebi, već i u svom kontekstu. Oni su sastavnice i početne točke određenog procesa promjene. Također od predsjednika Kennedya dolazi sljedeća izjava; ” Pukotina na Berlinskom zidu započela je u Budimpešti s rupom na zastavi”. Između 23. listopada i 4. studenog povijest se ubrzavala, pod okriljem zastave s rupom. U nekoliko dana komunizam je pao, osnovana je nacionalna garda i vijeća radnika. Zabranjene političke stranke su opet započele s radom. Formirana je nova Vlada, a mi smo najavili povlačenje iz Varšavskog pakta. U samo jednom tjednu, u samo jednoj pokrajini istočnog bloka, nastala je odlučna i samosvjesna narodna zajednica, čije cvijeće su mogli gaziti ali čije korijene nisu mogli istrgnuti iz duša Mađara. Povijest na svijetu nagrađuje nenadanim i zadivljujućim rezultatima, ali znamo da bi 1956.Mađarska i Europa bile drugačije, a zasigurno bi i 68. i 89. Za mađarski narod revolucija je bila slavna i bolna. Zbog ne tako daleke prošlosti, preživjeli su filmske trake, mnoštvo fotografskih zapisa, izvještaji svjedoka koji još uvije žive, te da nas oni čine događaje intenzivni iskustvom za nas kada ih se prisjećamo. Jedan od posljedica revolucije 1956. bio je veliki val izbjeglica. Prema našim saznanjima, oko 200.000 Mađara tih se dana uputilo u Jugoslaviju kako bi izbjegli krvavu osvetu. Mnogi su pronašli privremeno utočište, ovdje u Osječko-baranjskoj županiji, i jedna od tih lokacija bila je Herman, gdje ćemo uskoro položiti vijence. Mađarska nikada neće zaboraviti prijatelje iz Hrvatske koji su u tim teškim vremenima, pružili ruku pomoći našim sunarodnjacima. Hvala U čast žrtvama 1956., u čast herojima.
Oscar Ökrös, zamjenik državni tajniku ministarstvu poljoprivrede Mađarske
Oliver Matijević je u prigodnom govoru rekao “Ovdje su vrlo dobro primljeni i zato na osječkom Trgu Ante Starčevića podižemo ovu zastavu i na taj način odajemo zahvalnost hrvatskom narodu što je tada pomogao našim sunarodnjacima”,
Danas se prisjećamo jednog iznimnog događaja u našoj Mađarskoj povijesti. revolucija i borba za slobodu 1956. godine koja je dosita bila čudo, sama po sebi. način na koji je započela iživjela, i kako je njezin duh preživio razdoblje oko okrutne osvete. Kad pomislimo na heroje iz 1956. godine, prvenstveno vidimo mlade ljude oko sebe. Teškanske mladiće i djevojke koji su govorili silnom hrabrošću. Podizali ruku i oružje protiv okupatora i njihovih namjesnika. Možemo ih vidjeti kako marširaju ruku pod ruku ulicama Budimpešte u listopadu 1956. Nosila ih je njihova mladost i vjera da mogu preokrenuti sudbinu svoje domovine. Znali su, ili barem osjetili, ako se sovjetski režim nastavi da života Mađara neće ostati ništa. Borci za slobodu 56. žrtvovali su ono najveće i najvrjednije što jedan čovjek može dati za svoju domovinu. Položili su svoje živote i slobodu, te otišli u progonstvo s gorkim osjećajem prisilne odvojenosti od svog doma. Na njima je red bio tada, a sada je na nama da se prisjetimo 56., prisjećamo se kako bi i druge prisjetili. Danas poslije podne prisjećamo se heroja koji su sve riskirali. Žrtvovali sve za slobodu i neovisnost mađarskog naroda. Njihova snaga ležala je u zajedništvu. Suradnja i upornost, između naših država, može se osnažiti ako se 23. listopada prisjetimo našeg zajedničke prošlosti. Današnje podizanje zastave pokazuje i simbolizira vječno prijateljstvo koje je oduvijek povezivalo Hrvatski i Mađarski narod. Nisu samo u Domovinskom ratu Mađari pružili pomoć Hrvatima, niti su Hrvati samo nakon revolucije 56. pružili pomoć Mađarima. Tijekom proteklih stoljeća to je uvijek bio slučaj, a nadamo se da će tako biti i stoljećima koje dolazi. Prijateljstvo ova dva naroda kroz povijest se temelji na obostranoj koristi, več na mnog čvršćim temeljima koje smo zajedničke prošlosti i na međusobnom poštovanju. Ovim putem svima nam želim komemoraciju dostojnu sjećanja 56. Hvala lijepa.
Oliver Matijević, izvršni predsjednik Demokratske zajednice Mađara Hrvatske
U nekadašnjoj vili Pauline Hermann danas dvorcu Mačkamama, bilo je tada smješteno stotinjak mađarskih izbjeglica, te je ispred spomen obilježja koja se nalazi na zgradi dvorca, položeni vijenci u čast za svie poginule Mađare u revoluciji. Vijence su položili predstavnici Mađarske nacionalne manjine, zamjenika državnog tajnika ministarstva poljoprivrede Mađarske dr. Ökrös Oszkára, Zamjenik župana Osječko-baranjske županije, Radomir Čvarković , dr. Csaba Demcsák, mađarski veleposlanik u Zagrebu, dr. Zoltán Császár, konzul Mađarske u Osijeku, zamjenik načelnika PU Osječko baranjske Darijo Premec, u ime Demokratske zajednice Mađara u Hrvatskoj, Oliver Matijević, u ime Vukovarsko-srijemske županije, načelnik općine Tordinci Davor Adžić i njegov zamjenik Zoltan Čerepeš, predstavnici Udruge 106 brigade ZNG-a, Dubravko Pancić, Ladislav Ferenc i , u ime pedagoškog foruma Mađarskih, voditelj ureda Kristijan Palinkaš sa suradnicima, u ime Vijeće mađarske nacionalne manjine Grada Osijeka, Tibor Santo, predstavnici Nogometnog kluba iz Kopačeva i ostali izaslanici udruga.
Revolucija i borba za slobodu mađarskoga naroda 1956. godine, jedan je od najvažnijih, ali pomalo i zaboravljenih događaja u povijesti istočnoga dijela podijeljene Europe u doba hladnoga rata. U vrijeme revolucije i jedno vrijeme nakon njezina gušenja u krvi od sovjetske armije Mađarska je dospjela na naslovne stranice vodećih svjetskih medija. Među sudionicima revolucije važnu ulogu igrali su industrijski radnici, a u redovima ustanika oni su bili najbrojniji, čak oko 60 % boraca činili su mladi radnici. Mnoštvo je zapalilo cjelokupnu literaturu koja se nalazila u zgradi partijskog glasila. Po zidovima su ispisane parole “Rusi van!” Tijekom nekoliko dana slobode, kada je stanovništvo živjelo punim plućima, posvuda u gradu uništavali su se simboli komunizma. Još tijekom prvih prosvjeda rastavljen je Staljinov kip, simbol diktature, okupacije i stare socijalističke vlasti. Nova mađarska vlada počinje provoditi oslobađanje društva od socijalizma i najavljuje kako želi istupiti iz Varšavskog pakta i proglasiti neutralnost poput Austrije. Te promjene bile su predrastične za Kremlj i ortodoksne komuniste u Mađarskoj. Stoga partijski sekretar János Kádár napušta Budimpeštu i na istoku zemlje osniva t.zv. radničku revolucionarnu vladu te poziva sovjetske trupe da pruže bratsku pomoć
Prvih dana (od 24. do 28. listopada) sovjetski tenkovi pucali su na sve što se kretalo. To su činili dijelom i zato što su zapravo došli samo demonstrirati silu, bez pješaštva, i upali u zasjede gradske gerile, pa su bili krajnje nervozni zbog velikih gubitaka.
Dana 4. studenoga 1956. godine, sovjetski su tenkovi ušli u Budimpeštu kako bi konačno slomili otpor za sva vremena. Započela je krvava borba na ulicama, ali je snažna sovjetska vojska na kraju pobijedila. U 5 sati i 20 minuta Nagy je objavio u teškom obraćanju od 35 sekundi da se postrojbe bore, a vladina zgrada i dalje stoji na istom mjestu. Međutim, nakon nekoliko sati, Nagy je zatražio azil u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti. Ubrzo je uhvaćen te pogubljen dvije godine kasnije. Njegov bivši kolega, János Kádár, koji je u tajnosti avionom prebačen iz Moskve u grad Szolnok, stotinjak kilometara od Budimpešte, pripremao se preuzeti vlast uz podršku Moskve.
Otale fotografije nalaze se na LINKU .