Gornji Mihaljevec, slikovito naselje u bregovitom srcu Gornjeg Međimurja, i ove je godine postalo pozornicom susreta vjere, zajedništva i duboke zahvalnosti. Na Četvrtu vazmenu nedjelju, koju Katolička Crkva slavi i kao Nedjelju Dobrog Pastira, vjernici okupljeni u župnoj crkvi sv. Katarine Aleksandrijske spojili su u slavlju ono najvažnije — vjeru u Krista, zahvalnost svećenicima, ali i poseban trenutak priznanja svim majkama.
U ovom pitoresknom međimurskom kraju, smještenom tik uz slovensku granicu, župa svete Katarine, osnovana još 1789. godine, sabrala je vjernike iz jedanaest naselja u iskrenoj molitvi, pjesmi i zajedništvu. Sveta Katarina Aleksandrijska ili Sinajska, zaštitnica je filozofa, teologa, učitelja i branitelja vjere. Podnijela je mučeništvo za Krista 307. godine, za vrijeme cara Dioklecijana.
Euharistijsko slavlje predvodio je vlč. Filip Jakupec, župnik Gornjeg Mihaljevca i upravitelj župe Macinec, a glazbeni ugođaj upotpunili su župni zbor mladih, zbor odraslih pod vodstvom Danice Gašparec.
No, ovo nije bila samo još jedna nedjeljna misa. Bio je to dan koji je s oltara i iz srca vjernika zračio zahvalnošću – prema majkama, svećenicima, domovini, Crkvi i Bogu. Bila je to nedjelja kada su vjernici zastali u svakodnevici i upitali se: „Kada sam posljednji put nekome zahvalio? Kada sam zadnji put prepoznao nečiji dar koji sam besplatno primio?“
Jer darovi o kojima se govorilo toga dana u Gornjem Mihaljevcu nisu bili materijalni. Bili su to darovi poput majčine ljubavi, svećeničke posvećenosti, domovine koja nudi identitet i sigurnost, i Crkve koja, poput brižne majke, svojim sakramentima rađa, priprema i vodi svoje vjernike prema vječnosti.
Posebno su dirljive bile riječi upućene majkama. Majka je, kako je rečeno, prva osoba koja nas je naučila voljeti, prva koja je u našim životima pokrenula taj tajanstveni i sveti mehanizam davanja i primanja. Ona nam nije samo dala život, već je u nas utkala snagu, osjećaj pripadnosti, nježnost i pouzdanje. U vremenima kada društvo često gubi orijentaciju, upravo se figura majke – njezino nesebično davanje, njezina ustrajnost i tiha prisutnost – postavlja kao sidro u bučnom svijetu.
“Majka je osoba kojoj neposredno dugujemo zahvalnost za darovani nam život. Ona je prva osoba u našim životima koja nas je voljela i koju smo mi naučili voljeti kao djeca. Majka je, dakle, osoba koja je u našim životima pokrenula temeljni mehanizam davanja i primanja. Ako nam je ona darovala život i sve što ide uz njega, tada smo mi preuzeli ulogu primatelja koji se cijeli život uči zahvalnosti prema tom divnom ljudskom biću – majci.”
Ipak, ova misa nije bila zatvorena samo u krug obitelji. Proširila je vidike prema onima koji također, na sebi svojstven način, nose duh majčinstva – odgajateljice, učiteljice, liječnice, redovnice, duhovne majke i očevi Crkve koji su nas možda jednom, ili više puta, podsjetili na Boga kad smo na Njega zaboravili. Među njima su i svećenici, redovnici i redovnice – osobe koje su svoj život posvetile misiji podsjećanja na Onoga od kojeg sve dolazi. Iako nisu uvijek savršeni, ni bezgrešni, njihovo je poslanje snažno: biti znak Božje prisutnosti među ljudima.
Kako je lijepo primijetiti da nas ovaj dan poziva na zahvalnost – ne samo riječima, već srcem. Naša zahvalnost ne može i ne smije ostati u uskom krugu obitelji. Ona mora, poput kapljice na površini jezera, širiti koncentrične krugove sve do onih koji svojim životima ostvaruju ono najljepše u čovjeku – sposobnost da se daruje.
U mjesecu svibnju, koji je posvećen nebeskoj Majci Mariji, vjernici su se prisjetili i onih majki koje više nisu među nama, ili koje su, iz bilo kojeg razloga, posustale u svom poslanju. Marija – Majka svih – postaje tada njihova zamjena, njihova utjeha i njihova nada.
“Neka naša molitva i njihova savjest budu još snažniji u trenucima kada nas možda te osobe razočaraju. A sve nas neka prate zaštita, milost i ljubav našeg Uskrslog Gospodina Isusa Krista. Učinio nas je sigurnima u svojoj pastirskoj ruci – poput ovaca o kojima govori današnje evanđelje – sigurni, mirni i utješeni.”
Na kraju mise, okupljeni su se uputili svojim domovima, ponijevši iz crkve nešto više od riječi. Ponijeli su poruku koja nadilazi liturgiju i ulazi u svakodnevicu: da život nije samo ono što živimo, već i ono što primamo – i ono što darujemo. U tome se skriva čudo majčinstva, svećeničkog poziva, kršćanskog života.
A Gornji Mihaljevec, malo mjesto na sjeveru Hrvatske, toga je dana postao veliko svjetlo zahvalnosti i vjere – svjetlo koje podsjeća da su život i Bog najljepši darovi koje možemo primiti. I podijeliti.
