Dana 30. ožujka 1995. godine, planina Vrana pokazala je svoje surovo lice na proplanku Prokos, okrenutom prema Tomislavgradu. Iznenada je nastupila snježna oluja koja je zatrpala kolonu generala Janka Bobetka s pratnjom. Kolona nije mogla dalje, zaustavila se i čekala pomoć. No, predugo.
Ivica Begić, Mladen Jakovljević, Robert Krizmanović, Krešo Supina i Davor Zbiljski ostali su zarobljeni pod 5 metara snijega. Sustav grijanja u njihovom vozilu se zamrznuo, a unutra je počeo ulaziti ugljični monoksid – plin na koji ljudska osjetila ne reagiraju, svi su zaspali i preminuli.
Na 30. obljetnicu njihove smrti, vijence su položili i svijeće položili obitelj poginulih branitelja, izaslanstvo ATJ Lučko, Hrvatski generali, Rahim Ademi, Ivica Primorac i Ljubo Česić Rojs, izaslanstvo Općine Tomislav Grad sa Koordinacijom udruga proisteklih iz Domovinskog rata Tomislav Grad i izaslanstvo za Uprave za pitanja branitelja Domovinskog rata Hrvatskog vijeća obrane Tomislav Grad, izaslanstvo Općine Posušje sa Koordinacijom udruga proisteklih iz Domovinskog rata Općine Posušje, izaslanstvo Udruge veterana bojne Vojne policije Posušje-Tomislav Grad, predstavnici planinarskih društava iz Posušja, Imotskog, Livna, Gruda, Kupresa i Prozora i Biciklistički klub iz Livna te Trail klub “Hajdučka družina” i ostali suborci i građani.
Svetu misu na Prokosu održao je po prvi put fra Božo Milić.
Podatke o nastradalima predao je tada pukovnik HV-a, Ljubo Ćesić Rojs koji je pojasnio da su bili u vozilu koje je bilo u pratnji generala Bobetka dana 30.03.1995. kada se vraćao nakon posjete Srednjoj Bosni.
Ivica Begić, koji je bio u dugom vozilu, nakon što je nanos snijega prekrio cestu i onemogućio nastavak, prešao je u vozilo ATJ Lučko, gdje su nakon nekog vremena svi tragično preminuli.
U terenskom vozilu PUCH nalazili su se Krešo Supina, rođ. 6. svibnja 1970. godine, pripadnik 66. bojne VP-a MORH-a, imao je maslinastu uniformu , Adidas tenisice, dugi vojnički donji veš, vojnički džemper kao i vojničku bluzu i potkošulju. Imao je lančić oko vrata s križem, nema tjelesnih povreda. Mladen Jakovljević rođ. 15. ožujka 1968. godine iz Novske pripadnik MUP-a RH, Robert Krizmanović rođen 1970 iz Ljubljane pripadnik MUP-a RH vozač, Ivica Begić iz Posušja pripadnik VP HVO-a te Davor Zbiljski, rođen 24. travnja 1968. godine iz Zagreba, pripadnik MUP-a RH.
Trideset godina kasnije, mnogi dolaze na Prokos kako bi im odali počast. Kao i prijašnjih godina, pješačilo se od Lipskog groblja do desetak kilometara udaljenog mjesta stradanja. Vrijeme prolazi, ali ožiljci ostaju – to najbolje znaju obitelji poginulih.
Brat poginulog Ivice, Jozo Begić podijelio je svoje sjećanje i boli:
“Što reći, kao da je jučer a već je prošlo trideset godina, kao i svake godine. Drago mi je vidjeti da nisu pali u zaborav, ni oni ni njihovi suborci. Srce je puno, ali tuga ostaje. Ja sam tada bio u Njemačkoj. Sakrivali su od nas istinu do zadnjeg trenutka, dok se vijest nije potvrdila. Ali ja sam osjećao da se nešto loše dogodilo. Teško je. Sjećam se kao da je bilo jučer.“
Vinko Kovač, predsjednik veterana VP Posušje prisjetio se tih dana i rekao:
“Bili smo na Kupreškim vratima. Uvjeti su bili strašni, neprohodni. Nismo znali koliko ih je nastradalo. Vijest je stigla rano ujutro, oko šest sati. Bio je to strašan osjećaj. Sjećanja naviru, emocije se bude. Svake godine dolazimo ovdje, a ove godine obilježavamo 30. obljetnicu stradanja. Nastojimo očuvati sjećanje na njih.”
Udruga vojne policije Posušje također svake godine dolazi na Prokos.
“Kolona se vraćala iz Srednje Bosne. Kada su stigli u Prozor, rečeno im je da je cesta prohodna. No, vremenski uvjeti naglo su se pogoršali. Oluja je bila strašna, vjetar nemilosrdan. Vozilo vojne policije Posušje bilo je u koloni. U njemu su bili Ivica Begić, Mario Jukić, Slavo Bago i Željko Dumančić. Vidljivost je bila nikakva. Pokušali su se izvući, ali nisu uspjeli. U konačnici, prešli su u drugo vozilo, no već je bilo prekasno. Smrt ih je zatekla u snijegu.”
Od svjedoka prisjetio se te noći i general HV-a Ljubo Ćesić Rojs:
“Već 28. ožujka trebali smo krenuti prema Središnjoj Bosni, ali nas je vrijeme zaustavilo u Lipi. Sutradan smo uspjeli doći preko Mostara. Na ulazu u Ramu vrijeme se naglo pogoršalo. Snijeg je počeo padati sve jače. Penjući se prema UNPROFOR-ovoj bazi, vidljivost je bila nikakva. Negdje oko 22 sata stigli smo do mjesta tragedije. Kolona je stala. Vidjeli smo kako je jedno vozilo skliznulo s ceste. Oluja nije jenjavala. Pokušavali smo lopatama očistiti put, ali nije išlo. Oko jedan sat u noći bilo je jasno da smo zarobljeni u snijegu.”
Ujutro oko 4:30 stigla je inženjerija s buldožerima.
“General Janko Bobetko nije htio otići dok i posljednji vojnik ne bude spašen. Kada su buldožeri uspjeli doći do vozila, otvorena su vrata. Unutra su svi bili mrtvi. U tom trenutku, vidjevši prizor, izgubio sam svijest. Bio je to šok koji nikada neću zaboraviti. Od tada nosim teret te noći,” prisjetio se Česić Rojs.
Lucijana Gudelj, predsjednica planinarskog društva “Orlova stina”, prisjetila se početka obilježavanja memorijala:
“Prije 15 godina, naši članovi, koji su tada bili i pripadnici HVO-a, uvidjeli su potrebu za organizacijom ovakvog memorijala. Budući da je kraj ožujka često obilježen lošim vremenom, počelo se događati da se ova tragedija polako zaboravlja. Međutim, iz godine u godinu, sve nam se više ljudi odaziva.
Ove godine, s obzirom na to da obilježavamo tridesetu obljetnicu pogibije, okupio se iznimno velik broj sudionika, uključujući članove planinarskih društava iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Također, ove godine pridružili su nam se i naši suborci iz ATJ Lučko, kao i predstavnici braniteljskih udruga proizašlih iz Domovinskog rata. Naravno, tu su i naši sugrađani, koji se svake godine odazovu na ovu obljetnicu.
Nama je čast što smo inicijatori ovog memorijala, ponosni smo na veliki broj ljudi koji nam se pridružuje, a sve to nastojimo organizirati dostojanstveno, bez velike pompe.“
Ova tragedija zauvijek će ostati urezana u sjećanje hrvatskog naroda. Heroji koji su izgubili živote u snježnoj oluji na Prokosu nikada neće biti zaboravljeni. Njihova žrtva i danas okuplja ljude, suborce, obitelji i mlade generacije koje moraju znati istinu. Povijest se ponavlja, a mi ne smijemo zaboraviti.
Hvala svima koji svake godine dolaze odati počast i održati uspomenu na naše poginule junake.
Izvor: PROTV Foto: Arhiv/ Ljubi Ćesić Rojs/ PROTV
