U proljeće 1992. godine, tijekom Domovinskog rata, dogodio se strašan zločin u Borovu Selu. Četverogodišnja djevojčica Martina Štefančić i njezina baka Bernardica ubijene su od strane pripadnika paravojnih srpskih postrojbi.
U toj tragičnoj noći, pripadnici paravojnih srpskih postrojbi otvorili su rafalnu paljbu po prozoru dnevne sobe obitelji Štefančić. Martinin stric Željko teško je ranjen, ali je nekim čudom preživio.
“Oko pola tri ujutro na vrata su nam banuli nepoznati naoružani ljudi. Ne, nisam ih mogao prepoznati, kada sam otvorio vrata vidio sam samo siluete ljudi koji su u mene ispucali rafal. Pao sam iza vrata. Mama je uzela Martinu u naručje, odveli su ih u dnevni boravak. Čuo sam pucnjeve, ali sam bio u polusvjesnom stanju i u prvi čas nisam znao što im se dogodilo… Kao kroz maglu čuo sam razgovor dvojice napadača, jedan me htio dokrajčiti, a drugi je rekao: „Pusti ga, ionako će iskrvariti do ujutro…”. Potom sam potpuno izgubio svijest, a kada sam došao k sebi, bilo je to oko pola šest ujutro, odvukao sam se do dnevnog boravka i imao sam što vidjeti. Obje su bile ubijene, mama je ležala na krevetu, a Martina na podu, kod maminih nogu” – prepričava Željko Štefančić.
Ovaj gnjusan zločin ostao je nekažnjen.
Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku odbacilo je prijavu Udruge hrvatskih branitelja i dragovoljaca Vukovara protiv počinitelja ratnog zločina.
Odluka o odbacivanju prijave obrazložena je time što je od sedmero počinitelja dio aboliran, dio pomilovan, po dvojica su u Republici Srpskoj i Srbiji, a jedan u Skandinaviji. Također, navedeno je da se ne može vjerovati svjedocima iz Borova Sela koji su u trenutku zločina imali 12 i 14 godina.
Ova tragična priča podsjeća nas na strahote koje su se dogodile tijekom Domovinskog rata. Martina i Bernardica postale su simbol nevine žrtve rata, a njihova priča ostaje trajni podsjetnik na potrebu za pravdom i pomirenjem.
