Tragedija MMA borca Abrahama Area otkrila je mračno naličje sustava. Kako je bivši sportaš, de facto apatrid, završio na zagrebačkom odlagalištu otpada?
Krajem rujna 2026. godine, točnije 22. rujna, rutinski radovi na odlagalištu građevinskog otpada u industrijskoj zoni na zagrebačkoj Peščenici, duž Radničke ceste, pretvorili su se u poprište jednog od najpotresnijih i najkompleksnijih slučajeva u novijoj hrvatskoj kriminalističkoj povijesti. Radnici su teškom mehanizacijom, prilikom razgrtanja šute i smeća dovezene s druge lokacije, otkrili ljudske posmrtne ostatke. Ono što je inicijalno tretirano kao standardni policijski očevid nad neidentificiranim tijelom, ubrzo je identificirano kao 26-godišnji Abraham Salimon Are, poznatiji kao Abi, bivši profesionalni MMA borac. Are, koji je posljednje mjesece života proveo kao beskućnik u napuštenim zagrebačkim objektima, najvjerojatnije je preminuo uslijed predoziranja, nakon čega je bager, nesvjestan prisutnosti tijela u ruševinama derutne zgrade, zahvatio njegove ostatke i prebacio ih na sekundarnu lokaciju.
Ovaj tragični događaj nije samo crna točka u policijskom biltenu, već bolni podsjetnik na niz birokratskih, socijalnih i ljudskih propusta koji su u konačnici rezultirali smrću mladog čovjeka.
Makabristično otkriće i dvostruka faza istrage
Dinamika otkrivanja posmrtnih ostataka na odlagalištu otpada odvijala se u dvije strogo odvojene faze, što je istražiteljima odmah sugeriralo iznimno visok stupanj disartikulacije, odnosno nasilnog razdvajanja skeletnog sustava uslijed vanjskih mehaničkih sila. Tog kobnog utorka, 22. rujna, oko 14:30 sati, radnici su prvo uočili gornji dio ljudskog kostura. Zvuk teških strojeva naglo je utihnuo, a industrijski žamor zamijenile su policijske sirene. Prostor je promptno osiguran, a radovi su obustavljeni do dolaska specijaliziranih forenzičkih ekipa Policijske uprave zagrebačke.
Istražitelji su već u prvim satima shvatili da Peščenica nije primarno mjesto smrti, već isključivo sekundarno mjesto događaja, odnosno lokacija na koju je tijelo dislocirano. Sljedećeg dana, 23. rujna, pedantnom pretragom golemog deponija, pronađen je i donji dio tijela. Ovi fragmentirani dokazi počeli su slagati mozaik užasa. Kriminalistički inspektori su, analizirajući porijeklo građevinskog materijala unutar kojeg su ostaci deponirani, utvrdili da je kostur dovezen teretnim vozilom s drugog zagrebačkog gradilišta, zajedno s hrpama cigle, betona i drugog industrijskog otpada.
Operativna saznanja brzo su se usmjerila prema zagrebačkom podzemlju, borilačkim krugovima i zajednici beskućnika. Radna hipoteza, koja se do danas pokazala kao najizglednija, ukazuje na to da je Are, prepušten ulici i ovisnosti, preminuo od akutne intoksikacije narkoticima u mraku nekog od napuštenih zagrebačkih zdanja. Tijekom rušenja tog objekta, bagerist u oblaku prašine i građevinskog kaosa nije uočio beživotno tijelo. Mehanička ruka stroja zahvatila je njegove posmrtne ostatke zajedno sa šutom, čime je nesvjesno izbrisala mjesto događaja i transportirala tijelo na deponij.
Forenzički labirint i destrukcija dokaza
Nakon primarnog očevida, ostaci su prevezeni na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu. Pred forenzičkim patolozima našao se stručni izazov bez presedana. Tijelo je prošlo kroz ekstremno destruktivan proces tafonomije – niza promjena koje nastupaju nakon smrti. Prignječenje teškim građevinskim materijalom, prolazak kroz čelične zupce bagera te transport u teretnom prostoru kamiona rezultirali su masivnim postmortalnim frakturama i teškom destrukcijom koštanog tkiva.
Primarna zadaća bila je diferencijacija ozljeda. Stručnjaci su morali precizno mikroskopski i makroskopski analizirati svaki rub koštanog prijeloma kako bi utvrdili radi li se o perimortalnim ozljedama – onima koje bi sugerirale nasilnu smrt i ubojstvo tupim predmetom prije nego što je srce prestalo kucati – ili o postmortalnim artefaktima nastalim uslijed manipulacije otpadom.
Toksikološka analiza predstavljala je poseban otegotni faktor. S obzirom na to da je tijelo ležalo u ruševinama i pretrpjelo truležne promjene te parcijalnu skeletizaciju, uobičajena ekstrakcija krvi ili urina bila je nemoguća misija. Znanstvenici su se morali osloniti na sofisticirane i skupe metode izvlačenja biološkog materijala iz koštane srži i preostalih fragmenata tkiva unutarnjih organa kako bi dokazali prisutnost smrtonosne doze narkotika. Prema do sada objavljenim podacima, na kostima nisu pronađeni tragovi koji bi neosporno ukazivali na nasilje i kazneno djelo ubojstva. DNK metodologija, analiza dobi i morfoloških karakteristika konačno su stavili ime i prezime na tragični pronalazak.
Tragično djetinjstvo i ožiljci Hrelića
Tko je zapravo bio Abraham Salimon Are? Rođen oko 2000. godine u Petrovoj bolnici u Zagrebu, u obitelji imigranata iz Nigerije, Are je čitav svoj životni identitet vezao uz asfalt hrvatske metropole. Nikada nije vidio Afriku, nije poznavao afričke rođake, i unatoč boji kože, smatrao se isključivo Hrvatom, ponosno se nazivajući “dečkom s Kvatrića”.
Njegova knjiga tuge započela je ispisivati prve stranice kada je imao samo tri godine. Majka mu je tragično poginula u stravičnoj prometnoj nesreći, ostavivši ga na milost i nemilost ocu, Olayemiju Salimonu Areu, zvanom “Mike”. Mike je preživljavao preprodajom polovnih stvari na zagrebačkom Hreliću, no umjesto očinske ljubavi, dječaku je pružio dom pun trajnog fizičkog zlostavljanja i ekstremnog zanemarivanja.
Medicinski podaci iz tog vremena svjedoče o nezamislivoj patnji. Sa šest godina, mali Abraham bio je u stanju teške pothranjenosti, težeći mizernih 12 kilograma – brojku koja je daleko ispod svih znanstvenih i medicinskih percentila za dječake te dobi. Klimaks te obiteljske noćne more odigrao se upravo na prašnjavom Hreliću. Mike je izgladnjelog sina ostavio na susjednom štandu, kod žene po imenu Zejna Herak, uz hladno opravdanje da mora hitno otputovati. Obećani kratki boravak pretvorio se u vječnost. Otac se nikada nije vratio, a ubrzo je i preminuo.
U tom trenutku najdubljeg očaja, Zejna Herak, žena koja je i sama imala tri biološka sina, pokazala je lice istinske ljudskosti. Preuzela je brigu o ostavljenom djetetu, ne tražeći ništa zauzvrat. Njena empatija išla je do te mjere da je podigla bankovni kredit kako bi dostojanstveno pokopala Abrahamove biološke roditelje. Za Area, Zejna je postala jedina obitelj, jedini štit od okrutnosti svijeta, jedina prava majka koju je ikada poznavao.
De facto apatrid: Zatvorenik pravnog vakuuma
No, ljubav udomiteljice nije mogla pobijediti hladnokrvnu birokraciju. Slučaj Abrahama Area ogoljava rigidnost i apsurdnost hrvatskog pravnog sustava. Iako je rođen u zagrebačkoj državnoj bolnici, sustav mu je okrenuo leđa. Republika Hrvatska primjenjuje načelo krvne veze, a s obzirom na to da su njegovi roditelji bili stranci s neriješenim statusom, činjenica da je rođen na hrvatskom tlu nije mu donijela hrvatsko državljanstvo.
Uslijedilo je više od dvadeset godina institucionalnog sljepila. Zejna Herak pokušavala je godinama pravno i formalno posvojiti dječaka kako bi mu osigurala budućnost. Međutim, centri za socijalnu skrb i sudovi hladno su odbijali njene zahtjeve, opravdavajući to nedostatkom dječakovih identifikacijskih dokumenata i neriješenim matičnim državljanstvom. Pravni sustav gurnuo ga je u vakuum – punih 22 do 23 godine živio je kao de facto apatrid, nevidljiv na papiru, bez ikakvih građanskih prava.
Psihološke posljedice ove segregacije bile su nemjerljive. U formativnim godinama, Are je morao ostajati u Zagrebu dok su njegovi vršnjaci odlazili na inozemna maturalna putovanja. Njegova sportska karijera neprestano je nailazila na zidove jer nije posjedovao putovnicu za prelazak granice i nastup na međunarodnim borilačkim smotrama. Često je s ogorčenjem govorio kako sanja na hrvatskom jeziku, diše hrvatsku kulturu, a država ga tretira kao fantoma. Agonija je okončana tek krajem 2022. godine zahvaljujući pro bono angažmanu poznatog zagrebačkog odvjetnika Saše Pavličića Bekića.
Nazvala me moja starija kći, Patricija. Tada je bila treći razred srednje škole. Rekla je: „Stari, znaš, imamo jedan problem.” Ja velim: „Koji problem imamo?” „Imam jednog prijatelja koji je Afropurger.” Ja kažem: „Kako to misliš, Afropurger?” „Pa”, kaže, „purger je, tamnije je boje kože, ali imamo problem – nema državljanstvo.”
Tada mi ništa nije bilo jasno dok nisu došli u ured. Kad su došli u ured i kad su mi ispričali o čemu se radi, isprva nisam vjerovao da se tako nešto može dogoditi. Da netko tko je rođen u Zagrebu prije 20 godina – tada 18 godina – nema svoje državljanstvo, da nema naše, hrvatsko državljanstvo.
Kaže ona: „Tata, ali on ti priča kao mi, mi smo ti pravi purgeri, nema s tim problema.” Ja kažem: „Pa dobro, evo sad ću pogledati u spis.” Uzeo sam njegove podatke, pogledao sam što ima i mislio sam da će to biti dosta lagan posao i da neće biti pretjeranih problema oko toga da netko tko je rođen u Zagrebu dobije hrvatsko državljanstvo. Međutim, tijek zbivanja pokazao je poslije sasvim drugačiju sliku.
– Znate, kad vam netko dođe u kancelariju, u moj odvjetnički ured, i traži savjet… Svaka stranka koja dođe treba nekakvu pomoć. Međutim, ovo je bila iznimna stvar. Dečko koji je na kraju srednje škole i upisao je fakultet nema hrvatsko državljanstvo. To vas apsolutno malo iznervira. Jer, kao Zagrepčanina, živciraju me takve stvari – da recimo netko tko je tu rođen nema ista prava kao što imamo mi.”
Emotivni trenutak kada je Are napokon primio svoju prvu hrvatsku osobnu iskaznicu, uz suze olakšanja, trebao je označiti novi početak. Nažalost, bio je to prekasno izdan dokument za spašavanje već duboko slomljene psihe.
Krv i znoj u kavezu: Uspon prema Kineziologiji
Svoj bijeg od margine društva Are je u ranoj mladosti pokušao pronaći u borilačkim sportovima. Kao nepunoljetni mladić od 17 godina, priključio se prestižnom zagrebačkom klubu American Top Team (ATT). Pod budnim okom iskusnih trenera Dražena Forgača i Saše Dropca, izgrađivao je svoje tijelo i duh. Unatoč početnim teškim treninzima na kojima su ga, po vlastitom priznanju, “baš izmlatili”, njegova enormna fizička snaga, genetika i eksplozivnost brzo su isplivali na površinu.
Zajednica ATT-a prepoznala je njegovu tešku životnu priču i prigrlila ga kao člana obitelji, pokušavajući mu pružiti strukturu koja mu je nedostajala. Već nakon pola godine treninga osvojio je amaterski turnir, a u kolovozu 2020. godine debitirao je na profesionalnoj sceni kroz Armagedon 2, pod okriljem Fight Nation Championshipa (FNC). Njegov profesionalni put u lakoj kategoriji bio je turbulentan. Iako mediji često navode negativan omjer od jedne pobjede i tri poraza, detaljna forenzika sportskih kronika pokazuje drugačiju sliku. Uz pobjedu nad Muhićem gušenjem i spektakularan nokaut protiv Gültekina u Austriji, očito je da je Are posjedovao stvarni potencijal, unatoč porazima od imena poput Cvetkovića i Šehića.
U tim godinama, Are je pokazivao zrelost i ambiciju izvan kaveza. Bio je potpuno svjestan prolaznosti sportske karijere te je planirao upisati Kineziološki fakultet. Sanjao je o karijeri kondicijskog trenera ili fizioterapeuta, mudro zaključujući da bez akademskog zaleđa nema sigurne egzistencije u modernom društvu.
Pad u ponor i tragičan kraj
Nažalost, krhka psihološka arhitektura izgrađena na temeljima dubokih trauma iz djetinjstva i višedesetljetne izolacije nije mogla izdržati. Prekretnica se događa nakon 2023. godine. Unatoč konačnom rješavanju papira, Are se počeo naglo udaljavati od strukturiranog života i sportske discipline. Prestao je posjećivati dvoranu, izgubivši time posljednji oslonac i jedino zdravo okruženje koje ga je motiviralo.
Uslijedio je slobodan pad. Njegova interakcija preselila se u kriminogene miljee zagrebačkog podzemlja. Teški problemi s kockanjem generirali su enormne financijske dugove, a izlaz od pritiska počeo je tražiti u zloupotrebi teških narkotika. Ono što je posebno intrigantno iz psihološke perspektive jest razvoj obrambenog mehanizma u vidu grandioznih deluzija. Svjestan svog propadanja, Are je počeo javno nastupati, gostujući po podcastima i lažno se predstavljajući kao ugledni sportski menadžer s jakim vezama u UFC-u. Njegove izjave o bogatstvu i utjecaju bile su u dijametralnoj suprotnosti sa surovom realnošću u kojoj je gubio i posljednju kunu. Ova kognitivna disonanca bila je njegov štit od poražavajuće spoznaje da se nezadrživo vraća u ekstremno siromaštvo od kojeg je cijeli život bježao.
Sve izoliraniji, s gomilom dugova za vratom, odbačen od društva kojem se na silu pokušao prikrpati, “dečko s Kvatrića” našao se ponovno na ulici. Posljednja svjedočanstva opisuju ga kao dezorijentiranog beskućnika. Njegova borba za život okončana je u hladnim ruševinama zagrebačkih zdanja, zaboravljen od države koja mu je prekasno priznala pravo na postojanje.
đSlučaj Abrahama Salimona Area ostat će zapisan ne samo kao kompleksan forenzički izazov, već kao mračna optužnica društva koje ne zna ili ne želi zaštititi svoje najranjivije.
