Proljeće 1992. godine ostalo je zauvijek urezano u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda. Te ratne noći, u Borovu Selu, dogodio se jedan od najgnjusnijih zločina nad nevinim civilima. Među žrtvama beŝčutnog napada srpskih paravojnih postrojbi bile su četverogodišnja Martina Štefančić i njezina baka Bernardica. Njihovi su životi ugašeni u vlastitom domu, dok su pripadnici agresorskih snaga sijali smrt i strah.
U noći punoj užasa, napadači su otvorili rafalnu paljbu prema kući obitelji Štefančić. Metci su se zarili u zidove doma koji je trebao biti sigurno utočište. Martinin stric, Željko Štefančić, zadobio je teške ozljede, ali je nekim čudom preživio. Njegovo svjedočenje oslikava strahotu te noći:
“Oko pola tri ujutro na vrata su nam banuli nepoznati naoružani ljudi. Kada sam ih ugledao, vidio sam samo siluete. Pucali su u mene, pao sam iza vrata. Moja majka je uzela Martinu u naručje i odvela je u dnevni boravak. Nedugo zatim, čuli su se pucnjevi. U polusvjesnom stanju čuo sam razgovor dvojice napadača. Jedan me htio dokrajčiti, ali ga je drugi spriječio govoreći: ‘Pusti ga, ionako će iskrvariti do ujutro’. Kada sam se probudio, odvukao sam se do dnevnog boravka i imao sam što vidjeti… Moja majka i Martina ležale su mrtve,”– prepričava Željko Štefančić.
Zločin bez kazne
Unatoč brutalnosti ovog zločina, pravda nikada nije stigla. Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku odbacilo je prijavu Udruge hrvatskih branitelja i dragovoljaca Vukovara protiv počinitelja. Među sedmero napadača, dio je aboliran, dio pomilovan, dok su neki pobjegli u Srbiju, Republiku Srpsku i Skandinaviju. Pravda je ostala nedostižna, a obrazloženje je bilo još bolnije – iskazi svjedoka, tada djece od 12 i 14 godina, proglašeni su nepouzdanima.
Simbol nevine žrtve rata
Priča o Martini i Bernardici postala je simbol nepravde i patnje kroz koju je hrvatski narod prolazio tijekom Domovinskog rata. Njihova sudbina podsjetnik je na nevine žrtve koje su stradale zbog agresije i bezosjećajnog nasilja. Danas, njihova imena stoje kao trajni podsjetnik na potrebu za pravdom i sjećanjem, kako bi se ovakvi zločini nikada više ne ponovili.
Ova priča ne smije biti zaboravljena.
