Tomislav Rak i Danijel Kovać_Podravlje 1991

Tomislav je sa 16 godina branio Osijek: Neću, džabe, moš’ me odvest’, ja ću se opet vratit’.

Domovinski rat Nove obavijesti Riječ branitelja Vijesti

Rak Tomislav rođen je 1974. godine u Osijeku. Prije Domovinskog rata živio je s mamom, tatom i sestrom u Podravlju, gdje je i dočekao rat nakon završene 1. godine prometnog smjera EMŠC-a. Kao i svaki dječak tog vremena, volio je igrati nogomet.

Podravlje je prigradsko naselje grada Osijeka i nalazi se sjeverno od Osijeka, na lijevoj obali Drave.

Tomislavova sjećanja iz vremena početka Domovinskog rata su prilično bistra, jer kako kaže, ” Nikada neću moći zaboraviti te slike “.

Tomislav je nakon završetka prvog razreda prometne škole u osječkom EMŠC-u. ostao u svom rodnom naselju sa roditeljima i sestrom, te su zajedno promatrali napetu situaciju kako je nadolazila svakim danom tijekom srpnja, a eskalirala je u kolovoza 1991. godine kada su gotovo sva naselja u Baranji okupirana, osim Bilja, koje je bilo naselje najbliže Podravlju, pa i Osijeku. Otac kao jedini punoljetni iz kuće odmah se priključio o obližnju mjesnu zajednicu, a nakon pada Baranje, odlučilo se za evakuaciju svih onih koji nisu sposobni za borbu. Tako je i Tomislav krenuo sa sestrom i majkom u Orahovicu kod rodbine, ali kada je autobus stao na samom izlazu iz naselja, izašao je iz autobusa i rekao majci: ” Majko, ja ne idem, ostat ću sa tatom!” Majka je plakala i molila ali on nije odustajao od svog nauma. Vratio se do mjesne zajednice gdje mu je bio otac. Otac je bio iznenađen što ga vidi, ali i odlučan da ga odvede za Osijek preko mosta. No, nije mogao u to vrijeme jer su svi naoružani morali na nasip, radi bojazni da će srpski agresor krenuti na Osijek. Ipak, s vremenom, dan po dan, otac je popustio i shvatio da gdje god da ga pošalje, on će se vratiti.

Tomislav se prisjeća: “Bio sam dosadan, jednostavno, rek’o sam – Neću, džabe, moš’ me odvest’, ja ću se opet vratit’. Na kraju je on mor’o za mene potpisat’.”

Ovo svjedočanstvo nije jedinstveno, to je priča gotovo svih maloljetnih osoba koje su bile odlučna braniti svoj dom i svoju domovinu.

“Pa vremenom kako se to zahuktavala situacija, normalno, neki su već i prije odlazili, neki su ostajali, neki su već planirali kako, šta treba napraviti i dok ja to još nisam onda toliko ni shvaćao, ja sam ono mislio – Ah, to nije ništa… ono, dječje razmišljanje, a mene je to zanimalo, jel’ ono, bio sam kao svako muško dijete, oružje, ovo-ono, mene to fasciniralo i privlačilo dok nije došlo ono što je došlo, dok nisu počele prve granate padat’, dok se nije, ustvari, vidjelo da to nije više igra, da to nije bezopasno i eto…”.

Tomislav, nakon što je ostao na prvoj liniji, uz svoga oca, priključio se jedinici, dobio uniformu, dobio oružje i bio ravnopravan kao i svi ostali.

Nakon Podravlja, odlazi u Nemetin, istočna obrana Osijeka, a nakon toga u Bosansku Posavinu.

Nakon što je Hrvatska vojska ojačana i postavila čvrstu linije obrane, napadnih djelovanja više nije bilo oko Osijeka pa se Tomislav priključuje 3. gardijskoj brigadi. Jedan odlazak je podijelio s nama. Radi se o mjestu Modran, kod Dervente.

Tamo Tomislav i njegova jedinica dobivaju zadaću da zauzmu jedno brdo. Napad se odvijao šumskim putem. Kada su došli do cilja, krenuli su neprijateljski tenkovi, te ih počeli opkoljivati. Borba je trajala 12 sati, a poslije toga više nije bilo streljiva i protuoklopa. Dolazi zapovijed da se svo ljudstvo vrati na početne položaje, dakle, povlačenje istim smjerom. U povlačenju je bilo dosta poginulih i ranjenih. Na sreću, Tomislav je preživio, ali taj događaj mu se urezao kao trajni spomen na sve one koji nisu imali tu sreću.

Tomislav je kao pripadnik 3. gardijske brigade prošao razna ratišta, kao i vojne operacije. Novigrad, Zadar, Kašić, Pavulj, samo su neka od mjesta.

Nakon rata, Tomislav se zaposlio i radio civilni posao, iako je imao velike psihičke posljedice iz Domovinskog rata. Nesanice, osjećaji depresije, pa je uzimao tablete da može funkcionirati.

Nakon 27 godina rada i 5 godina rata, ustanovljen mu je PTSP te je umirovljen s djelomično vojno – civilnom mirovinom.

Tomislav je jedan od 2600 maloljetnih branitelja koji su nesebično stali u obranu svoga doma i svoje domovine. Čast i ponos je u svakom od njih, a država i danas nema potrebu reći tim, tada golobradim mladićima: “Hvala vam na hrabrosti!”.

Odgovori