Blagdan Svi sveti u Hrvatskoj spaja žive i mrtve. Otkrijte kako su naši stari obilježavali Sisvete i Dušni dan uz zaboravljene običaje, hranu i molitvu.
Mistična tišina, miris krizantema u hladnom studeničkom zraku i nepregledno more treperećih svijeća koje obasjava naša groblja svake nas godine podsjete na neraskidivu vezu između nas i onih koji više nisu tu. No, blagdan Svi sveti u Hrvatskoj, zajedno s Dušnim danom, nekoć je bio mnogo više od polaganja cvijeća i paljenja lampiona. Bilo je to vrijeme dubokog strahopoštovanja, protkano narodnim vjerovanjima i običajima koji su danas gotovo zaboravljeni u užurbanosti modernog doba.
Nekada je ovaj dan označavao prekretnicu, oštar ulazak u zimu i kraj težačkih radova. U Dalmaciji i dijelovima kontinenta zvali su ga i “Prvo čelo Božića” ili “Mali Božić”. Zemlja je odlazila na počinak, a u tim dugim, tamnim noćima vjerovalo se da granica između svijeta živih i mrtvih postaje tanka.
Najraširenije vjerovanje bilo je ono da u noći sa Svih svetih na Dušni dan duše predaka posjećuju svoje nekadašnje domove. Stolovi se nakon večere nisu pospremali. Ostavljale su se mrvice kruha, otvorene boce vina i natočene čaše rakije – okrjepa za umorne duše koje dolaze iz mraka na svoje staro ognjište. U kućama je vladala stroga tišina; nije se smjelo mesti, čistiti, pjevati ni vikati, kako se dragi, nevidljivi gosti ne bi uznemirili. Umjesto buke, noć su ispunjavala crkvena zvona koja su u mnogim župama zvonila bez prestanka sve do jutra, pozivajući zajednicu na molitvu i odrješenje.
Zanimljivo je kako je svaki hrvatski kraj imao svoj način iskazivanja poštovanja preminulima, najčešće kroz obrednu gastronomiju. Dok su se u Dalmaciji i na otocima dijelili bobići (čiji oblik boba još od antike simbolizira duše) i pekla lumblija, slatki kruh nezaborava s maslinovim uljem i varenikom, sjeverna Hrvatska mirisala je na prvu sezonsku orehnjaču i makovnjaču. Bogatiji ručak tamo je obavezno uključivao pečenu patku ili gusku. U Istri je pak sve odzvanjalo starim predkoncilskim napjevima Lindarske maše u mjesnim grobljanskim crkvicama.
Ovdje u Slavoniji, običaji su imali poseban, gotovo arhaičan prizvuk. Na vatri su se pekli pilići uz slaninu, a hrana se nosila na groblja i nudila onima koji nemaju. Pred crkvom bi se plesalo obredno kolo oko vatre – prvo ulijevo, a onda iznenada udesno. Taj nagli trzaj i promjena smjera imali su jasnu svrhu: zavarati smrt i duhove prije odlaska na molitvu u crkvu. Svakom gostu koji bi u te dane ušao u kuću nudila su se jela od graha, leće ili slanutka, a jelo se i puno češnjaka i ribanog hrena. Vjerovalo se da njihova ljutina čisti tijelo i štiti žive od povratka mrtvih duša.
Danas više ne plešemo kolo oko vatre da zavaramo smrt, niti ostavljamo vino na stolu. Ali dok na Dušni dan palimo svijeće kako bismo Kristovim svjetlom dušama osvijetlili put u mraku, u tišini groblja i dalje čuvamo istu onu stoljetnu hrvatsku tradiciju. Sjećanje na pretke ostaje živo, utkano u svaku krizantemu i svaki plamen lampiona.