Na današnji dan prije 33 godine, poginuo je Velimir Đerek – Sokol, 26 godišnji heroj iz Imotskog, čije se ime još uvijek s poštovanjem spominje u Vukovaru, Zagrebu i rodnom Imotskom. Rođen u Vinjanima Gornjim, Đerek je u svojim mladim godinama radio kao nosač torbi u zagrebačkom hotelu Esplanadi, a kasnije je napredovao do šefovskog mjesta.
Godine 1991., tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku, Đerek je kao dragovoljac otišao u Vukovar gdje se uključio u obranu grada na Sajmištu. Svojim suborcima bio je poznat po hrabrosti i dobio je nadimak Sokol. Nakon pogibije zapovjednika Sajmišta, Đerek je postao zapovjednikom 1. bojne 204. brigade HV-a.
Nažalost, 12. listopada 1991. godine, Đerek je poginuo pri granatiranju Sajmišta. Njegova smrt bila je veliki gubitak za sve branitelje Vukovara. Njegovi posmrtni ostaci identificirani su 1998. godine i pokopani u rodnim Vinjanima Gornjim, gdje je u njegovu čast nazvano i lokalno igralište.
Dvanaestog listopada 1991. godine u večernjim satima poginuo je Velimir Đerek – Sokol. Neustrašivi vukovarski heroj… U sve bitke išli smo skupa i branili najtežu bojišnicu Sajmišta. Izgubivši takvog ratnika, kao da sam izgubio rođenog brata. Odnio sam ga mrtvog i ostavio dokumente po kojima je i evidentiran. Njegova majka Zorka me je smatrala svojim drugim sinom. Izgubili smo velikog čovjeka, heroja kojeg mi, njegovi suborci, nikad nećemo zaboravit, rekao je Ivan Anđelić.-Doktor
Đerek je posmrtno promaknut u čin pukovnika HV-a te odlikovan Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Spomenicom Domovinskog rata i Ordenom Bana Jelačića.
Njegova hrabrost i žrtva ostaju trajno upamćeni među njegovim suborcima i svim građanima koji cijene slobodu za koju se borio.
Istu večer u blizini raskrižja Preradovićeve i Duge ulice u jednome dvorištu Ivan Brdar smrtno je ranjen. Preminuo je na rukama Nikice Burića – Samoborca. Posljednje riječi bile su mu: Pozdravi mi s…
Nikica Burić podijelio je s direktno.hr jedno sjećanje, dva dana prije pogibije, prigodom jednoga zajedničkog odlaska u stožer, dva dana prije Ivanove pogibije, te nakon toga odlaska u bolnicu u kasnim satima kako bi posjetili ranjene suborce, jedna od medicinskih sestara ponudila im je kavu. Sjeli su za stol u maloj prostoriji, a Ivan – reći će Nikica – koji je za djecu po skloništu uvijek imao nešto u džepovima, desetogodišnjoj djevojčici koja se tamo motala oko stola, s obzirom na to da ništa drugo nije imao kod sebe, skinut će s kape malenu šahovnicu. Tamo je bila još jedna djevojčica, od pet-šest godina, a za nju nije imao više ništa. Odjednom, skinuo je s vrata zlatni lančić, stavio ga na njezin i rekao joj:
Tebi ću ovaj lančić posuditi, ako preživim, vratit ćeš mi, ako ne, zadržat ćeš ga za uspomenu na mene.
Nikici, koji ga je pogledao, rekao je: Meni, ionako, više neće trebati.
Nakon pogibije tijelo Ivana Brdara privremeno je pokopano na tzv. Bolničkom groblju, a tijekom okupacije premješteno je na današnje Novo groblje u Vukovaru.
Njegovi posmrtni ostatci ekshumirani su u lipnju 1998. te pokopani 20. lipnja 1998. u njegovim rodnim Gornjim Rujanima.
Kada je poginuo braneći Hrvatsku u Vukovaru, Ivan Brdar, sin i brat, imao je samo 23 godine.